Uvod. Nalazimo se u Godini osamstotih obljetnica sv. Franje Asiškog i Franjevačkog reda i Godini Jubileja 2025., a posebno Franjina uprizorenja prvih živih jaslica na brdu Grecciu koje nas uvodi u slavljenje ove svete noći rođenja Isusova i susreta s obitelji: Marijom, Josipom i novorođenim Bogočovjekom. Božić je blagdan obitelji. Slavlje Božića nam je potrebno da bismo se susreli s Bogom u novorođenom djetetu. Pitamo se: kada počinje Božić, kada u nama počinje Božić?
Božić dolazi iz Božjeg srca i nastanjuje se u čisto čovjekovo srce. Isus je put Očeve ljubavi za čovjeka, put čovjekove ljubavi za Boga. Božićem obdarujemo jedni druge i bivamo Božićni dar za druge. Božić je najradosniji događaj koji se čovjeku i čovječanstvu mogao dogoditi. Da bismo mogli vjerovati kako je rođenjem Boga u nama počela odzvanjati posve nova struna, potrebne su nam pjesme i svijeće kao i Duh Božića – mir, srce Božića – ljubav, radost Božića – nada! Punina se radosti događa ondje gdje se srce budnim iščekivanjem spremilo za nju – radost susreta s Bogom u Božiću u sv. Misi.
Božić i cijeli Isusov život jest drama Božje ljubavi i ljudske zloće. Istinski susret s Božićem kao tajnom Utjelovljenja ima za posljedicu iskrenu i nepatvorenu zahvalnost Sinu Božjemu, ali i spremnost kročiti stopama Sina Čovječjega. Ova dva stanja, zahvalnost Bogu i nasljedovanje Isusa, u životu kršćanina neraskidivo su povezana, kao što su u Isusu neodvojivi Bog i čovjek.
Što se dubinski krije u Božiću? To je navještaj vjernosti Božje kroz stoljeća i, s anđelom Gospodnjim, proglašavanje radosne vijesti pastira: „Evo navješćujem vam radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“ (Lk 2,10-11). Ovo danas, uključuje se u povijesno-spasiteljsku aktualnost Božića. Ovo danas širi se na sve narode i na sva vremena i na sve osobe koje ga žive. Danas je Spasiteljev dan, danas je dan spasenja za sve koji ga prihvaćaju. „Dijete nam se rodilo, sina dobismo“(Iz 9,5). Ne treba nam veći znak od ovoga. Bog, da bi nas susreo, bira put poniznosti, znak malenosti govoreći nam osobno: Svijete, volim te! Čovječe, ljubim te! Uzimajući naše tijelo čovječje nudi nam Duha Božjega, uzimajući našu ljudskost nudi nam božanstvo u Isusu. Bog nam pokazuje svoje milosrdno lice. „Predragi, pojavi se milost Božja koja je spasonosna svim ljudima“ (Tit 2,11).
Milost Božja nije drugo negoli ljubav Božja besplatna, darovana svim ljudima. Ova poruka se povezuje s onom anđeoskom: „Mir na zemlji ljudima koje on ljubi” (Lk 2,14), a ne – kako se često prevodi – „ljudima dobre volje“. Nije to lice nekakva rasrđenog Boga – suca, nije to lice obliveno suzama nekakva očajnog Boga, nego lice milosrdnog Boga – dar mira, koji daruje Onaj koji je najjači i koji je pobjednik Ljubavlju; on može diktirati uvjete mira. Jedini uvjet koji on traži jest: dati se ljubiti. Ovaj govor Božji čovjeku i svijetu postaje razumljiv i prihvatljiv, postaje drag i blizak, kao što je blizo maleno Dijete. No, valja voljeti život, valja željeti život. A mi – poštovatelji života – upravo radi toga danas dolazimo u naše crkve: da bismo pokazali da čeznemo za pravim, istinskim, dobrim životom. U njemu – Djetetu u štali – bijaše Život. Taj nam je život zasvijetlio; taj nas život vuče k sebi i šalje nas da budemo njegovi poklonici u vremenu nasilja i smrti, u vremenu mraka i zlog stanja. I na takav način Bog živi u svijetu.
