PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA U SARAJEVSKOJ KATEDRALI NA MISI U POVODU OBILJEŽAVANJA PAPINA DANA
U nedjelju, 1. srpnja 2017. obilježen je Papin dan svečanim Misnim slavljem kojeg je u u sarajevskoj prvostolnici predvodio apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto. Prigodnu propovijed uputio je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki čije riječi prenosimo u cijelosti:
13. NEDJELJA „B“ – PAPIN DAN SARAJEVO 1. 7. 2018.
Čit. Mudr 1,13-15. 2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-24.35b-43.
Draga braćo i sestre, danas slavimo Papin dan. Papin dan je dan kada se Katolička Crkva sjeća godišnjice izbora 13.3.2013. za papu Svetog Oca Franje i svečanog početka njegove službe pastira opće Crkve. Mi danas na razini BK BiH slavimo Papin dan zajedno sa službenim Papinim predstavnikom – apostolskim nuncijem Luigijem Pezzutom, nadbiskupom. Svojom prisutnošću i molitvom iskazujemo iskreno poštovanje prema papi Franji. Uzimajući ime sv. Franje Asiškog odredio je program svoga ponitifikata, to znači da teži siromašnoj Crkvi koja će se zalagati za siromahe s kojima se Isus poistovjećuje. On poziva čovjeka da bude vjerodostojan; poziva političare da se zauzmu za dostojanstvo čovjeka; poziva Crkvu da bude vjerodostojna – tj. treba vratiti nadu mladima, pomagati starima, otvarati se prema budućnosti, širiti ljubav, uključiti isključene, propovijedati mir i biti za siromahe; poziva biskupe i svećenike da pastirski naviještaju radosnu vijest; poziva redovnike i redovnice da budu živi svjedoci evanđelja; poziva obitelji da budu škole vjere. Dok papa Franjo moli za sve potrebe Crkve on ujedno moli da za njega molimo jer samo je molitva ona snaga koja čovjeka Bogu približava, a u Bogu je naša snaga. Stoga uzdrži, Bože, Petra današnjih dana da on utvrđuje vjeru cijele Crkve na svim prostorima! Zato vas sve pozivam da molimo za papu Franju osobno i zajedno, za njegovo služenje Crkvi na dobrobit čitavog čovječanstva.
Slaveći Papin dan postavlja nam se pitanje tko je papa? Papa je naslov koji se daje Rimskome biskupu, Kristovu namjesniku, Petrovu nasljedniku, vidljivoj glavi cijele Crkve. Izraz dolazi od grčkoga pappas što znači »otac«. Da bi označili duhovni autoritet, na Istoku su tako nazivali i biskupe te ostale ugledne osobe. U Rimu se taj naslov pojavljuje u drugoj polovici IV. st. na jednome epigrafu (sub Liberio papa). Službeni popis papa započinje imenom apostola Petra i sadrži sve pape do pape Franje, 266. nositelja tog naslova.
Prema katoličkome nauku, papinstvo ima svoj korijen u Isusovu izboru Petra kao prvoga od Dvanaestorice. Mjesto i posebna Petrova uloga u NZ ne može se opovrgnuti. Mnogobrojna su mjesta u kojima je to potvrđeno izravno ili neizravno. On je bio među prvima koje je Gospodin pozvao te ga se u skupini Dvanaestorice uvijek stavlja na prvo mjesto, a ponekad vrši ulogu i njihova glasnogovornika. On je i prvi pouzdani svjedok Uskrsnuloga. U Katoličkoj crkvi papa je, kao rimski biskup, ujedno i nadbiskup i metropolit Rimske crkvene provincije, primas Italije i patrijarh Zapada. Po katoličkom učenju on je Kristov namjesnik vicarius Christi na zemlji, saziva ekumenske koncile i ima vrhovnu učiteljsku vlast u Crkvi. Prema Lateranskom ugovoru 1929. on je i suveren vatikanske države. Svečani mu je naslov Pontifex Romanus, rimski prvosvećenik, familijarni Sveti Otac, a po formuli poniznosti sam sebe naziva Servus servorum Dei – sluga slugu Božjih. Katolička crkva priznaje papi službu koja nije običan nadzor ili upravljanje, nego je puna i vrhovna zakonodavna vlast nad cijelom Crkvom, ne samo u stvarima vjere i morala, već također u svemu što se odnosi na stegu i upravljanje Crkvom po cijelome svijetu.
