PROPOVIJED BISKUPA VUKŠIĆA NA III. SUSRETU SVEĆENIKA U BIH
U četvrtak, 16. lipnja 2016. u duvanjskoj župi sv. Mihovila arkanđela, u župnoj crkvi posvećenoj sv. Nikoli Taveliću u Tomislavgradu održava se III. Susret svećenika iz cijele Bosne i Hercegovine. U okviru susreta svečano Euharistijsko slavlje predslavio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski a prigodnu propovijed uputio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH. Propovijed biskupa Vukšića, prenosimo u cijelosti:
Uzoriti gospodine kardinale!
Draga braćo biskupi i svećenici!
Radujem se s vama što smo se, kao prezbiterij s područja cijele naše Biskupske konferencije, po treći put okupili na svoj molitveno duhovni susret. Zahvaljujemo milosrdnom Bogu za ovaj milosni događaj i molimo Njegov blagoslov, kako bismo mogli stalno duhovno rasti. Našu radost uvećavaju prisutna braća, koji su također podrijetlom iz Bosne i Hercegovine a djeluju u drugim krajevima. Dobro nam došli!
Budući da se nalazimo u Godini milosrđa, koju živi cijela Katolička Crkva i svaki njezin član kao priliku za svoju duhovnu i pastoralnu obnovu, učinilo se prikladnim danas zajedno razmišljati o tomu da je svećenik, po svojoj službi, svjedok i posrednik Božjega milosrđa radi posvećenja i spasenja ljudi! To je svećenikovo poslanje i svrha koja bitno obilježava njegovo zvanje. O tomu bih najprije izrekao nekoliko načelnih misli a potom, služeći se biblijskim tekstovima koje smo upravo čuli, ta bih načela pokušao spustiti u naše konkretno dušobrižništvo.
Poznato nam je, dakle, da u Crkvi Kristovoj vjernici slave sakramente prvenstveno radi veće slave Božje, a primaju ih radi svoje duhovne koristi, odnosno radi svog osobnoga posvećenja i svoga spasenja. No sakrament Reda poseban je po tomu što je usmjeren k spasenju drugih a, ako doprinosi i osobnom posvećenju zaređenoga svećenika, to biva upravo po služenju, koje on iskazuje drugima, i u mjeri u kojoj služi za izgradnju Božjega naroda (usp.Katekizam Katoličke Crkve, 1534). Naime, sakrament Reda smo primili i njega vršimo, kao i sva druga naša braća po cijelomu svijetu, prvenstveno radi duhovnoga dobra drugih ljudi.
U tom smislu, sveti Ivan Pavao II. nas podsjeća da je svećenik, ustvari, snagom posvećenja, koje prima sakramentom Reda, od Oca po Isusu Kristu poslan drugima. Odnosno, svećenik je na poseban način suobličen Isusu Kristu kao glavi i pastiru svoga naroda, da bi živio i djelovao u snazi Duha Svetoga u služenju Crkvi i radi spasenja svijeta (Postsinodalna pobudnica Pastores dabo vobis, 12).
Upravo na to poslanje svakoga svećenika i odgovornost za tu časnu obvezu služenja drugima upozorio je još apostol Petar kada razmišlja o odnosu duhovnih pastira prema vjernicima. U tom tekstu Božje objave čitamo ove riječi: „Prezbitere dakle među vama opominjem, ja su-prezbiter i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pet 5,1-4).
Tako svećenici, kako nas poučava Drugi vatikanski sabor, bilo da se mole ili klanjaju, bilo da propovijedaju riječ Božju, bilo da prikazuju Euharistijsku žrtvu i dijele ostale sakramente, bilo da ljudima na drugi način služe, uvijek nešto doprinose povećanju Božje slave na ovomu svijetu i napretku ljudi u božanskom životu. A da bi to mogli posvema postići, potrebne su im kreposti, koje se u ljudskom društvu s pravom cijene. A te su: dobrota srca, iskrenost, karakternost i ustrajnost, uporno zalaganje za pravednost, uljudnost i druge, koje nam preporučuje apostol Pavao (usp. Fil 4, 8): sve što je istinito, časno, pravo, nevino, ljubezno, što je na dobru glasu i sve što je kreposno i hvale vrijedno (usp. Prebyterorum Ordinis, 2). – To je pastoral svetosti radi posvećenja drugih!