Papa Franjo je prije dvije godine ovako govorio o Božiću: „Ako doista želimo slaviti Božić, otkrijmo ponovno, kroz jaslice, iznenađenje i čuđenje malenosti Boga, koji se pokazuje malenim, ne rađa se u slavi izgleda, nego u siromaštvu štalice. Da bismo ga susreli, moramo doći do njega onamo gdje se nalazi; valja se sniziti, učiniti se malenima, ostaviti svu taštinu ondje gdje je on. Molitva je najbolji način da se zahvali pred tim besplatnim darom ljubavi, da se zahvali Isusu koji želi ući u naš dom, koji želi ući u naša srca“ (Vatican News 4.12.2022.).
Proslava Božića, prema sv. Franji, vjernicima ponovno ulijeva sigurnost da je Isus stvarno prisutan među nama, još uvijek je opipljiv a ne dalek: premda je s Ocem, blizu je nama. Vječno je ušlo u granice vremena i prostora, da bi nama „danas“ omogućilo susret s njim. U Božiću Bog hodi sa svojim narodom – (sinodalni hod Crkve!). Veliki njemački teolog Karl Rahner kaže: „Ne samo da je Bog došao k nama nego su se i snagom tog božanskog čina ljudi pokrenuli, ljudi sami idu k onome koji je došao k njima … Tako je ovaj dan svetkovina sretnog putovanja čovjeka koji traži Boga na hodočašću svog života, čovjeka koji nalazi Boga zato što ga je tražio“
Što je Sveti Franjo želio postavljajući u Grecciu prve žive jaslice? Ono što je htio “vidjeti” bilo je najveće siromaštvo i krajnje poniženje Sina Božjega koji se rodio u Betlehemu, a to je ujedno i veza između dolaska Isusova u betlehemske jaslice i sakramentalnog dolaska na euharistijski oltar. U jaslicama Franjo ne promatra samo dijete: promatra dijete koje je Bog. Prepoznaje da je Bog. I ujedinjuje tako krajnosti: djetinju slabost, nemoć i prepoznavanje veličine božanske svemoćnosti Boga! Ovo je on živio. Jaslice doslovno znače ‘jasle‘, dok Betlehem znači ‘kuća kruha’; zbog toga ako ih postavljamo u svojem domu, gdje dijelimo hranu i osjećaje, to nas podsjeća da je Isus ‘kruh života’ i da daje obiteljima snagu da idu naprijed i da si praštaju: jaslice su „domaće evanđelje“. Jer, ako Isus boravi u našem životu, život se ponovno rađa. Ako se život ponovno rađa, to je pravi Božić.
Jaslice su također poziv na kontemplaciju koja nas podsjeća na važnost da se zaustavimo. Samo ako ostavimo buku svijeta izvan kuće, otvaramo se slušanju Boga koji govori u tišini. Kada pravimo jaslice to je kao da otvaramo vrata svoga bića i kažemo: Isuse, uđi! Upućujemo poziv Isusu da dođe u naš život, da se nastani u nama i da nas ispuni svojom milinom malenosti i jednostavnosti. To isto kažemo i Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.
To se događa i u euharistiji kao nastavljanje Utjelovljenja. Učinak je riječi i taj da čini prisutnom stvarnost koju sakriva, a koju označuju znakovi kruha i vina. Kad se ti znakovi posvete riječju, na otajstveni i sakramentalni način se ostvaruje ono što se povijesno zbilo u Isusovu rođenju: Bog postaje čovjekom. Kao što se u Betehlemu objavio u krhkosti i siromaštvu djeteta, jednako se tako sada pokazuje u krhkoj prilici kruha. Najveća priča o ljubavi svih vremena sadržana je u maloj bijeloj hostiji.
U Božiću nam se daruje Bog i to kao dar koji traži uzdarje – naše sebedarje. Tu je Bog otvoren čovjeku do sebedarivanja i čovjek Bogu do potpuna predanja. Iz Božića proizlazi velika poruka za ovo vrijeme: drugi (ljudi) i posve Drugi (Bog) ostaju istinski put za ostvarivanje vlastitog smisla. Iz perspektive Božića čovjek ostaje zbiljom s kojom se Bog nerazdvojivo povezao. Isto tako, iz perspektive Božića svaki je čovjek Božji čovjek jer je Bog preko Isusa s njime. U Božiću Bog se objavljuje ne da bi rasplakao svijet, nego da bi ga „razvedrio – razveselio“. Božić upravo to znači: u naše nevolje ušla je božanska vedrina koja je temelj naše nade i putokaz za nove mogućnosti. Stoga bi nam svima trebalo poželjeti susret s Bogom u Božiću i susret s čovjekom ispunjenim Bogom. Na dobro nam došao Božić i porođenje Isusovo! Amen.
