Propovijed nadbiskupa Vukšića u Skopju u prigodi proslave 25 godina biskupske službe mons. Kire Stojanova

U četvrtak, 5. rujna 2024., na blagdan svete Majke Terezije, mons. Kiro Stojanov, skopski biskup i strumičko-skopski eparh misnim slavljem u skopskoj katedrali Presvetoga Srca Isusova proslavio je 25 godina biskupske službe. Prigodnu propovijed uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, a u nastavku je prenosimo u cijelosti:

Srdačno pozdravljam sve sudionike ovog Euharistijskog slavlja koje je, danas na blagdan svete Majke Terezije, ovdje oko oltara Gospodinova u skopskoj katedrali Presvetoga Srca Isusova, okupilo brojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i ostale Kristove vjernike. Među nama na osobit način pozdravljam biskupa Kiru Stojanova, koji ovom svetom Misom zahvaljuje milosrdnom Bogu za 25 godina služenja u biskupskom redu, koje vrši prema zajednicama katoličkih vjernika u Makedoniji. Zajedno s njim, i mi svi se rado pridružujemo molitvi zahvale za sve radosti i milosti koje su ga tijekom toga četvrt stoljeća hrabrile i za sva iskušenja koja su ga jačala. I u vjeri da uskrsli Krist uvijek prati svoje učenike i osluškuje njihove molitve, ponizno zazivamo Božji blagoslov na sve buduće dane ovoga dijela naroda Božjega i na sve njihove duhovne predvodnike. Neka njihov kršćanski život nastavi biti doprinos širenju slave Božje, a njihovo naviještanje i svjedočenje Isusova nauka neka djeluje kao kvasac i podrška u izgradnji sloge i mira među ljudima. Neka uvijek budu misionari kršćanske ljubavi.

I.

Poruka Božje riječi, koja je sadržana u odlomku iz starozavjetne knjige proroka Izaije, što se zajednici vjernika naviješta na blagdan svete Majke Terezije, iako je napisana mnogo stoljeća prije Krista, zvuči vrlo suvremeno i u naše vrijeme. Naime, naspram različitih ondašnjih religioznih običaja, koji su se često vršili samo kao neka vrsta tradicije, Gospodin se osvrće na takvu pojavu izvanjskoga štovanja Boga i vršenja pobožnih vježba, među kojima je bio i post. Istovremeno, posebice bogatiji sloj ljudi, dok je postio, imao je malo razumijevanja za ljude koji su živjeli u oskudici, potlačeni i zaboravljeni, i jedva da su mogli postiti jer nisu imali ništa čega bi se mogli odreći. Takvu vjersku praksu imućni ljudi su, naime, umnažali i strogo obdržavali. Kao častili su Boga vršenjem obreda posta a istovremeno za potrebe ljudi jedva da su marili. Takve pojave su bile neposredan povod da je Gospodin po Izaiji proroku opominjao i pitao: „Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?“ (Iz 58,5).

Da ne bi bilo dvojbe glede ispravnoga ponašanja prema Bogu i ljudima, na postavljeno pitanje odgovorio je sam Gospodin. Te kako u ona davna vremena tako i danas, i suprotiva svih mogućih vjerskih načina i pokušaja štovanja Boga koji bi uključivali zaborav čovjeka u potrebi, Bog poučava i poručuje: „Ovo je post koji mi je po volji, […]: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi“ (Iz 58,6-7).

Gospodin poručuje da smo pozvani slavu i čast prema njemu očitovati konkretnim djelima ljubavi i dobrote prema svakom čovjeku, a posebice prema onomu koji je u konkretnoj potrebi. Odnosno, slava Božja i širenje kraljevstva njegova na zemlji sastoji se u tome da se, po čovjekovu djelovanju, ostvari očitovanje Božje dobrote prema njegovim stvorenjima. Čovjek je pozvan slaviti Boga tako što je poslan biti produžena ruka Božje dobrote. Jer kao što poučava naša narodna mudrost: „Boga slavi tko mu stvore vidi.“

Osim što je, općenito kazano, poruka Izaije proroka vrlo suvremena, jer ni nakon toliko stoljeća nije posvema nestala napast da se vjeru pretvori u tradiciju i običaj, ista poruka zvuči također kao opomena i poziv da se Boga slavi samo ako se ne zaboravi ljude u potrebi. To je sveta Majka Terezija ne samo znala već i svakodnevno primjenjivala. Stoga ona svojim primjerom djelovanja u dalekoj Indiji, škrta na riječima a bogata na djelu, zajedno s prorokom Izaijom, danas iz svoga rodnog grada također još jednom poručuje: „Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te voditi bez prestanka“ (Iz 58,9-11).

