Propovijed nadbiskupa Vukšića na središnjoj proslavi Dana posvećenog života
Središnja proslava Dana posvećenog života u Jubilejskoj godini svečano je u Bosni i Hercegovini obilježena 1. veljače 2025. godine euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koje je predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić. Propovijed nadbiskupa Vukšića prenosimo u cijelosti.
VI NEMATE SAMO SLAVNU POVIJEST DA BISTE JE SE SJEĆALI I DA BISTE JE PRIPOVIJEDALI, VEĆ IMATE I VELIKU POVIJEST KOJU TREBATE STVORITI
Dan Bogu posvećenoga života u Jubilejskoj godini
Nauk je Katoličke Crkve, da nastojanje oko savršene ljubavi po provođenju života u skladu s evanđeoskim savjetima, koje dragovoljno izabiru i vrše neki Kristovi vjernici, proistječe iz učenja i primjera božanskog Učitelja, Gospodina Isusa Krista, poslušnoga volji nebeskog Oca, čistog i siromašnog, po čemu se takav način života na ovoj zemlji pojavljuje kao znak Nebeskoga kraljevstva.
„Već je od početka Crkve bilo muževa i žena koji su, ostvarivanjem evanđeoskih savjeta, nastojali u većoj slobodi slijediti Krista i izrazitije ga nasljedovati. Svatko je od njih na svoj način provodio život Bogu posvećen. Mnogi su između njih po nadahnuću Duha Svetoga ili provodili samotan život ili su osnivali redovničke obitelji, koje je Crkva svojom vlašću rado prihvaćala i odobravala. Tako je po božanskom naumu izrasla divna raznolikost redovničkih zajednica, koja je mnogo doprinijela tome da Crkva bude ne samo spremna za svako dobro djelo (usp. 2 Tim 3,17) i pripravna za djelo služenja u izgradnji tijela Kristova (usp. Ef 4,12), nego i da različitim darovima svojih sinova i kćeri bude urešena poput Zaručnice koja je nakićena za svog Zaručnika (usp. Otk 21,2), te se tako po njoj očituje mnogovrsna mudrost Božja (usp. Ef 3,10)“ (Drugi vatikanski sabor, Dekret Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkog života, 1).
I.
Osim što je već od početka svojom vlašću rado prihvaćala i odobravala nastanak raznih oblika nasljedovanja Isusova primjera, Crkva je također stalno pratila njihovo širenje. Također, na razne načine podržavala je takva nastojanja i bdjela nad njima, jer su ona izričaj želje da se u životu čovjeka ostvari Isusova svetost, na koju je i Crkva kao zajednica jednako pozvana.
Jedan od novijih konkretnih znakova u kojima se prepoznaje podrška Crkve životu po evanđeoskim savjetima, bila je i Deveta redovita biskupska sinoda, koja je održana tijekom listopada 1994. godine na temu „Bogu posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i u svijetu“. A kad je, kao plod te sinode, papa Ivan Pavao II., 25. ožujka 1996., na svetkovinu Navještenja Gospodinova, objavio i posinodalnu pobudnicu (Vita consecrata), svi oblici i zajednice Bogu posvećenoga života, monaški i redovnički, dobili su vrlo suvremen doktrinarni svjetionik i praktičan kompas. I k tomu, da bi se iz godine u godinu redovito podsjećalo na važnost toga dijela crkvenoga života, isti papa je 6. siječnja 1997. posebnom porukom najavio da će 2. veljače te godine, na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, prvi put biti proslavljen Dan Bogu posvećenoga života.
Kroz posljednja tri desetljeća, zahvaljujući Bogu za dar i blagoslov u obliku monaškog i redovničkog života te za brojne svece i svetice, misionare i dobrotvore, učene likove i ponizne velikane, koje su iz takva života proizašli, Crkva zajedno s vama, draga braćo i sestre redovnici i redovnice, u molitvenom nizu ove godine obilježava 29. Dan Bogu posvećenoga života. To ovaj put ima i posebno značenje, jer se događa u godini koju cijela zajednica naroda Božjega proslavlja kao jubilarnu od Isusova rođenja.
