U subotu 9. rujna 2017. održan je u franjevačkom samostanu i župi sv. Ante Padovanskoga na Humcu (Ljubuški) XX. redovnički dan o temi „Redovnici i redovnice u službi pomirenja”. Euharistijsko slavlje je predslavio biskup Semren u suslavlju tridesetak svećenika. Mons. Semren je također izrekao homiliju koju prenosimo u cijelosti.
Redovnički dan 2017. – Humac, 9. rujna 2017.
Homilija (Čit.: Dj 7,55-60; Iv 17,20-26)
Uvod. Draga braćo i sestre, danas slavimo Redovnički dan s temom: Redovnici i redovnice u službi pomirenja. Preporučeni Isusu Kristu molitvom i svakodnevnim služenjem svojoj braći i sestrama stavljamo se u službu pomirenja. Poznato je da svaki kršćanski vjernik svoju vjeru očituje i ostvaruje na dva načina: priznavanjem vjere i svjedočenjem vjere. Stoga osobito poštujemo one ljude koji nasljeduju Krista, koji su svjedoci vjere, koji svjedoče svoju vjeru životom. Najbolje se živi kad se živi s Bogom, to je najbolji način života. „Mjesne Crkve trebaju sve činiti kako sjećanje na one koji su podnijeli mučeničku smrt nikada ne bi zamrlo“ (Sv. Ivan Pavao II.). Svjesni smo da je Božje milosrđe uvijek jače od ljudske bijede jer Isus je put Očeve milosrdne ljubavi za čovjeka i put čovjekove ljubavi za Boga. Uvjereni smo da je milosrđe put našega spasa, put na kojem se uvijek susrećemo s Gospodinom. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav, što nam potvrđuju toliki redovnici i redovnice, svjedoci vjere i ljubavi. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti – evanđelja, njegova milosrđa, njegova pomirenja. U ovoj sv. misi posebno se sjećamo svjedoka vjere redovnika i redovnica, žrtava komunizma u BiH koji nam iskustveno svjedoče da samo ljubav daje smisao i sreću životu.
Boraveći u Sarajevu 6. lipnju 2015. godine papa Franjo nam je, imajući na umu naše mučenike i mučenice redovnike i redovnice, poručio: Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da biste voljeli kao što su oni voljeli. U vašoj krvi, u vašem pozivu je poziv, u njemu je krv vaših mučenika. Tu je krv i poziv mnogih redovnika i redovnica, mnogih svećenika, sjemeništaraca i bogoslova. Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru. Oni (pokazuje na svjedoke) su vam prenijeli vjeru; oni su vas naučili kako se živi vjera. Sam Pavao nam kaže: „Ne zaboravite Isusa Krista“, prvog Svjedoka. Oni su pošli Isusovim stopama (Iz govora pape Franje u sarajevskoj katedrali). I naši ubijeni redovnici, njih 115, i ubijene redovnice, njih 6 te oko 220 zatvorenih redovnika i oko 100 zatvorenih redovnica, žrtava komunizma u BiH (M. Semren, „I religiosi uccisi e perseguitati“ u Testimoni della fede. Esperienze personali e collettive dei cattolici in Europa centro-orientale sotto il regime comunista, a cura di Jan Mikrut, Il Segno dei Gabrielli editori, 2017,425-444; N. Palac, Le religiose, 445-464, isto), išli su Isusovim stopama dajući vlastite živote za bližnjega i time su našli novi život u Uskrslom Učitelju.
Naši redovnici i redovnice žrtve komunizma u BiH, ispunjeni snagom Kristova Duha, mogli su podnijeti mučeničku smrt sa svjedočkim Stjepanovim žarom. Svome Učitelju uzvartili su ljubav ljubavlju. Jer „od ove ljubavi nitko nema veće: da život svoj položi za onoga koga ljubi“ (Iv 15,13). Stjepanova smrt ponavlja primjer Učiteljeve smrti: sav je izručen u ruke Gospodina Isusa i dospijeva još izreći posljednju Isusovu molitvu – za neprijatelje: „Oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). Budući je milosrđe supatnja, suosjećanje s onima koji trpe, koji se nalaze u bijedi, Stjepan zbog toga supati i sa svojim ubojicama. I spram njih milosrđe ne zastaje, ono ni njih ne ostavlja, ostaje jedno s njima, s njima zajedno pati, pati zbog njihova grijeha, zbog njihove grešnosti. Kako je to moguće? Teško nam je biti milosrdnima prema drugima koji pate, još teže s onima koji nas mrze i čak nas žele ubiti? A kako je tek moguće biti „jedno“ s mrziteljima i ubojicama? Kako je uopće moguće biti „jedno“ s drugima?
