Propovijed nuncija Chullikatta na misi u povodu 80 godina od rušenja nekadašnje župne crkve u Bihaću

Pokraj Zvonika na platou nekadašnje župne crkve svetog Ante Padovanskog u centru Bihaća, srušene prije 80 godina, svečano Euharistijsko slavlje u subotu 10. kolovoza 2024., predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Francis Assisi Chullikatt u zajedništvu s mons. Željkom Majićem, biskupom Banjolučke biskupije na teritoriju koje se nalazi župa Bihać, te uz koncelebraciju većeg broja svećenika. Tom prigodom nuncij Chullikatt uputio je propovijed koju donosimo u nastavku:

Sveta misa na ostacima crkve svetog Ante Padovanskog u Bihaću

»Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo;

ako li umre, donosi obilat rod« [Iv 12,24]

Draga braćo i sestre u Kristu!

1. »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« [Iv 12,24]. Ovim riječima Isus u središte svog poslanja stavlja darivanje vlastitog života iz ljubavi u korist cijelog čovječanstva.

U prispodobi o zrnu pšenice, Isus, na vrlo jednostavan način, prikazuje darivanje života za druge kao konkretan znak beskonačne Božje ljubavi prema svakom od nas. Stoga je Isus doista utjelovljenje blagog lica ljubavi Boga Oca i najveći dar koji je Bog dao čovječanstvu.

2. Svako zrno pšenice započinje svoj život skriveno u zemlji, gdje biva posijano da bi umrlo. Na prvi pogled, čini se da je zrno pšenice predodređeno umrijeti i nestati. Međutim, u proljeće dolazi iznenađenje: sjeme koje je posijano u zemlju počinje se skromno uzdizati prema suncu, a ljeti zlatno zrno pšenice napuni se zrnima. Tako počinje zora života za jednu biljku.

Ovo je također metafora smrti i uskrsnuća. Poput sjemena i mi smo započeli život rođenjem. Stoga su Isusove riječi poziv da život koji nam je darovan živimo tako da jednog dana prispijemo do sigurne luke, vječnog života, koji nas čeka na horizontu našeg odredišta.

3. U tom kontekstu, Isus nas poučava kako upravljati vlastitim životom. Kaže: »Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni« [Iv 12, 25]. Riječ je, dakle, o “gubitku radi dobitka” ili o “umiranju da bi se ponovno rodilo” [usp. Fil 1, 22-30]. Mrziti ili izgubiti svoj život znači prolaziti kroz kenozu, odnosno “lišavanju” sebe po primjeru Isusa Krista [usp. Fil 2, 7]. Pozvani smo živjeti uvijek gledajući u Isusa kao u sjajnu zvijezdu koja nas usmjerava prema Božjoj obitelji u njegovom kraljevstvu [usp. Mt 6, 33].

S druge strane, ako netko na svoj život gleda kao na hladnu stvarnost koju treba živjeti sebično, postat će poput zrna koje je zatvoreno u sebe i koje odbija umrijeti, onemogućujući tako procvat života koji gori od želje da se rodi. Nasuprot tomu, tko svoj život daruje taj uvijek dobiva, čuva i obogaćuje život. On je poput potoka koji nastaje iz malog izvora i koji, tekući kroz planine, brda i ravnice, postaje velika rijeka koja se ulijeva u more. Slično tome, potok našeg života jednog dana ulijevat će se u bistru rijeku vode života koja teče s prijestolja Božjega [usp. Otk 22, 1-21], gdje sve nalazi svoju harmoniju, ljepotu, sreću, besmrtnost i mir.

Stoga zapamtimo da do krune slave dolazimo preko križa. Samo pomažući drugima možemo doći do pravog života [usp. Mt 25, 31-46]. Kad se radujemo uspjesima drugih, otvaramo vrata svoje vlastite sreće. U konačnici, život dostojan Boga sastoji se u neprekidnom darivanju.

Da bismo postigli ovaj cilj, Isus nas poziva slijediti put križa s nesebičnom ljubavlju prema drugima [usp. Mt 16, 24-25; Iv 13, 34-35]. To je put kojim svaki Isusov učenik treba hoditi do trenutka smrti kako bi mogao stići do vječnog života. Taj put prošao je i sveti Lovro, đakon, čiji spomen Crkva upravo danas slavi.

4. Uistinu, svecima je nemoguće zamisliti Isusa bez križa. Koliko god to bilo paradoksalno, križ daje vjerodostojan smisao patnjama, porazima i iluzijama života (usp. Ivan Pavao II., Salvifici Doloris, 11. veljače 1984).