II.
Okupljeni na ovom jubilarnom Danu Bogu posvećenoga života, s molitvom i željom da se u redovnicima i redovnicama koji živite, molite i djelujete u Bosni i Hercegovini, i u svima nama koji djelujemo zajedno s vama, u budućnosti još više očituje mnogovrsna mudrost Božja (usp. Ef, 3,10) na slavu Božju, za naše posvećenje, za izgradnju ljudi, svih udova tijela Kristova (usp. Ef 4,12), i cijele ljudske zajednice, prisjetit ćemo se nekih misli Utemeljitelja ovoga Dana.
Evanđeoski savjeti u svojoj mnogostrukosti konkretnog izričaja ponuđeni su svakom Kristovu učeniku. A stalež Bogu posvećenoga života je jedan od načina upoznavanja posvećenja koje je, kao i svaki drugi oblik posvećenja, ukorijenjen u krstu i prvenstveno znači potpuno predanje Bogu. U životu, koji je posvećen Bogu, Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista. Predaju se Bogu kojega žele ljubiti iznad svega te tako, slijedeći pravilo kršćanske ljubavi u službi ostvarenja kraljevstva nebeskoga, već sada u Crkvi žele označavati, naviještati i činiti prisutnom slavu budućega vijeka. (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 915-916)
Kad je Ivan Pavao II. osnivao Dan Bogu posvećenoga života, pisao je ovaj svetac, da se poslanje toga načina života nikako ne tiče samo onih koji su prihvatili ovu karizmu, nego i cijele kršćanske zajednice, jer izražava intimnu narav kršćanskoga poziva općenito i očitovanje je vjernikove želje za sjedinjenjem s Kristom. Obilježavamo ga povezano s blagdanom, kojim se Crkva sjeća događaja kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram da bi ga prikazali Gospodinu (usp. Lk 2,22). U toj zgodi objavljena je tajna Isusa tako što Šimun za njega kaže da je spasenje Božje (usp. Lk 2, 30) i naziva imenom „svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2,32) Njega, koji je ušao u ovaj svijet da bi vršio volju Božju (usp. Heb 10,5-7). Ustvari, prikazanje Isusa i njegovo potpuno darivanje slika je i prototip predanja onih koji su pozvani, u Crkvi i u svijetu, po svom vršenju evanđeoskih savjeta, činiti da nastavljaju živjeti prepoznatljive oznake Isusa poslušnoga volji Božjoj, čistoga i siromašnoga. A blažena djevica Marija, koja donosi u hram Sina da bi bio darovan Ocu nebeskom, u toj zgodi na svoj način naznačuje Crkvu koja nastavlja darivati svoje sinove i kćeri Ocu nebeskom, pridružujući ih jedinom prikazanju Krista, koji je uzrok i primjer svakoga sebedarja Bogu.
Ovaj dan molitve i razmatranja postoji i zato da u svim biskupijama pomogne još više vrednovati dar Bogu posvećenoga života i produbljivati njegovu poruku, naći pravu i plodnu ravnotežu između akcije i kontemplacije, molitve i djelatne ljubavi te između predanoga zauzimanja kršćana za napredak u povijesti i njihove usmjerenosti prema vječnom životu.
Tako je govorio ne samo papa nego svetac naših dana!