Poznati njemački novinar Andreas Englisch opisuje papu Franju kao papu siromašnih. On kaže da papu Franju nije nikad vidio toliko ozarena kao onda kada je za vrijeme svjetskoga Dana mladih u Rio de Janeiru posjetio baraku u faveli Varginha u kojoj je živjela Amara Oliviera. Amara je gladovala i navikla se na to da ne može kupiti nešto za jelo. Bila je bolesna i nije mogla otići liječniku niti kupiti lijekove jer je siromašna. Već se pomirila s time da siromašna žena ne može ostaviti nikakva traga u životu drugih ljudi, sve dok je papa Franjo nije posjetio u njezinoj baraci. S ljudima koji žive u favelama papa Franjo se grlio i s njima se osjećao kao kod kuće. Sretan je papa Franjo s onima koji su odbačeni i koji se sami ponekad osjećaju kao otpad od društva i od velikoga grada. Tada im je papa Franjo rekao: „Rado bih pokucao na svaka vrata i kazao Dobar dan, zamolio čašu hladne vode, popio jedan cafezinho – ne čašu alkohola – razgovarao s vama kao s poznatim prijateljima, poslušao svačije srce, roditelje, djedove i bake … Ali Brazil je prevelik! I nemoguće je pokucati na sva vrata! Tada sam izabrao doći ovdje i posjetiti vaše naselje. Ovo naselje zastupa danas sve gradske četvrti Brazila.“
Ljudi u favelama osjetili su da je papa Franjo jedan od njih i da je na njihovoj strani. Tiskali su se oko njega svi, osobito mladi i djeca, isprljali su njegov bijeli talar, a on je to i želio. Htio je da ga ljudi gledaju kao staroga župnika, koji se nakon dugog izleta napokon vratio kući. Papa je zagrlio Amaru i pitao je kako su njezini unuci i unuke i koliko imaju godina. Ona je mislila da će joj stati srce. Morala je otići liječniku, ali onom liječniku kojega je doveo papa Franjo. Novinar Englisch ističe da ovaj zajednički život sa siromašnima daje papi Franji snagu da cijelu Crkvu mijenja nabolje jer siromasi imaju srca za druge. Jorge Mario Bergoglio zapravo je ostao župnik ulice jer se on ne osjeća kao moćni biskup Rima, nego kao mali župnik. Sam je o sebi rekao: „Ja sam svećenik ulice.“ Crkva, dakle, mora izaći na ulice.
„Autoritet Crkve raste uz sposobnost za promicanje dostojanstva drugoga. Jedini je vjerodostojni autoritet onaj koji se rađa kad se stavimo do nogu drugih kako bismo služili Kristu. To je najviše odličje koje možemo dobiti, najveće promaknuće koje možemo postići: služiti Kristu u vjernom Božjem narodu, u gladnomu, u zaboravljenomu, u zatočenomu, u bolesnomu, u ovisniku o drogi, u napuštenomu, u konkretnim osobama s njihovom poviješću i nadama, s njihovim očekivanjima i razočaranjima, s njihovom patnjama i ranama. Samo će tako autoritet pastira imati okus Evanđelja. Nitko se od nas ne smije osjetiti boljim od drugoga. Nitko od nas ne smije gledati druge iz visine. Neku osobu možemo tako gledati samo kada joj pomažemo da ustane“ – istaknuo je papa Franjo pred novim kardinalima 28. 6. 2018. (kta/rv)
Današnje Evanđelje jasno kaže da čovjeka liječimo i ako je mrtav oživljujemo kada ga uključimo u zajednicu života i ljubavi. To je Isus činio jer Bog je za njega Bog života i ljubavi. Bog je stvorio život i taj život može uspjeti samo u ljubavi. Amen.