II.

Odlomak iz Matejeva evanđelja koji nam je, prema propisima što ravnaju misnim slavljem na blagdan svete Majke Terezije, također naviješten, poznat je kao Isusova prispodoba o posljednjem sudu. Međutim, kad je izricao ovu prispodobu, Isusova nakana nije bila unaprijed predočiti i opisati u detalje buduće događaje posljednjega dana. Nakana mu je bila, izricanjem jednostavne slike, poučiti svoje slušatelje kako se pripravljati da bi se moglo prevladati posljednju prepreku i ući u vječni život. I ne samo to! Isus koristi ovu svoju prispodobu da bi u središte toga budućeg događaja stavio svoju osobu jer će ljudi, u konačnici, biti prosuđivani prema tomu kako su postupali prema Sinu Čovječjemu, odnosno prema ljudima u potrebi jer su oni slike i prilike samoga Boga, svoga stvoritelja.

Oni, koji pomažu Isusu, odnosno ljudima u potrebi, s kojima se on u prispodobi poistovjećuje, bit će blagoslovljeni od Oca njegova i za njih je pripravljeno kraljevstvo nebesko. A šest načina očitovanja konkretne ljubavi prema ljudima u potrebi, koje Isus kao primjere nabraja u današnjoj prispodobi, na svoj način spomenuti su već u odlomku Izaije proroka o kojemu smo upravo govorili. To je svaki čovjek koji je gladan, žedan, stranac, gol, bolestan, utamničen. No, razlog plemenitih djela prema takvima nije više samo u tomu jer su oni ugroženi pa im se pomaže, kao što čine humanisti koji vole ljude, nego je odsada razlog djela konkretne ljubavi mnogo dublji. Takva ljubav nije više samo obično humano postupanje prema ljudima nego su ta djela i ljubav prema čovjeku od sada motivirani ljubavlju prema Isusu. To je prava pobožnost prema Bogu jer, Isusov je nauk, da bez poštivanja čovjeka ne može biti štovanja Boga. I samo po ljubavi prema drugim ljudima, čovjek može doći u stanje vječnoga gledanja Boga.

Isus je jasan: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni“ (Mt 25,34-36).

Djela ljubavi su zaslužna ponajprije ako su učinjena u čast Isusu. I obratno, naučava Isus da zaboraviti bilo kojega čovjeka u potrebi znači ne vidjeti Isusa samoga. Tim njegovim naukom, kako čitamo u opisu događaja, bili su iznenađeni kako oni s desne tako oni s lijeve strane.

Jasno proizlazi također da se Isus svojom prispodobom obraća također onima koji su izvan vidljive zajednice njegovih učenika. Odnosno, gdje god se pomaže Božjoj slici i prilici, na neki način ostvaruje se kraljevstvo Božje. I jer su svi ljudi stvoreni na jednak način, moguće je ostvarenje toga kraljevstva također ljudima koji su izvan Crkve Božje. To zato što je u takvim okolnostima na djelu Božji zakon ljubavi i što se po tim djelima, osim pomaganja čovjeku, Boga časti i slavi. Dapače, čovjek, koji prema drugomu iskazuje ljubav konkretnim djelima zato što voli Isusa, sličan je Bogu samome koji je ljubav sama i koji se posvema iz ljubavi darovao u svome Sinu. Odnosno, kako u današnjem odlomku veli sveti pisac Ivanove poslanice: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Iv 4,11). I samo: „Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16).

Tumačeći ovaj Isusov nauk o slavljenu Boga u njegovim stvorenjima još je sveti Irenej pisao: „Slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga.“

III.

Sveta Majka Terezija je poruku današnjih biblijskih čitanja ostvarila u svom životu i načinu djelovanja tako što je iz ljubavi prema Isusu voljela ljude. Svojim bogatim primjerom trajno pokazuje kako treba liječiti svaki oblik bijede, a riječima poučava da su među svim mogućim oblicima oskudice: „Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće [je] siromaštvo.“ Također, za rješavanje ljudskih potreba, poručuje: „Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.“ To je osobito važno znati jer, kako bi rekla ova sveta Albanka iz Skopja: „Više je gladi u svijetu za ljubavlju i poštovanjem nego za kruhom.“ A kršćani postoje samo zato da nastave vršiti djela ljubavi na Isusov način.