Jedno od predgrađa Banje Luke, na njezinu sjevernom dijelu, jest i Budžak. Ondje od 1980-ih egzistira istoimena župa, koja, zanimljivo je i pomalo neobično, još uvijek nema ni svoga patrona, a ni crkvu.
Ona je, možemo reći, svojevrstan primjer nastanka jedne župe koji je uslijed povijesnih (ne)prilika značajno prolongiran…Mjesto Budžak, zajedno s Dervišima još davne 1737. spominje prvi apostolski vikar u Bosni fra Mato Delivić koji navodi kako su se baš u Dervišima nalazile četiri katoličke kuće i 28 katolika. Već 1900. naselje Budžak ima 254 katolika, a Derviši 69.
Crkva? Patron?
Kako nam je sadašnji župnik u Budžaku, vlč. Marijan Stojanović kazao, ideja za osnivanjem ove župe rodila se samim širenjem grada Banje Luke. „U blizini su tu dvije velike župe, barem su bile takve do rata: franjevačka župa Petrićevac i trapistička župa Marija Zvijezda. Negdje tamo 1980-ih ideja je bila tako ozbiljna da je naš tadašnji biskup mons. Alfred Pichler, 13. listopada 1983. svojim dekretom uspostavio ovu župu Banja Luka – Budžak. Tako da je dio Petrićevca i dio Marije Zvijezde pripao novoutemeljenoj župi u čijem je još sastavu i naselje Derviši“, otkrio nam je vlč. Marijan te dodao kako se uskoro, kako što je to uobičajeno, javila potreba za izgradnjom župne kuće i crkve.
„Tako negdje 1989. sagrađena je ova župna kuća tj. ovaj pastoralni centar i poslije je trebala biti podignuta i župna crkva, ali evo, to se do dana današnjeg nije dogodilo. Župa još nema svoga patrona, mislim da je to rijetka ili možda čak jedina župa koja nema patrona. Razlog zbog kojega crkva nije izgrađena jest nedostatak financijski sredstava. Onda je poslije došao rat, župna kuća je bila devastirana te su ovdje tada bile izbjeglice“, ispričao je naš sugovornik spomenuvši kako je završetkom ratnih stradanja ponovno vraćena za potrebe župe.
Procvat župe
Mons. Karlo Višaticki obnovio je župnu kuću i zauzeto radio na pastoralu punih 25 godina koliko je župnikovao ovdje, te se za župu kroz to razdoblje može reći da je bila aktivna.
Vlč. Stojanović spomenuo je kako je u župnoj kući 15 godina djelovala i pučka kuhinja koja je skrbila za 60-70 korisnika. „Ovdje se kuhala hrana u župnoj kući, i razvožena je potrebitima, ne samo u župi Budžak nego i u okolnim mjestima, u Barlovcima, Presnačama, po gradu… Otprilike prije nešto više od godinu dana zbog nedostatka sredstava i donatora većinu tih korisnika preuzeo je Caritas Banjolučke biskupije. Također, u župi je bila zdravstvena patronaža za 20, pa povremeno i 30 starih i bolesnih osoba. Uz to, župnik je ovdje organizirao i ljetne kampove za djecu, ne samo iz župe nego i iz drugih mjesta diljem BiH“, rado je podjelo s nama aktualni budžački župnik koji je, kako kaže, po biskupovu dekretu ovdje došao prije dvije godine.
Ima Budžak crkvu malu, ali onu živu
„Budući da sam i vojni kapelan ovdje u vojarni u Banjoj Luci, dio tih pastoralnih aktivnosti morao sam ukinuti. Župa trenutno, prema posljednjem blagoslovu kuća, ima oko 200 obitelji u kojima je svega 320-ak župljana. Dosta je samaca, dosta je starih i bolesnih. Većina župe se iselila u ratu. Prije rata brojila je više od 1 900 vjernika, što je za naše prilike, u ono vrijeme, bila velika župa.
Nekog posebnog pastorala nema. Nažalost – nema krštenja ni vjenčanja, barem zadnjih godina. Najviše je sprovoda. Župa nema svoje groblje nego se pokojnici ukapaju po okolnim grobljima, na njih četiri-pet, a katkada i na pravoslavnim jer ima dosta mješovitih brakova“, kazao je vlč. Marijan koji je ipak dodao kako, unatoč malom broju djece, ima župni vjeronauk nedjeljom poslije mise, što je, kako spominje, nekakav način i da djeca dođu na misu.
„Prošle godine bilo je osam vjeroučenika u devet razreda. Glede školskog vjeronauka: u jednoj školi je jedno dijete, u drugoj dvoje, troje… Ovo ljeto smo imali dvoje prvopričesnika, a prije tri godine mislim da je bila posljednja krizma… Možda je malo teško reći, ali to je u biti – ostatak ostataka negdašnje župe. I kao i u svim drugim krajevima, svi oni koji imaju priliku nastoje otići, naći posao bilo u Hrvatskoj bilo negdje na Zapadu“, realan je bio župnik.
Kazao je i kako je do prije godinu dana imao dvije mise nedjeljom: jednu u pastoralnom centru, a drugu u samostanu sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove Novi Nazaret koji je zapravo, prema njegovim riječima, svojevrsno središte župe jer su sestre uvijek na raspolaganju vjernicima i kad župnika nema. Kako je vlč. Stojanović spomenuo, u župi već 139 godina djeluju sestre Družbe Klanjateljica Krvi Kristove koje na župnikov poziv da saznamo nešto više o njima, iz prve ruke, nisu bile u mogućnosti zbog radova u samostanu.
Biti ili ne biti
Zanimalo nas je i što je s gradnjom crkve, gdje je, kako se kaže, „zapelo“? „Glede nekih projekata za izgradnju crkve – biskup je spominjao, kad sam došao na župu, da bi se gradila crkva, ali mi smo svjesni činjenice kako ju trenutno praktički ‘nemamo za koga’ graditi, jer svakodnevno su mise u Novom Nazaretu u osam ujutro, a zapovjedanim svetkovinama i nedjeljom imamo pučku misu“, rekao je duhovni pastir ove župne zajednice pokazujući nam prostor koji je predviđen za izgradnju župne crkve.
Spomenimo i da se dio pastoralnog centra iznajmljuje katoličkim službenicima koji rade u Banjoj Luci i studentima, s kojima vlč. Stojanović ponekad slavi i svetu misu. One se održavaju u omanjoj kapelici koju uz oltar, s lijeve strane resi tabernakul. Poviše, na zidu iza oltara je drveno raspelo, a na stropu točno iznad oltara oslikan je Duh Sveti u liku goluba.
Također, na području župe, u Dervišima – Vukadinovićima, na lijevoj obali Vrbasa nalazi se i kapelica Gospe Lurdske koja je u privatnom vlasništvu te vjernici nemaju pristupa istoj, a vlasnik poručuje: „Slobodne ju prenesite!“
Nakon posjeta ovoj neobičnoj župi bez crkve i patrona možda će biti jasniji sam taj nastanak župe koji, moguće, u drugim krajevima i pod drugačijim okolnostima, teče znatno brže i ažurnije dok je ovdje „zapeo u vremenu“. Nama, kao i župljanima Budžaka ostaje nada kako će prostrano župno dvorište u budućnosti krasiti i posvećena župna crkva koju će ispunjavati i dječji smijeh.
KT
Piše: Josipa Prskalo
Budžak, 8. veljača 2019.
