U subotu, 24. kolovoza 2019. u u franjevačkom samostanu na Petrićevcu u Banjoj Luci upriličen je XXII. Redovnički dan u Bosni i Hercegovini. Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi predslavio je delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki u koncelebraciji apostolskog nuncija u BiH mons. Luigija Pezzuta, nadbiskupa Henryka Hosera, apostolskog vizitatora za župu Međugorje, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Joze Marinčića i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke, te još 20-ak svećenika. Tom prigodom biskup Semren uputio je homiliju koju prenosimo u cijelosti:
XXII. REDOVNIČKI DAN REDOVNICI I REDOVNICE U MISIJSKOM POSLANJU
SV. BARTOLOMEJ, APOSTOL – PETRIĆEVAC 24.8.2019.
Čit. Otk 21,9b-14; Iv 1,45-51.
Uvod. Sestre i braćo, nalazimo se u misijskoj godini. Danas slavimo sv. Bartolomeja, apostola koji nas poziva na preispitivanje vlastitog života i potiče na odvažno prihvaćanje onoga na što su kršćani pozvani: na nasljedovanje Isusa Krista naviještajući ga svima onima koji ga još ne poznaju. To je ujedno prva zadaća Crkve. Misijsko djelovanje još je i danas najveći izazov za Crkvu (usp. EG 15). Kristovo misijsko poslanje nalazi se u srcu Crkve. Prema tome pozvani smo usmjeriti sve svoje snage nadahnute Duhom Svetim i njegovim svetim djelovanjem na to poslanje. Uskrsni Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Kad netko otkrije, kao što su to otkrili i naši utemeljitelji/ce, da je Isus put, istina i život, u njegov život ulazi evanđeoska radost koja ispunjava njegovo srce i njegov cijeli život. Tu mu radost nitko ne može oduzeti. Radost da smo Kristovi učenici – misionari/ke pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi po čitavome svijetu. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi. A sve ovo možemo iskusiti u gozbi ljubavi – Euharistiji gdje nam se Bog daje u Isusu Kristu i po kome ovaj čin ima svoj smisao. I ne zaboravimo draga braćo i sestre Crkva nas treba: potreban joj je vaš polet, vaša spoznaja, vaša vjera, vaše obraćenje i zauzetost za Božje kraljevstvo.
“Bog je tako velik da mu se isplati darovati cijeli jedan život“ (Sv. T. Avilska). Redovnički život je dar Duha u Crkvi. Rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu. Poziv je dar Božji. Dolazi iz Božjeg srca i prolazi kroz srca roditelja i djece. Bog zove a čovjek prihvaća poziv i odgovara životom u konkretnoj redovničkoj zajednici. Ne zaboravimo da nam je Bog udijelio samo jedan put u život – ljubav; samo jedan put k sreći – ljubav; samo jedan put k savršenstvu – opet ljubav.
Više smo kršćani što smo više misionari. Kršćanin koji vlastitu vjeru drži samo za sebe, kao privatnu stvar i nikada je ne pretvara u dar, u širenje, u svjedočanstvo, u propovijedanje izdaje svoju vjeru. Kršćani, Kristovi učenici imaju precizno poslanje, zadaću naviještati Kristovo Evanđelje, željeti da se svi ljudi otvore Kristovu Evanđelju, i da se svi odlutali ponovo Kristu vrate. Ovo je jedini način na koji može rasti vlastita vjera. Sadržaj misionarskog apostolata jest Evanđelje, navještaj kraljevstva Božjeg, obraćenje i pokora svjedočeno riječju i primjerom življenja. Misionar/ka uvijek je radostan, u zgodno ili nezgodno vrijeme, jer zna komu je povjerovao i spreman je s Isusom, računajući na njega, a ne na svoje sposobnosti, uvijek ići naprijed i biti blizu čovjeku. Sve može u onomu koji ga jača.
Papina poruka za Svjetski dan misija (20. 10. 2019.) u pismu „Kršteni i poslani“ ističe: Kristova Crkva u misiji u svijetu, pomaže nam ponovno otkriti misijsku dimenziju naše vjere u Isusa Krista, vjere koja nam je besplatno dana kao dar na krštenju i odgovor na njega po zavjetima redovnika i redovnica. „Za Božju ljubav nitko nije beskoristan ili beznačajan. Svaki od nas je jedna misija u svijetu, jer je plod Božje ljubavi“. Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za majku. „Navješćujući Božju riječ, svjedočeći evanđelje i slaveći život Duha, oni pozivaju na obraćenje, krste i nude kršćansko spasenje uz poštivanje slobode svake osobe, u dijalogu s kulturama i religijama naroda kojima su poslani. Missio ad gentes, koji je uvijek prijeko potreban Crkvi, daje tako temeljni doprinos procesu stalnog obraćenja sviju kršćana“.
