Jubilej ZLATNE MISE – fra Duje Ljevar
Sasina, Mala Gospa, 8. rujna 2018.
1. Draga braćo svećenici, dragi vjernici, dragi naši Sasinjani, – i dragi fra Duje,
Sve vas, koji ste (iz bliza i iz daleka) došli danas ovdje, sve vas iskreno pozdravljam! Osobito pozdravljam župnika, preč. Adolfa, koji nam je omogućio ovaj susret danas ovdje u našoj našoj Sasini. Na Malu Gospu, naši stari Sasinjani su se ovdje sastajali, molili i slavili Boga Gospu, molili Božiji zagovor i pomoć.
Mi znamo razloge, svog dolaska danas ovdje.
To je ponajprije, svetkovina i proslava, Male gospe, zaštitnice i patrona ove, naše, nekada poznate, brojne i ponosne sasinske župe, kojoj se danas ovdje molimo, kao što su to činili i naši stoljećima. Gospa je važan događaj i pojava u povijesti našeg spasenja.
Ona je od samog svog početka povezana s narodom Božijim, pa tako i sa našim hrvatskim narodom ovdje. Po krštenju, mi smo sklopili savez vjernosti s Bogom, i postali smo učenici Evanđelja, čime smo ušli u zajedništvo velikih naroda europske kulture i civilizacije!
2. Kršćanstvo i kršćanske vrijednosti su duboko obilježile naš kršćanski život ovdje na ovim prostorima; naša kršć. vjera ostavila je svoj duboki pečat na svim područjima našeg života i djelovanja: u našoj kulturi, na našim običajima, na našoj tradiciji i duhovnosti. I sve ono, što smo mi kao narod, primili, što i danas imamo i čuvamo kao veliko, vrijedno, drago i sveto, – čime se ponosimo, sve smo to primili preko Evanđelja i preko svoje sv. Crkve.
Mala Gospa je bila i ostala naša vjerna učiteljica i tješiteljica, kroz svu našu tešku i patničku povijest. Kršćani su od najranijih vremena, zazivali i nazivaju Mariju početkom boljeg svijeta. I doista, tako je nazivamo i mi danas, jer vjerujemo da je ona doista početak boljeg svijeta, ona se zauzima za bolji, sretniji i pravedniji svijet. Uvijek kad je našem narodu bilo najteže, kad se je našao u smrtnoj opasnosti, kad je bio pred nestankom, on se obraćao Gospi i bio je uslišan. Na Marijin zagovor, neće nas Bog ostaviti ni danas, unatoč ovako teškom stanju u kojem smo se našli.
3. Mi danas ovdje, zajedno sa Marijom, majkom Isusovom,- dajemo dužnu čast i hvalu Bogu; slavimo i častimo Boga, zahvaljujemo Bogu na njegovim darovima, kojima nas je On obdario i prati nas kroz život. Duboko smo uvjereni, da je Bog naša snaga i naša sigurnost. Nama ako Bog ne pomogne, sva ljudska pomoć nije dovoljna.
Danas je Mala Gospa, Rođenje bl. dj Marije, a rođendani su uvijek sretni i radosni dani, osobito su radosni majčini rođendani. Kao što svaka majka živi za svoju djecu, tako i nas naša nebeska majka okuplja oko sebe, i s ljubavlju nas prati kroz život, dijeleći s nama naše radosti i naše teškoće, i sve ono što nam život donosi.
Zna Gospa za naše nevolje i naše teškoće, zna ona za naše umorne korake, za naše žuljave ruke, za naša uplakana lica, zna ona za naše nemire, razočaranja i nadanja, a sve joj to želimo danas i osobno kazati, duboko uvjereni u njezin majčinski zagovor i pomoć.
4. Nisu naši stari slučajno izabrali Mariju za svoju nebesku zaštitnicu i pomoćnicu, za patron svoje župe, znali su oni i vjerovali da je Marija majka i pomoćnica kršćana, da ona ne gleda na sebe, već živi za svoju djecu. Marija ne može ne vidjeti nas, svoju djecu, u ovoj dolini suza i ostaviti nas bez utjehe. Naši stari su se uvijek obraćali Gospi, Majci Isusovoj, moleći njezinu pomoć, i njezin zagovor, za sebe, svoje obitelji, za svoju djecu, za bolesne, nemoćne, za grješne.
Proslava Male Gospe, majke Isusove i naše nebeske Majke, je jedan od razloga našeg dolaska danas ovdje!
5. A drugi razlog našeg dolaska danas ovdje, je naš fra Duje, – koji danas ovdje slavi svoju Zlatnu misu. Mi smo zahvalni Bogu i našoj dragoj Gospi, za 50 godina svećeničkog života i rada našeg fra Duje u njivi Gospodnjoj! Nije malo, i nije kratko, to vrijeme od 50 godina, vjerno i ustrajno služiti Bogu, Crkvi i svome narodu. Trebalo je proći kroz mnoge nevolje i zamke, kroz mnoge poteškoće, koje život donosi i nameće, i nakon svega ostati vjeran svom pozivu i svom poslanju!
