Duhovna zvanja u suvremenom svijetu – izazovi i perspektive Čit.: 1 Iv 1,1- 4; Mk 3,13-19.
“Bog je tako velik da mu se isplati darovati cijeli jedan život“ (Sv. T. Avilska). Posvećeni život: svećenika i redovnika je dar Duha u Crkvi. Rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu. Poziv je dar Božji. Dolazi iz Božjeg srca i prolazi kroz srca roditelja i djece. Bog zove a čovjek prihvaća poziv i odgovara životom u konkretnoj zajednici. Tri su elementa bitna: Božji poziv, čovjekov odgovor i konkretna zajednica u Crkvi u kojoj se poziv živi. Svećenik je dar Kristova Srca: dar Crkvi i svijetu. Iz Srca Sina Božjega prepunog ljubavi izviru sva dobra Crkve, a na poseban način zvanje tih ljudi koje je Gospodin Isus osvojio, i koji su sve ostavili kako bio se potpuno stavili u službu kršćanskog naroda po primjeru Dobrog Pastira“ (Benedikt XVI.). Ne zaboravimo da nam je Bog udijelio samo jedan put u život – ljubav; samo jedan put k sreći – ljubav; samo jedan put k savršenstvu – opet ljubav. A sve ovo možemo iskusiti u gozbi ljubavi – Euharistiji gdje nam se Bog daje u Isusu Kristu i po kome ovaj čin ima svoj smisao i ne zaboravimo Crkva treba vaš polet, vaše spoznaje, vašu vjeru i vaše obraćenje.
Pojam osobnog zvanja i njegov jasniji izričaj nalazimo u Markovu evanđelju. Prvenstveno se odnosi na poziv Dvanaestorice, koji su pozvani poimence: Upravo smo čuli taj evanđeoski tekst: “Zatim se uspe na bližnju goru te pozva k sebi one koje sam htjede. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da budu s njim, da ih šalje navješćivati i s vlašću izgoniti zle duhove” (Mk 3,13-15). U ovo malo redaka opisani su svi elementi poziva: način življenja, tj. biti s Isusom kako bi nasljedovali njegov život i poslanje (misija) – propovijedanje – s potrebnim sredstvima za izvršiti to poslanje. Ovaj apostolski poziv je tip svakog osobnog poziva. Od Gospodinova Uzašašća pa sve do sada, Crkva je uvijek shvaćala poziv kao permanentnu stvarnost. Isus je apostolima darovao milost da nikada ne zaborave istine: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas: da idete i rod donosite i rod vaš da ostane (Iv 15,16), kako bi se proslavio Bog od kojega dolazi svaki dobar dar“. Inicijativa je Isusova kako onda tako i sada. Biti izabran! Biti izabranik – veliki je dar i zahtjeva nov način postojanja.
Živi odnos sa živim Kristom je na početku svakog poziva i ostaje nezamjenjiva hrana svećeničkog i redovničkog života. Bez susreta sa Isusom nema istinske sreće niti se može živjeti sretano. Susret s Isusom znači spasenje a iz toga se rađa radost. Posvećeni život uključuje dvije osobite odrednice: biti s Kristom to jest živjeti u zajednici s Kristom, te sudjelovati u njegovu poslanju što uključuje životom i riječima propovijedati kraljevstvo Božje. Naglasak je na kontemplaciji i evangelizaciji /Mt 3,14-15/. Od ovoga biti s Kristom, svećenik i redovnik crpi snagu za apostolsko-karitativni život, vjernost i dinamičnu dosljednost. Iz iskustva vjere s Kristom izvire evangelizacija – poslanje u svijetu: „Ono što smo vidjeli i čuli navješćujemo također i vama“ (1 Iv 1,3). Samo onaj tko živi u zajedništvu s Kristom može biti svjedokom njegova križa i uskrsnuća, istinito naviještati ono što je vidio i čuo. Sveci su istinski protagonisti naviještanja evanđelja jer govore jezikom koji svi razumiju, a to je govor primjerna života u djelima ljubavi. Oni nas upućuju na središte Crkve i povijesti, tj. na samoga Krista Gospodina kojega trebamo upoznati, ljubiti, nasljedovati i drugima životom i riječju naviještati. To je nova evangelizacija a ujedno i produbljenje našeg identiteta i vjernosti. Krist je most kojim dolazimo u mir i zanos te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. Po Kristu, s Kristom i u Kristu živimo dimenziju nade. U životu svakog čovjeka ima datuma koji se lako ne zaboravljaju. Ima takvih i religioznih datuma. Upitajmo se koji je najveći dan – datum moga života? Sveti Augustin nije nikada mogao zaboraviti jedan važan razgovor o Bogu koji je vodio s majkom. Sv. Franjo Asiški nije nikada zaboravio svoj poljubac gubavcu, sv. Ignacije Lojolski ne zaboravlja prijelaz preko rijeke nakon kojega je doživio rasvjetljenje koje će ostati sržni doživljaj njegova života. Pjesnik Paul Claudel nije zaboravio doživljaj u pariškoj katedrali dok se u njoj pjevao Magnificat. Andre Frossard nije nikada zaboravio doživljaj vjere u jednoj crkvi, o kojemu je kasnije napisao knjigu pod naslovom: Bog postoji, ja sam ga susreo. Dobro bi bilo da se i mi sjetimo svojih prvih religioznih doživljaja. Možda nije bilo ništa tako dramatično nego nešto svakidašnje, što nam je ipak ostalo u sjećanju. Ako se želimo susresti s Isusom, moramo ga tražiti srcem i ljubavlju. Sveti Grgur Niški kaže: „Boga naći znači neprestano ga tražiti“, a jedan duhovni pisac ovako komentira te riječi: „Božji poziv je uporan i mami nas u nepoznato, u pustolovinu, u noć i osamljenost, to je poziv da idemo sve dalje i dalje“. Isus se neće približiti tako brzo, treba ga uporno tražiti. Možda mislimo da ga poznamo a i ne opažamo da je naše znanje o njemu vrlo površno. Isus je dinamičan. Do njega se može doprijeti samo tako da prema njemu sve dalje neprestano koračamo (F. MUŠURA, Vrijeme za Boga, STR, Sarajevo-Zagreb, 2003, 185.).
