U okviru molitveno-hodočasničkog pohoda svećenika Banjolučke biskupije Požeškoj biskupiji, 19. lipnja 2024., u poznatom svetištu Gospe Voćinske – Majke od utočišta, Euharistijsko slavlje prevodio je požeški biskup mons. Ivo Martinović u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Marko Semrenom i uz koncelebraciju sedamnaestorice svećenika. Biskup Semren uputio je prigodnu propovijed pod naslovom „Hodočašće kao molitva“, a prenosimo je u cijelosti:
Razmišljajući o psihološkim osnovama molitve željeli bismo se zaustaviti na još jednom pitanju: čemu ići moliti u crkvu ili na neko posebno mjesto; čemu ići na hodočašće u Lurd ili u Mariju Bistricu ili u Voćin? Zar se ne može svagdje moliti? Zar nije svejedno gdje čovjek moli? Čini se da ipak nije svejedno, i to upravo s obzirom na psihološki učinak molitve. Konkretno, radi se o terapijskom djelovanju hodočašća.
Hodočašće je opća vjerska pojava. Hodočaste ne samo kršćani nego i hinduisti i muslimani (Meka). Engleski psihijatar dr. Philip Morris objavio je zanimljivu studiju o djelovanju hodočašća na tjeskobu, depresiju i općereligiozni stav. Za predmet svojih istraživanja uzeo je lurdska hodočašća – mi ovu sliku prenesimo na naše hodočašće Gospi voćinskoj, Majci od utočišta. Nisu ga zanimala čudesna ozdravljenja – o njima posebna liječnička komisija vodi dnevnik – nego samo one duševne promjene koje su manje uočljive od čudesnih ozdravljenja. Njega je zanimalo da li se u Lurd isplati otići i onima koji nisu postigli nikakvo čudesno ozdravljenje. I došao je do vrlo zanimljivih podataka. Primjenom statističkih pokazatelja dokazao je da je hodočašće i kod takvih proizvelo pozitivne promjene u njihovu osjećajnom svijetu, tj. u njihovom prihvaćanju bolesti i općemu pozitivnom raspoloženju prema životu. On je kod svojih ispitanika zapravo proučavao dva čuvstvena stanja: prisutnost trajne tjeskobe i depresije.
Trajna je prisutnost tjeskobe stanje koje postaje gotovo životnim stilom, a očituje se napetošću, strahom od budućnosti i nesanicom. To je stanje osobito često u teških bolesnika, pogotovo ako ne znaju pravu svoju bolest. Dr. Morris izmjerio je jačinu ove tjeskobe u svojih ispitanika prije polaska na hodočašće u Lurd.
Depresija je bila druga varijabla, druga pojava koja je stajala u središtu ovog ispitivanja. Depresija ili potištenost posljedica je negativna vrednovanja sebe, osjećaja krivnje i bezizglednosti situacije, a očituje se trajnim neraspoloženjem, gubitkom apetita i životne radosti, suženjem interesa, izbjegavanjem ljudi itd. Dr. Morris je izmjerio i jačinu depresije kod svojih ispitanika prije polaska na hodočašće. A tko su bili ti ispitanici?
U istraživanju je sudjelovalo 50 osoba, bolesnika koji su odlučili otići u Lourd da se tamo pomole Gospi. Kod svih su triput mjerene jačine tjeskobe i depresije: prije hodočašća, neposredno nakon povratka kući i deset mjeseci kasnije. Rezultati su jednoznačno, na statistički značajnoj razini, pokazali da su kod tih ljudi nastale znatnije promjene u njihovu duševnom raspoloženju. Bolesnici su se smirili, postali vedriji i raspoloženiji. Ovi rezultati govore već za sebe. No za njihovo vrednovanje treba dodati da, prema iskazima samih ispitanika – bolesnika, to poboljšanje zahvaljuju pojačanoj vjeri. Ovo je važna okolnost, jer znamo da i običan izlet u prirodu može donekle poboljšati momentano raspoloženje, ali ne može proizvesti trajne promjene u osnovnom tonu našeg raspoloženja.
Na osnovi ovih rezultata dr. Morris izveo je pomalo banalan, nama vjernicima nimalo neobičan zaključak, ali nam je drago da je to i znanstveno dokazano. Zaključak glasi: hodočašće i molitva na svetim mjestima imaju jedinstveno djelovanje na volju za životom. Zbog toga našim bolesnicima ne bismo smjeli uskratiti mogućnost hodočašća, jer će to umnogome olakšati njihove patnje. Ali će pomoći i onima koji se za njih brinu. To što vrijedi za bolesnike, jamačno vrijedi za svakoga vjernika: normalnom ritmu duhovnosti pripadaju i hodočašća i molitve na posebnim mjestima. I tako je dr. Philip Morris otkrio korisnost hodočašća! Ali možda ono najvažnije u ovom ispitivanju i nije to, nego spoznaja da ta vrsta religiozne aktivnosti izražava čovjekovu nutarnju, duševnu težnju. Vjerujemo da nije više daleko vrijeme kad ćemo na sličan način ponovno otkriti da isto tako pozitivno na duševno zdravlje djeluje i usmena molitva i blagoslovljena voda i procesije i blagoslov kuće i polja… Ukratko, da tzv. tradicionalni oblici izražavanja religioznosti nisu samo puki običaji ili izvana nametnuti obredi nego izražaji duboke potrebe čovjekove duše da svoj odnos prema Bogu pokaže na vidljiv način. Danas bismo to rekli ovako: imaju duboku psihološku opravdanost.
Ono što je najvažnije jest ljubav nebeske Majke prema nama, njezinoj djeci i naša vjernička odanost prema njoj, našoj zajedničkoj Majci. I kao što je anđeo nekoć njoj uputio riječi ohrabrenja: „Ne boj se, Marijo“, tako ona sada hrabri, tješi nas. I ovo svetište je mjesto obraćenja i molitve te snage utočišta. U 800. obljetnicama franjevačkog reda – ove godine La Verne, Franjo moli Isusa da mu ispuni želju da koliko je to čovjeku moguće, osjeti onu ljubav s kojom je želio spasiti čovjeka postajući čovjek u djetetu Isusu, i da osjeti onu bol koju je on osjetio mukom, razapinjanjem i smrću na križu i to mu Isus ispunja utiskujući mu znake raspete ljubavi – svoje rane. Mi ovdje sabrani u svetištu Gospe voćinske, Majke od utočišta, molimo da osjetimo tu ljubav i njezinim zagovorom ispunimo plan koji Bog ima sa svakim pojedinim od nas i vjernicim banjolučke biskupije.
Molitva Majci Božjoj Voćinskoj
Gospo voćinska, Majko od utočišta! Ti si obiljem svojih milosti tijekom stoljeća bila zaštita, utjeha i nada našem narodu u teškim povijesnim vremenima. U svim stradanjima, progonima i patnjama po tvojoj majčinskoj blizini osjetili smo ruku pomoćnicu, koja nas je snažno vodila k Isusu Kristu, jedinom Spasitelju čovjeka.
Puni vjere i dubokog pouzdanja stojimo pred tvojim milosnim likom i molimo te: brani našu domovinu, štiti Požešku biskupiju i pomozi svima nama, koji te u svojim osobnim potrebama zazivamo. Ostani s nama u svim kušnjama života, Majko od utočišta i ne daj da itko od nas skrene s puta tvoga Sina. Koji živi i kraljuje – danas i uvijeke. Amen.