U veoma teškim i vučjim vremenima, fra Dujo se odlučio poći ovim putem, biti svećenik i franjevac. Vjerojatno tada nije ni znao, što ga sve čeka u životu! Ali, uz molitve svojih dobrih roditelja, pok. Ljubana i Marije, i pomoć Božju, on je pošao stopama brojnih naših ujaka-franjevaca, i, vjerujem, nije se pokajao.
Zato je doista hvalevrijedno, da smo se mi danas okupili ovdje u ovolikom broju, da zahvalimo, ponajprije Bogu, što se je udostojao iz ovog kršnog kraja (naše Sasine) pozvati fra Duju i uvrstiti ga u red svojih svećenika i franjevaca.
Isto tako, zahvaljujemo Bogu, za njegovu rodbinu, prijatelje, znance, za sve dobre i pobožne ljude, koji su svojim molitvama i žrtvama pratili rast i uspon našeg fra Duje do njegovog svećeništva. Svako duhovno zvanje, svaki svećenik, redovnik, svaka časna sestra, – su izmoljena zvanja. Sv. Pavao piše: „Nitko sebi ne prisvaja tu čast, nego ga Bog poziva kao i Aarona“! (Heb5,4).
6. Zahvaljujući pobožnosti i molitvama ovdašnjih vjernika, Sasina je uvijek imala duhovnih zvanja, mahom redovnika-franjevaca. Neka imena velikih i poznatih ujaka iz Sasine ostala su zapisana, kao: fra Marijan i Petar Kozić, fra Marko Marić, fra Marijan Grgić, fra Mato i Anto Sedić, zatim fratri iz obitelji Ćosić, Čengić, Komljenović, te iz novijeg vremena Ljevari ( fra Bosiljko, fra Vlado, fra Duje, fra Drago,, – kojima se i ja smijem pridružiti!) i mnogi drugi iz ovih krajeva. A sve to zahvaljujući kršćanskom životu i molitvama naših očeva i majki, naših dobrih kršćana-Sasinjana.
Ono što se ne zna, ili neće da zna, a što mi duhovne i posvećene osobe itekako znamo i osjećamo jest to, da je veoma teško biti svećeni, redovnik, redovnica. Svijet obično misli i kaže: „Lako je njima“!. A nije lako biti svećenik, pogotovo redovnik-franjevac, ili časna sestra, i to u svijetu, koji je izgubio vjeru u Boga, i ne drži ništa do Boga. Nije lako odreći se svega, sve ostaviti, i poći u svijet, koji te ne razumije, i ne shvaća, koji te ne prihvaća., i biti spreman, da te svaka budala može olajavati, napadati i klevetati, a ti se ne možeš ni braniti, jer si vezan čuvanjem sakramentalne tajne.
Naravno, u našem svećeničkom životu ima i radosnih trenutaka, ali su daleko brojniji oni teški, gorki i neugodni trenuci.
Ono što nas franjevce veseli, a zasigurno i našeg fra Duju, – jest to da su franjevci od svoga dolaska u Bosnu, bili sudbinski povezani sa svojim narodom, nikad ga nisu ostavljali, s njime su dijelili dobro i zlo. Nikada nisu izdali svoj narod, nisu ga napuštali, prolazili su kroz razne nevolje, kao i njihov narod. Tako je i nastala ona izreka: „Kud god Turčin s čordom, tud i fratar s torbom“! U to smo se uvjerili i u nedavnom ratu: mogli smo mi pobjeći i na vrijeme se skloniti na sigurno mjesto, ali nismo. Neki drugi su bježali i prije, nego li je puška opalila!
7. Veliki crnogorski pjesnik, Njegoš, kaže: „Strah životu kalja obraz često“! Znamo mi što je to strah, i mi smo se bojali i plašili, ali nismo uprljali svoj obraz, nismo ostavili svoj svijet i nismo pobjegli! Naši svećenici-franjevci su ostajali sa svojim svijetom, i dijelili njegovu sudbinu. Tako je to bilo jučer, i kroz svu povijest!
Osobito teško stanje bosanske raje i franjevaca je bilo iza Bečkih ratova. Provincijal (fra Mijo Radnić) piše u Rim i kaže: „Mnoga su braća na komade sasječena, mnoga su umrla po tamnicama, crkve i samostani su opustošeni, crkveno posuđe pokradeno,…“! I svoje pismo on završava riječima: „Životarimo samo na časove, držeći smrt u ustima, jer se skrivamo danju i noću, po špiljama i šumama, i nikoga nema da nas utješi“! Uz ratna stradanja, redovito su išla i druga zla: glad, neimaština, razne bolesti, osobito kuga, ali narod i njihovi ujaci nisu bježali, već su se skrivali i ostajali na svome! Franjevci su u Bosni dijelili sudbinu svog hrvatskog naroda i dali svoj doprinos, na svim razinama života: na vjerskom, političkom, socijalnom, kulturnom i svakom drugom, što im služi na ponos.
Kad je Austrija preuzela Bosnu, nakon Bečkog kongresa, Franjevci su u Bosni predali državi 50 škola koje su franjevci osnovali i u njima poučavali svoj svijet!
