PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA SPOMENDAN BLAŽENIH DRINSKIH MUČENICA U NJIHOVOM SVETIŠTU U SARAJEVU
U samostanskoj crkvi sestara Kćeri Božje ljubavi Kraljice sv. krunice, koja je i svetište blaženih Drinskih mučenica, 15. prosinca 2017. svečano je proslavljen spomendan blažene s. Jule i četiri susestre Kćeri Božje ljubavi poznatijih kao Drinske mučenice. Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu propovijed uputio pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Propovijed biskup Semrena prenosimo u cijelosti:
Sestre i braćo, ova svetkovina drinskih mučenica je ispunjena čestitkama i zahvalnošću. Sestrama Družbe kćeri Božje ljubavi kao i svima koji su povezani s njima na različite načine i svima koji su doprinijeli ovom slavlju čestitam 150. obljetnicu nastanka Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi i 135. obljetnicu njihova djelovanja u Sarajevu. Kao vjernici sudjelujemo u misnom slavlju koje nadilazi povijest i koje povijesti daje smisao. Čestitka na svome početku ima ljubav, iskrenu i nepatvorenu u Uskrslomu Kristu i u karizmi sestara Kćeri Božje ljubavi koja se pokazuje u služenju Bogu, osjetljivosti za bližnje, radosti u nadi, strpljenje u nevolji, postojanost u molitvi, zajedništvo, poniznost…Ovdje nije bilo i nema mjesta besperspektivnosti, malodušnosti i strahu što su nam drinske mučenice posvjedočile i nas pozivaju da taj život s njima dijelimo.
Obljetnice su prigoda za posvješćivanje činjenice da je Družba službenice Božje Majke Franziske Lechner sestara Kćeri Božje ljubavi dar milosti Božje Crkvi, a ne ljudsko djelo. Na početku stoji njezina otvorenost Riječi Božjoj i Božje djelovanje u njoj. Ona daje Bogu prigodu da djeluje u njoj i po njoj kao i po budućim njezinim kćerima koje žele nasljedovati Isusa Krista.
Iz duhovne ostavštine Majke Franziske Lechner, utemeljiteljice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi, saznajemo da je bila obdarena ekumenskim i misijskim duhom. U zajedništvu sa sestrama uočila je goruće potrebe svoga vremena i stavila se na raspolaganje Gospodinu. Nadahnuta Duhom Božjim išla je putem Božje Providnosti. Uvjerena je bila da je Krist zove da služi djevojkama, siromasima i potrebnima, iako joj nije pokazivao detalje puta ni kako će to ostvariti, s punim pouzdanjem ga je nasljedovala. Bila je neumorna i odlučna u življenju načela Družbe: Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo, to znači činiti sve „za Boga, za siromahe i za Družbu.“
Posebno se obradovala, kad se mladoj družbi ukazala prilika da proširi svoje djelovanje u Bosni. Bila je to tada prava misijska zemlja, s teškom mučeničkom prošlošću i s mnogim nevoljama. Polje rada koje se otvaralo pred sestrama u Bosni donosilo je i poteškoće, ali i radosti. Susretale su se s ljudima različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti. Cilj im je bio obrazovanje duha i srca djece. Franziska je znala reći: „Naobrazba mora biti duboko ukorijenjena, mora obuhvatiti cijelog čovjeka i voditi do kršćanskog načina života.“ Stoga je ponavljala sestrama da riječi potiču, a primjeri privlače. Na samom početku iz Sarajeva svojom Okružnicom molila je sve sestre u Družbi da mole za one koje je Gospodin po poglavarima doveo na ovo misijsko područje. Tu treba mnogo Božjeg svjetla, snage i jakosti odozgor. Bosnu je posjetila 20 puta i sestrama bila duhovna podrška do konca života, a poslije smrti i svojim zagovorom.
Tijekom 135 godina duboko se ukorijenila karizma sestara Kćeri Božje ljubavi u ovim krajevima. Ostavile su neizbrisiv trag u obrazovanju i odgoju djece i mladih u Bosni. Pouzdano se znade da je 830 učiteljica diplomiralo u zavodu sv. Josipa u Sarajevu. To je veliki doprinos širenja kulture, jer su te učiteljice školovale nove generacije djece. Na tisuće učenika je prošlo kroz sestarske škole.
Mladica koju su donijele iz Beča i zasadile u Sarajevu prije 135 godina milošću Božjom razvila se u veliko stablo koje donosi vrijedne plodove. To stablo je danas provincija Božje Providnosti sa sjedištem u Zagrebu, a prostire se širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova i Albanije, a prisutna je i u Njemačkoj i Švicarskoj. Danas, oko dvjesto pedeset sestara, četiri postulantice i četiri kandidatice, žele obnoviti u vlastitom životu i djelovanju žar vjere, nade i ljubavi svoje Utemeljiteljice, Službenice Božje Majke Franziske Lechner. Svojim požrtvovnim radom sestre danas Božju ljubav čine vidljivom u školama, župskoj katehezi i vođenju crkvenih zborova, uređivanjem crkve, internatima s djevojkama, domovima za stare i nemoćne, vrtićima, duhovnom centru i drugim aktivnostima koje doprinose odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema. Drinske mučenice su oličenje mučeničke ljubavi kojom su tolike generacije sestara služile Crkvi u Bosni i šire. Stoga je Sarajevo povijesno mjesto i zavičaj za sestre Kćeri Božje ljubavi.