Gledajući koliki je postotak redovnica i redovnika u ukupnom broju misionara Crkve u Hrvata potvrđuje nam se ono što je i II. vatikanski sabor istaknuo: „Najveći udio u evangelizaciji svijeta imali su dosada, i još imaju, kontemplativne i aktivne redovničke zajednice” (AG, 40). Sabor u nastavku Bogu zahvaljuje na mnogim žrtvama redovnika i redovnica učinjenima za spasenje duša te ih potiče da i dalje nastave to činiti, njegujući krepost ljubavi, koja ih nagoni i obvezuje na doista katolički duh i rad. Kontemplativne zajednice Sabor poziva da otvore svoje kuće u misijskim područjima, da bi i ondje bile svijetlo svjedočanstvo Božje ljubavi. Istovremeno zajednice aktivnog života pozvane su preispitati se „jesu li kadre svoju djelatnost protegnuti na širenje Božjeg kraljevstva među narodima; mogu li neke svoje službe prepustiti drugima kako bi mogle svoje sile uložiti za misije; mogu li otpočeti rad u misijama mijenjajući, ako ustreba, svoje konstitucije, no ipak u duhu svog utemeljitelja” (AG 40).
Pavao VI., promatrajući misijsko djelovanje kontemplativnih zajednica, posebno uočava njihovo šutljivo svjedočenje u siromaštvu, čistoći i jednostavnosti, kao i predanje u poslušnosti, koje može biti i rječita propovijed sposobna dirnuti ljudska srca (usp. EN 69.). Govoreći pak o zajednicama aktivnog života, papa podsjeća da su one „zahvaljujući svojim redovničkim zavjetima, na najizvrsniji način dobrovoljci, slobodni da sve ostave i pođu naviještati Evanđelje do kraja zemlje.
Oni su vrlo poduzetni i njihov apostolat često ima osebujnih crta i oštroumnosti koja izaziva divljenje. Oni su i velikodušni: često ih nalazimo kao misijske predstraže, na sebe preuzimaju najveće opasnosti za zdravlje i život. Doista, Crkva im mnogo duguje.” (EN 69)
I Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Redemptoris missio (RM)ističe važnost kontemplativnih redovničkih zajednica u misijskim područjima, gdje druge religije cijene kontemplativni život askeze i traženja Apsolutnoga. U istom dokumentu progovara i o misionarkama redovnicama: „Riječ posebnog poštovanja upravljam misionarkama redovnicama, u kojima djevičanstvo radi Kraljevstva donosi mnogostruke plodove materinstva po duhu: njima baš misija ad gentes pruža vrlo široko polje ‘da se daruju s ljubavlju posvema i nepodijeljeno’ (Mulieris dignitatem, 20). Primjer i radišnost žene-djevice koja je posvećena ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, posebno prema najsiromašnijem, nezamjenjivi su kao evanđeoski znak u onim narodima i kulturama u kojima je pred ženom još dugačak put u smislu njezina ljudskog promicanja i oslobođenja. „Žarko želim da mnoge mlade kršćanke osjete privlačnost velikodušnog darivanja Kristu, crpeći iz svog posvećenja snagu i radost da ga svjedoče među narodima koji ga ne poznaju“ (RM 70).
O snažnoj vezi između posvećenog života i misija progovorio je i papa Franjo u svojoj poruci za Svjetski dan misija 2015. godine, koja je ujedno bila i Godina posvećenog života: „Želja za nasljedovanjem Isusa izbliza, koja je dovela do nastanka posvećenog života u Crkvi, odgovara na njegov poziv da uzmemo križ i pođemo za njim, da ga nasljedujemo u njegovu predanju Ocu i njegovu služenju i ljubavi, da izgubimo život kako bismo ga ponovno dobili. A budući da čitav Kristov život ima misijski karakter, muškarci i žene koji ga izbliza slijede moraju posjedovati tu misijsku osobinu.” Za papu Franju misijski redovnički poziv „jest dar ljubavi u službi naviještanja evanđelja, imajući na umu da je naviještanje evanđelja, prije no potreba za one koji ga još nisu čuli, potreba za onoga koji ljubi Učitelja“. U navedenoj poruci papa Franjo napose ističe siromašne, malene i bolesne, prezrene i zaboravljene kao povlaštene primatelje evanđeoskog navještaja, a njihovo je prvenstvo, prema papi Franji, osobito jasno upravo onima koji prigrljuju misijski posvećeni život: „Zavjetom siromaštva oni odlučuju slijediti Isusa u njegovu davanju prednosti siromašnima, i to ne ideološki, već poput njega koji se poistovjetio sa siromašnima: živeći poput njih u nesigurnosti svakodnevnog života i u odricanju od svake težnje za moći, da bismo postali braća i sestre posljednjih, noseći im svjedočanstvo radosti evanđelja i znak Božje ljubavi.” Ovdje je na djelu civilizacija ljubavi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45)
Sjetimo se danas i naših misionara mučenika fra Vjeke Ćurića i s. Lukrecije Mamić i zahvalimo im za dar života za Krista i za braću i sestre. Mariji našoj Majci kao i zaštitnicima misija sv. Franji Ksaverskom i sv. Maloj Tereziji povjeravamo poslanje Crkve i sve misionarke i misionare, redovnice i redovnike. Amen.
Petrićevac, 26. kolovoz 2019.