Danas se nalazimo u svijetu u kojem je duhovni poziv u krizi. Papa Franjo ističe čega se trebamo osloboditi da bismo nadvladali tu krizu. Posebno naglašava: „Crkva se mora osloboditi velike opasnosti koja prijeti svakoj osobi u Crkvi, svima, a to je svjetovnost. Kršćanin ne može živjeti svjetovnim duhom. Ne može se služiti dvojici gospodara. Svjetovnost je idolatrija: ispraznost, prevlast i oholost. A to je idol, a ne Bog. Idolopoklonstvo je najteži grijeh – ustvrdio je Sveti Otac… Kada obavijesna sredstva govore o Crkvi – nastavio je Papa – Crkvom smatraju svećenike, časne sestre, biskupe, kardinale i papu. To nije točno, svi smo mi Crkva, i svi se moramo odricati svjetovnoga duha jer je oprečan duhu blaženstava, Isusovu Duhu. Svjetovnost nam nanosi zlo. Žalosno je gledati nekog kršćanina koji se istodobno ufa u Boga i u svijet. No, ne može se biti na jednoj i na drugoj strani. Crkva se, tj. svi mi, moramo odreći svjetovnosti, jer je izvor ispraznosti i oholosti, a to je idolopoklonstvo (E. SCALFARO, Intervju pape Franje u La Republica).
Uz ove poteškoće pokušat ću nabrojiti i neke vanjske i unutarnje uzroke krize zvanja. Među vanjske ubrajamo uzroke društveno-kulturalnog reda: pad duhovnih vrednota u društvu; opadanje religioznog smisla u obiteljima; problematika vrednovanja obiteljske zajednice; uzroci nastali u mladenačkoj dobi; te demografski faktor. Tu su i uzroci crkvenog reda: pitanje slike Crkve; klima zbunjenosti i nestabilnosti uopće u Crkvi i posebno u redovničkim Institutima; revaloriziranje laičkog zvanja. Najčešći unutarnji uzroci krize zvanja su: pitanje osobnog i zajedničkog identiteta; neautentičnost svećeničkog i redovničkog života; poprimanje običaja lagodnog i sigurnog života; idealizacija posvećenog života, koja uvjerava ali ne obvezuje.
Svećenici i redovnici su pozvani da navještaju evanđelje cijelom svijetu, i to bez nametanja, svjedočenjem ljubavi konkretnim ljudima, a osobito siromašnima i obespravljenima. Na to nas tako snažno uvijek iznova potiče papa Franjo.
Svećenici i redovnici su također pozvani biti molitelji. Bez molitve (a molitva je očitovanje i razvijanje vjere) ne bismo bili sposobni prepoznati u svakome čovjeku brata i sestru, još manje Boga, jer vjera i ljubav postižu svoj vrhunac u molitvi i u praktičnom služenju.
Svećenički i redovnički život traži trajno i zauzeto istraživanje Božje volje, velikodušno i neophodno crkveno zajedništvo, vježbu duhovnog rasuđivanja te ljubav za istinu. I danas postoji snažno svjedočanstvo svećeničkih i redovničkih osoba. Ono se odnosi prije svega na potvrđivanje prvenstva Boga i budućih dobara, kako je to Krist činio potpuno posvećen slavi Oca i ljubavi prema braći i sestrama. Proroštvo prima snagu iz intimnog prijateljevanja s Bogom po razmatranju njegove riječi, očituje se u hrabrom istupu protiv zla i grijeha, a u pristanku na ljubav, pravednost i istinu tj. u življenju dimenzije svetosti. Našem društvu u kojemu vlada površnost trebalo bi ponuditi dubinski život. Sveprisutnoj indoktrinaciji treba suprotstaviti živu vjeru, proizašlu iz osobnog iskustva Božje blizine. Kulturi ravnodušnosti i relativizma odgovoriti pastoralnom revnošću i davanjem prvenstva Bogu u svim svojim aktivnostima. Prenaglašenom individualizmu i antropocentrizmu treba ponuditi radikalnu decentralizaciju ega, kristocentričnost i maksimalnu otvorenost Božjoj milosti. U svijetu bez ideala, putokaza i perspektive valja širiti jasne vidike transcendencije. Zaboravna čovjeka, zauzeta brigama za prolazno i vremenito valja podsjetiti na posljednje stvari i vječno spasenje, tako što ćemo mu pokazati da je Bog apsolutna vrijednost našeg osobnog i zajedničkog, intimnog i institucionalnog života. U svijetu u kojem tragovi Božje prisutnosti iščezavaju, redovnički će život djelovati jakim suobličenjem Kristu po kojem će Bog opet biti vidljiv i prepoznatljiv. Odlučiti se za Isusa Krista znači povjerovati u moć dobrote kao u jedinu pravu moć. Ljubav nas Kristova oslobađa od našega robovanja samima sebi. Isus je pozvao svoje učenike da zajedno s njime ostvaruju Božje kraljevstvo. Stoga, dragi svećenici i redovnici, hrabro nastavite i ustrajte u vjernosti Kristu i svojim obećanjima. Neka Vas Duh Božji i dalje vodi u vašem životnom služenju bližnjemu, Crkvi i svome narodu na hvalu svemogućega Bogu i na dobro svakoga čovjeka. Amen.
