Svečanim Euharistijskim slavljem u srijedu, 15. srpnja 2015. u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci proslavljen je zaštitnik Banjolučke biskupije i naslovnik katedrale. Svetu misu slavio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Lugi Pezzuto. Prigodnu propovijed nuncija Pezzuta prenosimo u cijelosti:
Dopustite mi, draga braćo i sestre, dvije tri misli dopuštajući da nas nadahnjuje osobnost sv. Bonaventure. Bila je to višedimenzionalna osoba – pomislite samo na njegovu vrlo visoku dimenziju vjere, na njegovu vrlo visoku kulturu na području filozofije i teologije. Bio je, također, veliki pastir to jest bio je to kolosalan sv. Bonaventura u crkvenom okruženju. Kada gledam ovu višeslojnu osobu kako bih razumio na koji način je on postao svetac da bih i ja kao i on postao svet, osjećam se skoro smrvljenim pred ovom velikom osobom. Vi, koji ste svetiji od mene, ne trebate se osjećati smrvljenim. U svakom slučaju trebamo suziti na svoju razinu razumijevanju ovu veliku osobnost. Ja, malen kakav jesam, sveo sam sav ovaj Bonavneturin veliki svijet na dvije dimenzije: sv. Bonaventura kao kršćanin i sv. Bonaventura kao pastir; dakle jedna riječ upućena cijelom narodu Božjem o sv. Bonaveturi kao kršćaninu a onda jedna riječ upućena onima koji su pastiri u ovoj Crkvi, u Božjoj Crkvi.
Kako je uspio Bonaventura postati svijet. Postoji jedna evanđeoska vrjednota koja sažima sve. Ta vrjednota jest vrjednota mira. Kad je prekinut mir na zemlji? Mir je završio onog časa kad se dogodio prvi grijeh naših praroditelja. Grijeh i zlo je bilo i nastavlja biti pravi uzrok svih podjela, pravi uzrok svih ratova. Isus je došao uspostaviti ponovno ovo jedinstvo i mir, eliminirati uzrok grijeha i ratova i uspostaviti mir. Evo puta pravoga kršćanina da bi postao svet to jest ostvariti jedno od najvažnijih blaženstava – blaženi mirotvorci. Ako postanemo apostoli mira, postat ćemo sveti jer je mir onak koji sažima sve druge vrjednote – ljudske i kršćanske.
U ovom času htio bih posjetiti na ono što nam je rekoa papa Franjo o ovom blaženstvu. Vi koji ste možda bili na stadionu Koševo, slušali ste u živoj Papinoj riječ što znači biti mirotvorci. Ja ću vam pročitati dio njegovog govora: „Usred ove ratne klime, poput sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u Evanđelju: ‘Blago mirotvorcima’ (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže ‘Blaženi propovjednici mira’: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: ‘Blago miro-tvorcima’, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju“. Dakle, kršćanstvo nije teorija, nje filozofija. Kršćanstvo je život. Taj život mi živimo konkretno u svojim obiteljima, u našim radnim okruženjima, u našim međuljudskim odnosima, u školama, također u svijetu i u mjestima politike. Kršćanstvo je utjeloviti Krista i vjeru u svim ovim različitim ljudskim dimenzijama. To hoće reći mirotvorci. Dakle, trebamo izići – možda upravo mi propovjednici trebamo promijeniti mentalitet i to na takav način da nam ne budu samo puna usta mira nego, kao što je govorio sveti Franjo, veliki svetac koji je nadahno Bonaventuru: učini od nas, Gospodine sredstva mira.
Papa u ovom govoru pita kako se tvori, kako se stvara mir, a to odgovara onome, kako se uspijeva postati svet? Papa odgovara: Na to nas je na najbolji način podsjetio prorok Izaija: ‘Mir će biti djelo pravde’ (32,17)“. Činiti pravdu, živjeti pravdu znači stvarati mir. I ova će rečenica možda izgledati pomalo nerazumljiva. Kad spomenemo pravdu, odmah pomislimo na odvjetnike i sudove – neka mi oproste odvjetnici ako ih ima ovdje – pravda se vrši i u tim sjedištima, ali Bogu hvala nitko od nas nema ništa s tim sjedištima; to za nas znači da vršiti pravdu znači davati mir. Kaže Papa: „Dakle, istinska bi pravednost bila činiti toj osobi, tome narodu, sve ono što bih volio da bude učinjeno meni i mome narodu (usp. Mt 7,12)“. To znači vršiti pravdu. Kad ovdje dolazimo slaviti tajnu vjere i mira, bilo bi protiv smisla, kad se iziđe kroz crkvena vrata napolje, započeti u praktičnom životu zle načine nepravednog ponašanja, ponovno započeti nesloge možda i u obitelji i na svim drugim područjima života. To hoće reći blaženi jer smo mirotvorci, a blaženi smo zaista onda kad postanemo sveti; dakle, vršeći pravdu konkretno, stvarajući mir i ne samo govoreći o moru, pronalazim put da bih stigao tzamo gdje je stigao sv. Bonaventura. Evo, to bi bila poruka cijelom narodu Božjem koja vrijedi i za nas pastire.