Naši stari Sasinjani su uvijek bili ponosni na svoje ujake, koji su ovdje u teškim vremenima živjeli i radili. Nemojte, ni vi mlađi to nikada zaboraviti! Nego, cijenite,volite i poštujte svoje ujake! Oni vam pokazuju put u život! Nemojte dozvoliti da vam djecu i mlade odgaja ulica, ulica je uvijek prljava, neka vam mlade odgaja Crkva i svećenik, on vas neće učiti zlu, već dobru!
I danas je ovdje teško biti svećenik. Mi vidimo kako su naša sela prazna i pusta, nema naroda, nema djece, nema mladih, nema duh. zvanja; u ljude se uvlači neki nemir, nesigurnost, kriza se uvlači u sve pore ljudskog života! Kriza zahvaća i samu Crkvu, zahvaća i naše svećeničke redove!
I svećenika je sve manje! Nema zvanja, jer nema molitve.
Tko će nam sutra ovdje slaviti sv. misu, govoriti o Bogu, i lomiti kruh života? Hoće li ovdje nestati molitve, hoće li zanijemiti glas koji slavi Boga? Nekada je ovdje, osobito pred večer, odjekivala molitva, čula se s jednog brda do drugoga, ljudi su se natjecali slaveći Boga, – a hoćemo li se mi, i naša generacija, iznevjeriti Bogu i svojim krsnim obećanjima?
8. Jedan njemački teolog (K. Rahner), je mnogo pisao o svećenicima. Kad govori o svećeniku sutrašnjice, kakav bi svećenik sutra trebao i morao biti, on kaže: „Svećenika i redovnika i redovnica, će i sutra biti, ali samo pod uvjetom, da oni budu prepoznatljivi kao Bogu posvećene osobe, kao oni koji služe Evanđelju, Crkvi i čovjeku. Svećenika će biti, ako se budu prepoznavali kao „drugi i drugačiji“, ako se budu razlikovali od drugih ljudi., ako na sebi, i u svom radu, u svom ponašanju, budu imali nešto od one „svete ludosti“, o kojoj govori sv. Pavao, apostol.
„Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1 Kor, 1,27).
Svećenik, redovnik, redovnica, – moraju se razlikovati od drugih ljudi. A danas se to često zaboravlja. Danas svećenici napuštaju svoja zvanja, postaju pisci, pjesnici, prave kojekakve projekte, osnivaju agencije, iniciraju razne akcije, žele se društveno angažirati i uklopiti u tokove društvenog života, rade sve ono što nije njihov posao, a svoje prave dužnosti: poučavanja, propovijedanja, posvećivanja zanemaruju! Postaju isti kao i drugi ljudi, na njima se ne vidi ništa od one „svete ludosti“! Takvi svećenici i redovnici, koji se izjednačuju sa civilima, oni nemaju budućnosti, njih nitko ne želi, i oni će nestati (i to nije loše, što prije to bolje!).
Zato, draga braćo i sestre, budimo uvijek zahvalni Bogu. Budimo zahvalni našem fra Duji, kao i drugim svećenicima, koji ljube svoje zvanje i poslanje, koji su vjerno i odano služili i služe Bogu, Crkvi i svome narodu! Molimo se Bogu, da se On udostoji blagosloviti našu Sasinu, i iz njenih žitelja i njezinih potomaka, zvati i podizati uvijek nova duhovna zvanja. A našem fra Duji, još jednom veliko hvala za njihov život i rad, za 50 godina vjernog služenja, Bogu, Crkvi i bratu čovjeku! Neka nam ga Gospodin još dugo godina poživi! Amen!
Svećenik, redovnik, redovnica, – moraju se razlikovati od drugih ljudi. A danas se to često zaboravlja. Danas svećenici napuštaju svoja zvanja, postaju pisci, pjesnici, prave kojekakve projekte, osnivaju agencije, iniciraju razne akcije, žele se društveno angažirati i uklopiti u tokove društvenog života, rade sve ono što nije njihov posao, a svoje prave dužnosti: poučavanja, propovijedanja, posvećivanja zanemaruju! Postaju isti kao i drugi ljudi, na njima se ne vidi ništa od one „svete ludosti“! Takvi svećenici i redovnici, koji se izjednačuju sa civilima, oni nemaju budućnosti, njih nitko ne želi, i oni će nestati (i to nije loše, što prije to bolje!).
Zato, draga braćo i sestre, budimo uvijek zahvalni Bogu. Budimo zahvalni našem fra Duji, kao i drugim svećenicima, koji ljube svoje zvanje i poslanje, koji su vjerno i odano služili i služe Bogu, Crkvi i svome narodu! Molimo se Bogu, da se On udostoji blagosloviti našu Sasinu, i iz njenih žitelja i njezinih potomaka, zvati i podizati uvijek nova duhovna zvanja. A našem fra Duji, još jednom veliko hvala za njihov život i rad, za 50 godina vjernog služenja, Bogu, Crkvi i bratu čovjeku! Neka nam ga Gospodin još dugo godina poživi! Amen!
Propovijed izrekao fra Josip Božić na Malu Gospu u Sasini, 8. IX. 2018.
