PROPOVIJED PREDSJEDNIKA HBK NA MISI U OKVIRU XXII. GODIŠNJEG ZASJEDANJA BK BIH I HBK
Zajednička Euharistija u banjolučkoj katedrali uoči XXII. redovitog zajedničkog zasjedanja
Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije, u nedjelju, 1. ožujka 2020. slavili su zajedničku Euharistiju u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci uoči svoga XXII. redovitog zajedničkog zasjedanja koje će se održati u ponedjeljak, 2. ožujka 2020. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci (ulica Kralja Petra I. 80). Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, a prigodnu propovijed, koju donosimo u cijelosti, uputio je predsjednik HBK mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski.
Isus i danas po euharistiji živi među nama
1. korizmena: Post 2, 7-9; 3,1-7 Rim 5, 12-19 Mt 4, 1-11
1. U srijedu smo započeli korizmeno vrijeme, te posipanjem pepela po našoj glavi čuli riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti; ili Obrati se i vjeruj evanđelju i time nas podsjeća na ono bitno. Ako smo se životom i ponašanjem udaljili od vjere, Boga i Crkve, obrati se i vjeruj. Vjeruj evanđelju koje je radosna vijest tvoga spasenja. Vjeruj Bogu koji te po krštenju učinio svojim odabranim djetetom. Vjeruj i vjera će te spasiti. A drugim obrednim izrazom, „sjeti se čovječe da si prah“, obuzdava se naša oholost srca i pameti. I posvješćuje da smo jadna, krhka i prolazna bića. Čuli smo i biblijski odlomak iz praskozorja povijesti za koji se veli da je „prva katedra“ s koje teku misli antropologije i filozofije, religije i vjere.. Ako se ne okoristimo znanjem s ove katedre, riskiramo ostati lutalice koji u životu vrludaju amo-tamo, „od nemila do nedraga i od sustava do sustava“. Valja nam, dakle, ovim tekstovima iz prapovijesti pristupiti ozbiljno i studijski, trijezno i razborito, vjernički i s molitvom.
Iz večerašnjega teksta razabiremo kako Bog „stvara čovjeka“ i želi da bude „živa duša svemira“. Stvara ga „od praha zemaljskog i udahnjuje mu dah života“. A onda „zasađuje vrt na istoku u Edenu i u nj smješta čovjeka koga je sazdao“. Tako gledamo tajnu stvaranja čovjeka koji biva jedinstveno biće u svemiru; satkano od dvaju svjetova: materije i duha, tijela i duše, zemaljskoga i nebeskoga, ljudskoga i božanskoga, vremenitoga i vječnoga. I dok su druga živa bića uvjetovana vlastitim instinktima, biblijski čovjek obdaren je razumom i slobodom. Pozvan je u slobodi rasti „u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima“, te dokazati se u brojnim provjerama i kušnjama života. Povijest čovjeka počinje kušnjom. Kao što se zlato u vatri kali, tako i čovjek u kušnjama darovanog vremenu „piše svoju autobiografiju“, da bi na koncu pokazao nebu i zemlji tko je i kakav je bio tijekom života!
2. Nije nam svejedno kad na istim stranicama Biblije čitamo da je čovjek kao djelo Božje protjeran iz Edena i bačen na zemlju ratova, logora i ubijanja; u prostore pune bolesti i umiranja, u dolinu suza. Ne čudi onda što čovjek propituje može li ovakav svijet zaista biti djelo dobrog i mudrog Boga? Je li tako uvijek bilo i hoće li tako biti i ostati? To su pitanja koja su i vas progonila dok ste vlastitim očima gledali progone ljudi, oduzimanje imovine i druge ratne strahote. U opisu dalekih i nedavnih događaja otkrivamo povijest grijeha i milosti koji su sastavni dio ljudske povijesti. Samo u svjetlu Božje objave moguće je razabrati sudbinu ljudi i naslutiti odgovore na teška pitanja zla i grijeha, kao i njegove podložnosti bolesti i smrt, iako čitavim svojim bićem čovjek teži za besmrtnim životom i blaženstvom.