Današnja liturgijska čitanja nam otkrivaju izvor na kojem su se napajale i životno krijepile Drinske mučenice. Prvo čitanje predstavlja na sedmorica braće koju ohrabruje njihova majka da lakše mognu podnijeti mučeništvo. Evo žene čijoj se hrabrosti, odvažnosti i odgovornosti ljudi svih vremena dive. Kralj, svim kaznama i lukavstvima, obećanjima i lukavstvima, pa i mučenjima, ne uspijeva pridobiti ih za se. Bičevi se pokazuju nemoćnima. On može razdrijeti njihovo tijelo, istrgnuti njihov život, ali ne uspijeva iskorijeniti, ugasiti vrijednosti koje čuvaju u dubini svoje duše i za koje su spremni proliti krv sve do zadnje kapi. Ova neiskorjenjiva tajna je vjera u drugi život, u vječni život, u drugoga kralja za drinske mučenice u Isusa Krista.Istina, Makabejci ne skrivaju da se nadaju, dok drinske mučenice: s. Jula, s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija, s. Bernadeta u Isusu Kristu imaju sigurnost i prožete Njegovim Duhom odgovaraju na isti način kao On dajući svoj život za spas čovjeka i svijeta. One su se predale i prepustiti Božjem promislu. Izručile su se Kristovim rukama. Svoj život možemo sačuvati samo ako ga izručimo Bogu.
Braćo i sestre, životno iskustvo nam govori da sva očitovanja vjernosti nisu jednako na cijeni. Postoji teška, skupocjena vjernost plaćena životom koja se odnosi na vrijednosti bitne, neodrecive. Postoji vjernost lagana, nagrađujuća koja donosi oslobođenja i privilegije, i košta samo neki naklon i tiče se marginalnih interesa, formalnih pitanja, vanjskih stavova. Postoji vjernost koja se temelji na temeljnim načelima, na kvalificiranim točkama evanđelja. Izražava se jednostavnošću, malenošću, gotovo vrstom stida, iako je odlučna bez dvosmislenosti. Ona budi poštovanje čak i neprijatelja: «I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke». Drinske mučenice su dale svoj život nasljedovanjem Isusa Krista. Postoji vjernost koja je puzavost, sladunjavo laskanje, bestidno puzanje, nepodnosivo dramatiziranje ona je u isto vrijeme smiješna i mučna, puna gluposti i ponižavajuća, kukavna i odvratna, patetična i mrzeća. Prva je izričaj hrabrosti, a druga podlosti i licemjerstva. Prva nam pomaže da vjerujemo, a druga čini stijenu spoticanja. Ukratko, postoji vjernost koja računa na život vječni, preuređuje lažne veličine i moći ovdje na zemlji. Na žalost, postoji vjernost koja instrumentalizira vjeru, iskrivljuje pojam kršćanske poslušnosti, ona računa na pabirčenje najvećeg broja koristi u životu ovdje na zemlji. Markirana linija uvijek ostaje ponos, ili dostojanstvo koje se pokazuje u dosljednosti života.
Vjernost se temelji na nepopuštanju. Makabejci su bili bez sumnje ne popustljivi – sestre drinske mučenice također. Otpor je temeljni stav kršćanske savjesti koji se prevodi u sićušne geste i svagdanja ponašanja. Radi se o oprijeti se svaki dan gluposti, modama, malim popuštanjima, pretvaranjima, lažima, kompromisima, prljavštinama, dvosmislenostima. Otporan je onaj koji se ne klanja niti moćima niti obećanjima, niti dozvoljava da mu itko istrgne blago slobode. Otporan je kao treći brat, ako otvara jezik to čini jedino da bi rekao istinu ma kakva cijena bila. To čine i drinske mučenice svojim činom. Otpor, kao i vjernost, sagrađen je na neprekinutom nizu malih ne popuštanja.
Vjera u uskrsnuće se temelji na Bogu „ljubitelju života“, na Bogu koji „nije Bog mrtvih, nego živih“. Gospodin je uvijek vjeran i ostaje zauvijek vjeran, prema svom vremenu koje je vječnost. Vječni život je započeo za kršćane u krštenju gdje su primili klicu tog života i ona raste s njima kao neki cvijet a za naše drinske mučenice taj cvijet se razvijao i po zavjetima: poslušnosti, siromaštva i čistoće. Krist je te cvjetove presadio u vječnost da dalje blaženo cvjetaju i daju ugodni miris i ljepotu za svu vječnost. Onaj koji ovdje ne cvjeta, neće moći cvjetati ni u nebu. Cvjeta onaj koji poznaje ljubav, onu Božju i ljudsku također. Zato se pitanje života „nakon“ smrti odlučuje pitanjem života „prije“ smrti. Upravo zato jer je Bog, Bog živih i kao takvom stalo mu je do odgovora živih. Na pitanju se uskrsnuća razjašnjava tko li je Bog, tko li je za Boga čovjek? To je za Isusa do te mjere istinito da bismo mogli reći: ako nema uskrsnuća, nema ni Boga. Pavao to izražava: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista … vjera vaša“ (1 Kor 15,13-14). Pavao potiče kršćane, koji su na temelju krsta srasli s Kristom: da „žive Bogu u Kristu Isusu“ (Rim 6,11) tj. da za njega živešto nam svjedoče naše drinske mučenice.
One nam poručuju da trebamo biti spremni duhovno i moralno i živjeti kao da će se danas dogoditi naš susret s Bogom. Biti mudar znači da ne smijemo čekati zadnji trenutak u našem životu da bismo surađivali s milošću Božjom, nego to trebamo činiti već sada. Život je dobar kada se živi u evanđeoskom smislu i u predanosti Bogu u svagdašnjici tako će biti i zadnji čas. Ovo budi u nama izvanrednu nadu, duboku radost da ćemo konačno vidjeti slavu Isusa Krista. Tako su i drinske mučenice živjele te nam ostavile primjer da ih nasljedujemo. Amen.
KTA
Sarajevo, 16. prosinac 2017.