Po svojoj službi svećenici nastavljaju Kristovu službu po kojoj očitiju i posreduju Božje milosrđe ljudima. To čine, kao navjestitelji Riječi Božje, prvenstveno po naviještanju najvećega djela milosrđa, koje je Bog iskazao po utjelovljenju i uskrsnuću Isusa Krista. Vrše to i kao poslužitelji sakramenata, a osobito Ispovijedi i Euharistije, te kao odgojitelji Naroda Božjega. Odnosno, u mjeri u kojoj se suobličuje Kristu, svećenik postaje autentičan svjedok Božjega milosrđa. A u mjeri u kojoj takav svećenik svjedoči i propovijeda, on postaje poslužitelj i posrednik istoga milosrđa. Pontifeks između Boga i čovjeka. I vršeći to, svećenik iskazuje najveći oblik milosrđa prema braći i sestrama. Ili, kako se izrazio papa Franjo, po toj svojoj službi svećenik je „kanal milosrđa“ (Homilija na Misi u povodu jubileja svećenika i sjemeništaraca, 3. lipnja 2016.).
Draga braćo!
Na razini konkretnoga dušobrižništva, kad se razmišlja o odnosu svećenika prema vjernicima, postoji jedna misao u Dekretu Prebyterorum Ordinis o službi i životu svećenika (br. 4), za koju bi se moglo reći da nije dovoljno prisutna u crkvenoj javnosti, a silno je važna za svećeničku duhovnost i poslanje. Ta misao glasi: „Prezbiteri su dakle dužnici svima (Omnibus ergo debitores sunt Presbyteri).“ Taj svećenikov dug prema svakom čovjeku sastoji se u tomu da drugima omogući pristup istini Evanđelja, koju u Gospodinu već sam posjeduje. Odnosno, još konkretnije kazano: „Bilo, dakle, da pogane, svojim primjernim životom među njima, navode da slave Boga, bilo da onima koji ne vjeruju otvorenim propovijedanjem naviještaju otajstvo Krista, bilo da predaju kršćansku katehezu ili tumače nauk Crkve, bilo da nastoje probleme svoga vremena tumačiti u Kristovu svjetlu, [svećenici] uvijek moraju naučavati ne svoju mudrost nego riječ Božju i sve uporno pozivati na obraćenje i svetost. Svećeničko propovijedanje – koje je u današnjim prilikama vrlo često izvanredno teško – da bi lakše pokrenulo srce i duh slušatelja, ne smije izlagati riječ Božju samo općenito i apstraktno nego vječnu istinu Evanđelja mora primjenjivati na konkretne životne prilike“ (Prebyterorum Ordinis, 4). – Svećenik je, dakle, evangeliziran da evangelizira. On je zvanje koje se definira, ostvaruje i prepoznaje u relaciji. On je evangelizirani evangelizator.
Upravo s nakanom još jačega utjelovljenja ovih misli u našim životima i našem dušobrižničkom djelovanju, i sa željom da se podsjetimo što je to primjena vječne istine Evanđelja na konkretne životne prilike, te kako treba izgledati milosrđe na djelu, izabrana su današnja misna čitanja, koja nas poučavaju upravo o konkretnom služenju.
U prvom čitanju prorok Izaija poučava da je Bogu po volji, ako se pomaže, da se kidaju nepravedni okovi i razvezuju spone jarmene, ako puštam na slobodu potlačene, ako dijelim svoj kruh s gladnima, ako pod svoj krov uvodim beskućnike, ako obučem onoga tko je gol i ne krijem se od onoga tko je moje krvi. To jest, tako se iskazuje milosrđe! Ako, k tomu, pomažeš još da se iz tvoje sredine ukloni svaki oblik zarobljenosti te svaka prijetnja i strah, odnosno ispruženi prst, ako ukloniš besjedu bezbožnu i brineš se za potlačenoga i gladnoga, „tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati“ i Gospodin će te obilato nagraditi (usp. Iz 58,6-11).