S takvim pitanjima mučio se i mladi Ivan Merz koji se rodio, ovdje u Banjoj Luci, prije 124 godine (1896.), te u ovom gradu po krštenju bio pribrojen Božjem narodu. Dok je studirao na Vojnoj akademiji u Beču, izbio je Prvi svjetski rat, pa je i on bio mobiliziran. Poslan je na bojište u Italiju (1916.-1918.) gdje proživio sve ratne nevolje i patnje stradanja. To mu je pomoglo da doživi potpuno obraćenje. Nakon rata nastavio je studij književnosti u Beču, a potom u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu (1920.-1922.). Dokaz njegova potpunog obraćenje nalazimo u pismu koje je iz Pariza uputio svojoj majci gdje veli da je „Katolička vjera njegovo životno zvanje“. Po završetku studija i povratku u Zagreb 1922. dariva se potpuno Kristu po zavjetu čistoće, a svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju mladeži u “Hrvatskom Orlovskom Savezu” s geslo “Žrtva-Euharistija-Apostolat”. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini života, na glasu svetosti.
3. Blaženi Ivan Merz bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, dnevne pričesti, adoracije i predanog trpljenja. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim na Petrićevcu, 22. lipnja 2003., i postavio mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Gdje je mladi Ivan nalazio snagu i nadahnuće za predanost i strpljivost, nesebičnu ljubav i apostolsku revnost po kojoj se približavao idealu kršćanske savršenosti? Na to pitanje odgovara korizma koja je vrijeme „duhovnog boja“ i borbe u kojoj se služimo oružjem vjere, molitve, posta i pokore. Njima svladavamo zlo koje je prisutno u svijetu, u nama i oko nas, a dolazi po „ocu laži, napasniku i zavodniku ljudskog roda od početka“, koji je i Sina Božjega iskušavao u pustinji, kako smo čuli večeras u evanđelju. Obred pepeljanja pokazuje da smo spremni zajedno s Kristom suočiti s tim zlom. A pobožnost križnoga puta, koji rado obavljamo u korizmi, put je koji nas vodi do pobjede. One prave do koje se stiže po ljubavi kojom nadvladavamo mržnju i po darivanja kojim nadvladavamo u nama prirođene porive sebičnosti.
I posebice po sudjelovanju na slavljima euharistije koja je vrhunac zahvalnosti i sebedarja. Blaženi Ivan Merz je kao mladi profesor u Zagrebu svaki dan bio na Misi i pričešćivao se. Znao je, naime, i vjerovao da nas euharistija odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja. I razgaljuje srca bračnih drugova, ublažuje i umanjuje tugu i probleme napuštenih i bolesnih, prevladava sukobe zavađenih. Po euharistijskoj gozbi ostvaruje se i zajedništvo Isusovih sljedbenika koje Luka slikovito opisuje „postojanošću u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). To nikako ne znači da štovatelji euharistije hodaju s „glavom u pijesku“, pa ne vide bol i patnju kojima su ljudi izloženi. Naprotiv, kršćansko radosno srce vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. U teškim trenutcima ozračja Velikoga Petka vjernik osjeća uskrsno jutro koje ga ispunja smislom pa je kadar „tješiti druge utjehom kojom nas same tješi Bog“ (2 Kor 1, 4).
4. Euharistija je uistinu čudo posvemašnjeg Božjeg prebivanja među nama. Isus, Sin Božji koji je prošao zemljom čineći dobro, i danas po euharistiji živi među nama; liječi bolesne, hrani gladne, tješi žalosne i obraća grješnike. I spreman je svakog trenutka prosvijetli nas, ojačati i blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. Njegove su ruke pune nebeskih darova i milosti. Stoga mu dolazi svatko tko ga voli i treba, da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme, kako bi zadobio njegov blagoslov. Ali, i da zahvali na udijeljenim milostima i darovima koje nam izobilja šalje po svojim odabranim svecima i miljenicima Božjim, poput blaženoga Ivana koji se u kratkom životu istrošio u tropletu „žrtve, euharistije i apostolata“.
Draga braćo biskupi, svećenici i Bogu posvećene osobe, dragi štovatelji blaženoga Ivana i svete Euharistije! Primjer blaženoga Ivana Merza, koji se dnevno hranio Božjom riječju i euharistijom, potiče i nas da se družimo s Isusom koji je tu među nama, pod prilikama kruha i vina kako bismo i mi poput ovoga Božjeg miljenika otkrivali blagodati Božjih darova koje nam ostavio u svojoj Crkvi. Okupljajmo se oko njegovoga stola eda bi rasla naša svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po krštenju. Hranimo se svetim Tijelom njegovim kako bismo mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore i na naša brojna pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Nadbiskup Želimir Puljić
Banja Luka, 1. ožujka 2020.
