“Pozvani na ljubav”
U subotu, 5. svibnja 2018. u samostanu otaca trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci je održan Susret mladih Banjolučke biskupije, pod geslom „Pozvani na ljubav“. Svetu misu u koncelebraciji s dvanaest svećenika predslavio je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Homiliju biskupa Semrena koju je uputio tom prigodom, prenosimo u cijelosti:
Čit.: 1 Kor 13,1-13; Iv 14,21-26.
Uvod. Dragi mladi Banjolučke biskupije i biciklisti hodočasnici, danas su nas okupili u ovo zajedništvo sv. Ivan Pavao II. i bl. Ivan Merz, naš zaštitnik, čiju 15. obljetnicu proglašenja blaženim u Banja Luci kao i njegov blagdan slavimo upravo ovih dana. Misao vodilja Ivana Merza jest: „Živjeti za Istinu, Dobrotu i Ljepotu u Ljubavi“, a vodilja ovoga susreta je: Pozvani na ljubav. Sve nas ovo potiče da upremo svoj pogled u Isusa koji je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Govor o Ljubavi – govor je o Bogu. Bog je ljubav. Svaka istinska ljubav dolazi od Boga i njezin je izvor u Božjemu srcu. Ljubav ima puno lica, a svako je odsjaj Božjega lica. „Bog nam je udijelio samo jedan put u život – ljubav; samo jedan put k sreći – ljubav; samo jedan put k savršenstvu – opet ljubav“ (Igino Ugo Tarchetti). Život smo dobili besplatno, bez svojih zasluga. Dakle život je dar, Božji dar darovan nama za druge. Zato smo pozvani taj život kao Božji dar umnažati daljnjim davanjem drugima u ljubavi. Da bismo ostali u Ljubavi i da bismo mogli živjeti tu pozvanost na ljubav, odstranimo grijeh i pokajmo se za svoje grijehe.
Bog nas obasipa ljubavlju koja osvaja.Ta ljubav i začuđuje, zbunjuje, iznenađuje. Igra se našom domišljatošću i predusreće našu dosjetljivost. Ima svoja obrazloženja i ciljeve: obrazloženja koja nadvisuju domete ljudskog uma i ciljeve koji nadilaze dohvate ljudskog srca. Bog uvijek postupa na svoj način, čudesno ostvaruje svoje planove i nezaustavno postiže svoje ciljeve. Evanđeoska riječ jasno progovara da, ako želimo biti blaženi i Kristovi učenici, moramo ga nasljedovati u slobodi i otvorenosti.
Čuli smo jedan od najljepših odlomaka iz Prve poslanice Korinćanima, sv. Pavla – himan ljubavi: pohvalu pravoj ljubavi, tj. ljubavi Božjoj koja živi u nama i po nama se razlijeva na našu braću i sestre. “Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje”.
Prava ljubav ne poznaje ograničenja. Ona s vremenom i raste. Govorimo o ljubavi na koju smo pozvani i koja treba trajati čitavog života i svu vječnost. Sv. Pavao ističe da je ljubav stvorena da traje, da vječno traje i da ne potamni u susretu sa svagdanjim životom, zato se mora jačati, produbiti se i cvjetati svaki dan sve više i više. Prava ljubav potječe od Boga, nadnaravna je i živi u nama od ljubavi Božje, od zahtjevne Kristove ljubavi (2 Kor 5,14). Tko vjeruje da ljubav između dviju osoba može postojati bez osobne svijesti i bez osobne odgovornosti, u zabludi je. Ljubav se ne može svesti na čudotvoran događaj. Ona je osobna sposobnost, pitanje psihičkog i duhovnog rada među osobama.Ljubav se ne živi samo riječima nego se ljubi puninom darivanja.
Ljubav je prihvaćanje drugoga, drugačijega. Ona je sila koja nas tjera da dadnemo najbolji dio sebe. Omogućuje da se osjećamo voljeni i kad nismo na visini, i kad griješimo. Ona je komuniciranje s drugim, u svakom slučaju. Ona je suradnja. Ljubav je opraštanje, razumijevanje, iskrenost, pa što košta da košta. Uči nas slobodi, otvorenosti. Čini nas sposobnima primiti. Ona je strpljivost, to znači znati očekivati drugoga. Ona je promišljanje s razboritošću i zna izabirati uvijek i posvuda. Ne izbjegava bol, nego je posvješćuje i prihvaća. Ljubav dopušta drugomu da se povjeri, da se prepusti. Ona nas osposobljava za – živjeti sadašnjost, a nemati straha pred budućnosti. Ona nas uči izraziti vlastite osjećaje i slobodno iznijeti svoje mišljenje. Ljubav je biti to što jesi.
Isus govori svojim učenicima da se ljubav prema njemu očituje u prihvaćanju njegovih zapovijedi: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“Značajno je da u trenucima pripreme za odlazak i dok je smrt sasvim blizu, Isus govori o ljubavi. Zna da će jedan od njegovih učenika te večeri izdati Ljubav. Drugi bi u takvim situacijama bili razočarani, potišteni, izgubljeni i mislili samo na sebe. Isus čini drugačije. Iako ga njegov prijatelj izdaje i prodaje, on ne zdvaja i ne osuđuje. Naprotiv, nastoji onima koji su ostali s njim ukazati na vrijednost ljubavi.