Da bismo to mogli ostvarivati u svojim životima i dušobrižništvu, potrebno je, kako poučava sveti Pavao u današnjem drugom čitanju, da u nama umre stari čovjek sa svojim manama i da nas, kao izabranike Božje, resi: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, da podnosimo jedni druge, da si uzajamno opraštamo ako postoje kakve pritužbe, da mir Kristov upravlja našim srcima, da budemo zahvalni, da bogatstvo Kristove Riječi prebiva u nama, da se poučavamo i urazumljujemo u svakoj mudrosti, da slavu iskazujemo Bogu i da, što god riječju i djelom činimo, sve vršimo u imenu Gospodina Isusa (usp. Kol 3,12-17). Sve su to pretpostavke i konkretne vježbe milosrđa! A povrh svega ljubav! To je sveza cijeloga savršenstva, to jest unutarnji vez Crkve Kristove, jer sveti Pavao pojmom „savršenstvo“ ovdje naziva duhovno ostvarenu zajednicu vjernika.
Na trećem mjestu čuli smo Isusovu pouku u obliku prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Iz nje jasno proizlazi da je napadnuti čovjek, viđen u okviru Isusova nauka, zapravo simbol svih osoba koje trpe, bez obzira da li opravdano ili neopravdano, s razlogom ili bez razloga. Pri tomu, društveni značaj, služba i odgovornost, bilo napadnutoga čovjeka bilo napadača, sporedna su pitanja u ovoj prispodobi. Osnovno pravilo, koje Isus provlači kroz nju, jest spremnost da se prepozna potrebe drugoga i raspoloživost da se ponudi pomoć. I nije od maloga značenja za nas svećenike i naše djelovanje to što svećenik i levit, iako su bili vjerska struktura i službeni predstavnici Božje ljubavi i milosrđa u Izraelu, nisu dobro prošli u Isusovoj prispodobi. Velika je to opomena i važan podsjetnik! Uz to, ova prispodoba nudi kršćanski koncept milosrđa i humanizma, koji je bio posvema nov za ono vrijeme. U njemu su nadvladane sve rasne, kulturne, političke i vjerske granice. On je sveopći. No, u vidu cjelokupnog evanđelja, ova prispodoba dobiva duboko kristološko obilježje. Naime, Samaritanac je, ustvari, Isus Krist koji, po svojoj ljubavi, objavljuje Božju ljubav prema svim ljudima i poziva sve ljude da iskazuju dobrotu svakomu tko je u potrebi. A ta ljubav prema bližnjemu treba biti shvaćena i tumačena kao nastavak ljubavi, koju nam je Bog iskazao.
Posvema smo svjesni da najveći oblik milosrđa, kojega svećenik može učiniti prema čovjeku, jest ponuditi mu Isusa kao dobroga Samaritanca, kao onoga koji liječi svaku ranu i svaku ostavljenost, koji pobjeđuje čak i smrt. Znademo da smo, kao i Krist svećenik, pomazani radi ljudi da bismo, po Crkvi, bili blizu konkretnom narodu Božjemu koji nam je povjeren, i kako bismo i sami, poput Isusa, bili dobri samaritanci. Stoga na kraju molimo (usp. Papa Franjo, Homilija na Misi u povodu jubileja svećenika i sjemeništaraca, 3. lipnja 2016.): Gospodine Bože, pomozi nam da nitko ne bude isključen iz naših srdaca, iz naših molitava, radosti i osmijeha; da očinskom ljubavlju prihvaćamo sve ljude, a kad ih opominjemo, da to uvijek bude sa željom da ih približimo Bogu; da nikoga ne preziremo već da sve rado prihvaćamo; da budemo sluge zajedništva, posebice dobrih odnosa i suradnje među nama svećenicima; da ne očekujemo pozdrave i pohvale drugih a, kad se pojave, da nam ne ugroze zdravu skromnost; da prvi pružamo ruku i da odbacujemo ogovaranje i osude; da ne vičemo na onoga tko Te ostavi i tko se izgubi na putu, već da uvijek budemo otvoreni primiti ga nazad kao milosrdan otac; da strpljivo slušamo slabosti, grijehe i probleme te da pratimo korake osoba obasipajući ih božanskim oprostom i velikodušnim suosjećanjem. Onako kako je to radio Isus Krist, Dobri Samaritanac i Veliki Svećenik, koji s Tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.