Odgovor na to pitanje daje nam sam sv. Stjepan i naši svjedoci vjere redovnici i redovnice: Biti „lud“ u takvome milosrđu može biti samo onaj tko „gleda“ Sina Čovječjega, tko je zahvaćen ludom ljubavlju Isusa Krista, tko je „jedno“ s njim. Isus u današnjem evanđelju kaže:„Da svi budu jedno kao ti, Oče, u meni i ja u tebi“. To je moguće samo ako smo jedno s Isusom Kristom: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni“. Sreća je čovjekova biti jedno s drugim, a sv. Augustin kaže: „najveće je dobro biti s Kristom, tko je s njim, sretan je“. I sam Bog to želi. U Bogu je jedno kao odnos Oca i Sina, Otac u Sinu, Sin u Ocu. Takvo jedno s drugim je plodno, a plod toga jednoga jest Duh Sveti. I još više, Bog je plodno jedno koje stvara ovaj svijet, on je plodno jedno koje želi da i mi dobijemo udjela u njegovu jedinstvu. U Bogu postoji mjesta za drugoga: „Kristovo je mjesto Otac, a Očevo je mjesto Sin“ (sv. Augustin). A oni žele da i mi budemo njihovo mjesto, da se oni nastane u nama. Milosrdni Bog ima mjesta za nas i želi da i mi imamo mjesta za njega, da imamo mjesto i jedni za druge. Dopustimo Bogu da se nastani u nama, a mi u njemu, tada ćemo imati mjesto jedni za druge, kao što je to imao sveti Stjepan čak i za svoje ubojice, a ja se nadam da to mjesto uživaju i naši svjedoci vjere redovnici i redovnice. Takve kršćane stvara Duh Sveti, Duh Kristov. Dakako, plod takve mučeničke krvi jest Pavao: od progonitelja postade nezaustavljivi širitelj kršćanstva. Isus je uskrsnuo, Isus je pobijedio, radosna vijest uskrsnuća trebala bi zračiti na našim licima, u našim osjećajima i našem ponašanju, u načinu kako se odnosimo jedni prema drugima. Molimo od Djevičanske Majke, tihe svjedokinje smrti i uskrsnuća njezina Sina, da u nama poveća uskrsnu radost pomirenja. Prihvatimo Isusovu uskrsnu pobjedu srcem širokim i punim radosti kako su je svjedočili sv. Stjepan i naša braća i sestre žrtve komunizma u BiH:
„Želim svima uskrsne oči
koje će kroz smrt vidjeti život,
kroz grijeh oprost,
kroz razdor jedinstvo,
kroz rane slavu,
kroz čovjeka Boga,
kroz Boga čovjeka,
kroz sebe tebe.
I uza sve to,
želim svima uskrsnu snagu!“
(Klaus Hemmerle, Uskrsne oči).
Braćo i sestre, jedino po onima koji su jedno s Kristom svijet može biti pomiren. U nepomirenom svijetu: svijetu ratova, ravnodušnosti, mržnje, nemilosrdnosti – mi, kršćani, redovnici i redovnice trebamo biti svjedoci pomirenog svijeta, svijeta gdje svi žive jedni s drugima, gdje se poštuje drugoga, gdje se milosrđe živi i spram onih koji nas muče i ubijaju. Sami to ne možemo, ali ukoliko smo jedno s Kristom, možemo donositi pomirenje u svijet i stvarati pomireni svijet. Herojsko polaganje vlastitog života, utemeljeno u ljubavi, izriče istinsko, puno i primjerno nasljedovanje Krista, te je stoga dostojno divljenja zajednice vjernika – divljenja kakvo se gaji prema mučenicima ili onima koji su herojski živjeli kršćanske kreposti (usp. apostolsko pismo pape Franje u obliku motuproprija, pod nazivom “Maiorem hac dilectionem”, “veće ljubavi od ove”). U ovome prepoznajemo i naše svjedoke vjere redovnike i redovnice žrtve komunizma u BiH i čujemo ohrabrujuće riječi uskrsloga: „Ne bojte se, ja sam s vama“ (Mt 28, 20).
Zbog toga molimo: Isuse Kriste, pomozi nam da svladamo svoju samodostatnost; da budemo otvoreni tvom Duhu koji nas potiče da budemo jedno; da ljubav Očeva koja je u tebi bude i u nama. Neka nas ispuni ta Očeva ljubav koja nema kraja, ne iscrpljuje se, ne umara se, ne zasićuje se, ne povlači se.
Ne zaboravimo da je Božja ljubav zapečaćena, osigurana, trajna. Jamstvo te ljubavi i trajnosti jest Duh Sveti. On daje pečat Božjoj ljubavi i našoj vjeri. On je pečat Božje ljubavi. Dajmo mu prostora u svom životu kao što su to učinili svjedoci vjere redovnici i redovnice žrtve komunizma u BiH. Zato nam govore: Bog, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… A Krist je rekao da će pšenično zrno, kad umre, donijeti obilan plod. Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga molimo jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru i potpuno predanje Isusu u službi pomirenja današnjim redovnicima i redovnicama kao i vjernu ljubav papi i cijeloj Crkvi. Tako neka bude. Amen.