Život svetaca je poput slike koja je protkana i obilježena križem. A mi, kao kršćani, križ podižemo na brdima i u dolinama, na crkvama i kućama, i vrlo rado ga prikazujemo u slikama i skulpturama. Križ je slika naše vjere i sigurno uporište naše nade, osobito u trenucima izazova, tjeskobe i zbunjenosti. Križ je bitni dio našeg kršćanskog identiteta. On je za nas Božji dar, jer je sredstvo našeg otkupljenja i najizrazitiji simbol ljubavi, nježnosti i Božjeg milosrđa. Zato je križ i duhovna baština čovječanstva.

Kada dodirujemo križ, ili bolje rečeno, kada nosimo križ, dodirujemo misterij Boga, koji je otkriven u Isusu Kristu. U Isusu Kristu Bog pokazuje da je Otac koji je toliko ljubio svijet da je za nas dao čak i svoga Sina Jedinorođenca [usp. Iv 3, 16]. Stoga, hodeći putem križa, jednom ćemo i mi, poput svetog Lovre, prijeći prag besmrtnosti [usp. 1 Kor 15, 54; KKC, br. 366].

Život svetog Lovre pruža takav primjer služenja i ljubavi. Njegova vjera u praksi, prihvaćajući križ, doživjela je vrhunac u mučeništvu. Poput njega, imamo mnoge mučenike vjere u Bosni i Hercegovini kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Prema zadnjim statistikama, više od 360 milijuna kršćana, odnosno svaki sedmi kršćanin suočava se s ozbiljnim vrstama progona i diskriminacije u svijetu – i to samo zbog svoje vjere. Nažalost, čak i u 21. stoljeću, svake godine crkve i simboli naše vjere uništavaju se, oskvrnjuju i vrijeđaju u različitim dijelovima svijeta.

5. Draga braćo i sestre: iako ruševni ostaci naše crkve svetog Ante, gdje danas slavimo misu, izgledaju tužno, u vrijeme građenja ova crkva je bila pravo umjetničko djelo puno ljepote i sjaja. To razdoblje i dalje budi nostalgiju u svima nama. Sada je, kao što vidimo, ostao samo zvonik s križem na vrhu, koji je simbol čuda koje nas potiče da se nikada ne predamo pred teškoćama života. Zvonik nam, također, donosi nadu i obećanje za bolju budućnost, jer, kako nas Isus tješi, smrt, grob, zlo, neće imati posljednju riječ [usp. 1 Kor 15, 55].

Osim toga, dok ostaci crkve snažno i duboko simboliziraju Kristovo tijelo raspeto na križu, zvonik ističe sliku uskrslog Krista, slavnog i živog među nama [Mt 28,20b]. Krista koji tješi i podržava našu nadu [usp. 1 Kor 15] u bolju budućnost. Uz to, zvonik čini ljepšim ovaj povijesni grad i dragocjeni je dio njegove duhovne baštine i kulturnog naslijeđa koje treba očuvati, zaštititi i prenijeti budućim generacijama.

6. Upravo iz tog razloga, za nas Isusove učenike, izuzetno je važno obnoviti ovaj zvonik i vratiti mu njegov izvorni sjaj i slavu te istovremeno učiniti ovo mjesto prostorom za buduće, kako molitvene, tako i kulturne sadržaje. Raduje nas, također, i ispunjava ponosom, činjenica da će ovaj prostor postati mjesto dijaloga, dostupno i otvoreno za sve ljude, bez obzira na njihovu vjeru i naciju. To je hvalevrijedan poduhvat i doprinos ove župe izgradnji prijateljske i bratske suradnje za opće dobro svih građana grada Bihaća, i u potpunom je skladu s željama pape Franje, koji neprestano potiče svaku inicijativu u korist promicanja ljudskog bratstva i mira u svijetu.

A sada nastavimo ovo euharistijsko slavlje hraneći se zrnima pšenice pretvorenim u kruh vječnoga života. Ovom prigodom očito se moramo u svojim molitvama sjetiti svih dragih župljana koji su poginuli tijekom Drugog svjetskog rata, u sukobu devedesetih godina u ovoj zemlji. Na kraju, molimo za milost Gospodnju i zagovor Blažene Djevice Marije, i svetog Lovre, i svetog Ante, zaštitnika ove župe, kako bismo vjerno slijedili Isusa na putu križa, posvećujući se dobru svakog čovjeka.

Radost Gospodnja, mir i dobro bili uvijek s vama!

AMEN!