Isus želi da ga volimo, ali ne samo riječju, ne samo govorom već djelom i istinom. Biti Isusov učenik i ljubiti Isusa ne znači prolaziti ovim svijetom bezbrižno i neodgovorno. To ne znači upriličiti proslavu prilikom primanja sakramenata i ne činiti ništa više. To ne znači susresti se s njime samo kod krštenja, prve svete pričesti, krizme i možda kod vjenčanja. To nije obdržavanje zapovijedi, to nije ljubav prema Isusu.
Isus želi da ga volimo. On to želi radi naše sreće. Jedino ljubav prema njemu daje smisao svim našim drugim ljubavima. I kad se razočaramo u drugima, kad nas drugi iznevjere, možemo biti sigurni da Isus ostaje vjeran. I onda kad mi nismo vjerni, on ostaje vjeran. I onda kad mi zatajimo i iznevjerimo, on ostaje vjeran. U tome je čudesnost njegove ljubavi. Možemo biti sigurni da nam jedino ljubav prema njemu neće ostati bez odgovora. Ljubav prema njemu stvara u nama prostor u kojemu prebiva Presveto Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Sve nam to govori koliko je naš Bog bliski Bog, s nama Bog, Bog u nama.
Isus ponavlja: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. Ovim riječima ističe da se Božje očitovanje ostvaruje u čovjekovu srcu. Ono se smješta u govor ljubavi i u ozračje povjerenja. Bog dolazi u srce onih koji vjeruju u njega. Vjera ne podliježe zakonu reklame, spektakla i biznisa. Tu nema ljubavi, jer je borba nemilosrdna, a vlada pravo jačega, bogatijega i spretnijega. Tu nemaju svi pristup i nema milosti za siromahe i zapostavljene. Dakle, tu nema ljubavi. A gdje nema ljubavi, nema ni Boga. Tu se On ne očituje. Bog se želi očitovati svakome od nas bez razlike i u svakome želi prebivati.
Isuse svjesni smo da svakome dolaziš. Ne želiš nasilno i pod svaku cijenu naći svoje prebivalište u čovjeku. Rekao si da stojiš na vratima i kucaš. Tko čuje i otvori, k njemu ulaziš. Poštuješ čovjekovu slobodu, njegovu ljubav i otvorenost na suradnju.Tko želi čuti tvoju riječ, time pokazuje ljubav prema tebi. To je znak da se kontakt uspostavlja i da si dobro došao. Želiš prebivati u mojoj nutrini. Daj da budem vjeran tvojoj riječi, vjeran molitvi, jer tu ćeš me naći i u takvu se ozračju nastaniti u meni.
„Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla“. Isus povezuje ljubav prema sebi sa slušanjem njegove riječi. To je osnovna komunikacija na kojoj se sve drugo gradi. Tko ne čuje poruku, tko ne primi riječ, ne može uspostaviti komunikaciju. Gdje se ne prihvati riječ i ne čuva, ne može biti ni ljubavi. Isus svojom riječju svjedoči Oca. Što govori, to je Očeva poruka. Slušamo li Isusovu riječ? Ostvaruje li se odnos između mene, Isusa i Oca.
„To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet što vam ja rekoh.“ Isus odlazi. Učenici i vjernici ne ostaju bespomoćni i sami. Nakon njegova odlaska Duh će na novi način nastaviti pomagati vjernicima da žive Evanđelje, da ga propovijedaju i svjedoče. Ne, nismo sami. Duh je Božji u nama i s nama. On je naša snaga, pomoć i nadahnuće. On djeluje iznutra. Jesmo li svjesni da smo primili Duha Svetoga i da je On u nama? Računamo li u svom življenju na Duha Svetoga? Blaženi Ivan Merz nam može pomoći u tome kako živjeti u snazi Duha Božjega.
Ivana možemo smatrati zaštitnikom prosvjetnih radnika, kateheta i učitelja mladih, zaštitnikom pravnika i svih zakonodavaca. Zašto? On je, osim književnosti, studirao neko vrijeme i pravo, a živio pravo, pravedno i pošteno, i po zakonu Krista i njegove Crkve, a na uzoran način poštovao ljudska i civilna prava i zakone. Kao prosvjetni radnik, tj. profesor u gimnaziji, osjetio je svu muku prosvjetnoga odgoja i borbe za kruh svagdanji. A mlade je u krilu župe i Crkve vodio da kao mladi orlovi neprestano i radosno lete ususret vječnomu Suncu! Na to smo pozvani svi mi kršćani, svaki na svoj način i na svome mjestu. Imamo učitelja učimo od njega i neka nam Ivan Merz uvijek bude izazov za bolji i uspješniji život. Uvjerimo se:
Ljubiti Boga najveća je krepost! Ljubiti Boga najveća je mudrost! Ljubiti Boga najveće je blago! Ljubiti Boga najveća je radost! Primiti Isusa najveća je sreća! Stoga primimo svoga prijatelja Isusa i „iz punine srca usta će govoriti“. Davati prostora Isusu u svom životu i pustiti mu se – „dati mu se“ da nas vodi, znači željeti Isusa Krista uvijek više upoznati, ljubiti i drugima velikodušno darivati. Zato usmjeravajmo svoj život Isusu Kristu koji je Istina, Put i Život. Amen.