Autoritet svetaca potrebno je vratiti na prvo mjesto kako u našim pojedinačnim životima, tako u teološkim razmišljanjima, propovijedanju i djelovanju Crkve te njihove primjere i nauk pretvoriti u svoje glavne učitelje u ponašanju, razmišljanju i naviještanju. To je hitan zahtjev radi naše vjerodostojnosti. Svetost je naš program. Ona je također uvjet za uspjeh buduće evangelizacije i za budući napredak Crkve, jer ljudi oduvijek najviše vjeruju onima koji su u svojim životima autentični svjedoci sadržaja koji propovijedaju. Stoga, dok vam, zajedno s drugom braćom biskupima i u ime svih članova naših zajednica, zahvaljujem za služenje koje, kao proroci Božji poslani u ovo vrijeme, vršite za izgradnju Crkve Kristove u našim biskupijama i radujući se budućoj suradnji, podsjećam također da je Ivan Pavao II. u povodu prvoga Dana Bogu posvećenoga života pisao, a danas autoritetom sveca isto ponavlja ovim riječima: „Bogu posvećenim osobama, potom, želio bih ponoviti poziv da s povjerenjem gledate u budućnost, računajući na vjernost Boga i snagu njegove milosti, koja je uvijek sposobna vršiti nova čudesa: ‘Vi nemate samo slavnu povijest da biste je se sjećali i da biste je pripovijedali, već imate i veliku povijest koju trebate stvoriti! Gledajte u tu budućnost, u koju vas Duh projicira da bi s vama učinio još velikih stvari’“
III.
Polazeći od ove poruke velikoga Sveca naših dana, pitamo se: Koja je to naša budućnost i na koji način je trebamo graditi? Na to važno pitanje odgovor ponajprije daje odlomak iz Knjige proroka Izaije a potom i onaj iz Lukina evanđelja, koji su nam naviješteni u ovom Euharistijskom slavlju.
Izaija, opisujući prorokov poziv, kaže: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). To je, naime, stalan program svakoga proroka Božjega, njegov je to znak raspoznavanja i samo zato takvi jesu zvani „svećenici Gospodnji“ i „Službenici Boga našega“ (usp. Iz 61,6).
Prema izvještaju Lukina evanđelja (4,16-21), Isus je spomenute Izaijine riječi jasno primijenio na sebe. Naime, nakon što ih pročitao okupljenoj zajednici u Nazaretu, kazao je: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).
U spomenutim odlomcima iz Svetoga pisma tvrdnjom da je Duh Gospodnji na proroku, jer je time pomazan za tu službu, opisano je dostojanstvo svakoga tko je pozvan biti svećenik Gospodnji i službenik ili službenica Boga našega. To znači da je time naznačeno i dostojanstvo onih koji su u naše vrijeme na svoj način pozvani u službu proroka Božjih. Također, u istim odlomcima naznačen je i program djelovanja za svakoga tko se, nasljedujući Isusov primjer, stavio u službu njegova suradnika. Odnosno, trajan je program svih Bogu posvećenih osoba blagovjesnici biti poniznima, proglašavati oslobođenje sužnjevima zloga, vid vraćati moralno slijepima zbog oholosti, liječiti srca slomljena, na duhovnu slobodu izvoditi koje tlače vlastite slabosti ili tuđa zloba te navješćivati da je s Isusom došlo vrijeme milosrđa Božjega (Lk 4,18-19) i poziv svima da se obrate i vjeruju Evanđelju (usp. Mt 1,17).
To je trajan Isusov program i sadržaj velike budućnost koju trebamo graditi. Taj sadržaj pronositi i svjedočiti znači biti kršćanski hodočasnici nade na putu mira što je program i jubilarne godine. Stoga, sa željom da svaka Bogu posvećena osoba bude svjedok te nade, molimo Gospodina da vas, po zagovoru vaših svetih utemeljitelja, podržava u težnji za Njim, vječnim i jedinim Blaženstvom. Proglašavajte čudesne stvari koje Gospodin izvodi u svijetu, kako bi svi narodi veličali njegovo ime. I neka vas svemogući Bog podupire u svakom djelu u korist siromašnih, gladnih, beznadnih, posljednjih i svih onih koji iskrenim srcem traže Boga. (usp. Vita consecrata, 112.)