Želim uputiti riječ i pastirima jer je Bonavnetura bio veliki pastir. Htio bih se nadahnuti riječima koje je papa Franjo rekao tijekom svoga apostolskog putovanja u Sarajevu svećenicima. Uzimam onaj famozni govor koji je Papa dao kardinalu Puljiću, a nije ga tamo čitao. Potrebno je poznavati i taj službeni govor jer je vrijedan. Prva pouka koju Papa daje nama svećenicima jest da se uvijek sjećamo da Isus uvijek prisutan među nama. Sjetite se Isusovih riječi: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Dakle, ako ovo razumijem, onda razumijem da je Isus meni blizu cijelo vrijemo. Ne postoje trenuci u kojima bi Isus bio prisutan u Crkvi i trenuci u kojima bi On uzeo odmor. U svjetlu Isusova punog Isusova vremena u službi svojoj Crkvi, također i mi pastiri trebamo služiti Božjem stadu cijelo vrijeme. Mi pastiri uvijek smo javne osobe jer svećeništvo koje smo primili prati nas uvijek, u javnim i u privatnim trenucima našega života. Ohrabreni smo stalnom Isusovom prisutnošću s nama da bismo mi stalno bili sve prisutniji u životu zajednice.
Želim Vam pročitati iz ovog govora jedan dio koji se odnosi upravo na stanje Katoličke Crkve u BiH: „Pretpostavljam da se ponekad, zbog situacije Crkve u vašoj zemlji koja je u brojčanoj manjini, ili pak zbog neuspjeha u službi, osjećate kao i nekoć Isusovi učenici kada nisu ništa ulovili, iako su ribarili cijelu noć (usp. Lk 5,5). No, ukoliko se pouzdamo u Gospodina, upravo u tim trenucima možemo iskusiti snagu njegove Riječi i njegovoga Duha koji obnavlja u nama povjerenje i nadu“. I ja poznajem veliki rad, veliko djelovanje svećenika i svih pastira i poznajem teške situacije u kojima ponekad moraju djelovati. Snaga vjere je ona koja treba nadahnjivati pastire. Isus je u onoj zgodi rekao: Bacite mreže. Na Njegovu riječ i nama u teškim trenucima i u neuspjesima službe i kad se to događa bez naše krivnje, a svi imamo neuspjeha u službi, snaga da idemo naprijed dolazi od toga da se uhvatimo za Isusa. A ovo vrijedi i za narod Božji. Jer ova obeshrabrenost što smo u manjini po broju može zahvatiti sve. Onda se paralizira; onda se zaustavlja. Ne, ne smije biti tako. Također u tim trenucima Isus je među nama.
Ja bih htio dodati još jednu stvar uz ovo što kaže Papa. Nemojte se brinuti zbog broja katolika, je li nas više ili nas je manje. Isus je rekao da Crkvu vrata paklena neće nadvladati. Ako je istinita Isusova riječ, onda će Isusova Crkva u svim situacijama biti prisutna. Može biti da nas je malo, ali Crkva je prisutna u tom malom broju. Vi ćete me onda pitati, zbog čega se trebamo brinuti. Mi pastiri i vi, narod Božji, trebamo se brinuti samo za jednu stvar; trebamo se brinuti za kvalitetu svoga kršćanstva, za kvalitetu svoje vjere. Ako postoji ova kvaliteta, bit ćemo sposobni svjedočiti i u situaciji brojčane manjine. A Isusova zapovijed svima nama, Njegovoj Crkvi jest svjedočiti. Gospodin nije rekao: svjedočite pa ćete uvijek biti pobjdenici. Pobjeda je u rukama Božjim i u Njegovoj volji. Ono što od Isus traži jest da svjedočimo.
Mislim da ćete vi pronaći sv. Bonaventuru u svim ovim aspektima koje smo nabrojali. Evanđelje je jedno jedino. Kršćanski život je jedan jedini. Isus Put, Istina i Život je jedan sam. Dakle, plod ove Euharistije i ove svetkovine sv. Bonaventure jest ponovno krenuti na put s novom energijom, s novom nadom da bismo mi i naša Crkva postigli vrh svetosti kojemu se svi nadamo. Amen.
