Nadomak Livna i svega sat vremena od splitske rive, pod obroncima Dinare smjestilo se drevno mjesto Lištani, nekadašnji Lišćani. Sa svojom jednostavnom, a ipak nesvakidašnje lijepom kamenom crkvom na tlu Banjolučke biskupije uteklo se pod zaštitu Sv. Josipu, zaručniku BDM.
Lišćani, kao nastanjeno mjesto spominju se još 1400. u jednoj povelji, dok kao samostalna kapelanija postoji od 1. kolovoza 1856., kada su se odvojili od velike župe Ljubunčić, koja se nalazi preko polja, udaljena nekih 10-ak kilometara.
O župi Sv. Josipa, koja kao takva teritorijalna i upravna jedinica postoji od 22. ožujka 1873., od prošlog ljeta brine vlč. Ivo Martinović, a od 1980. do 2005. ovdje su – jedino na tlu Banjolučke biskupije, djelovale i sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, ali su zbog manjka redovnica morale otići.
Nakon srdačne dobrodošlice, u sjeniku crkvenog dvorišta, započeli smo razgovor o ovoj – nekoć iznimno brojnoj župi koja obuhvaća sela: Čaprazlije, Donje i Gornje Rujane i Lištane.
„Još 1860. započeta je gradnja prve kuće i župskog stana koji su nedugo nakon izgradnje izgorjeli. Crkva je podignuta 1873., a druga potom 1912., koja je obnovljena 1957. kada je sagrađen i toranj. Današnja crkva kakvu danas vidimo građena je od 1976. do 1979. Također, od 2011. do 2013. moj prethodnik Adolf Višaticki potpuno je obnovio unutrašnjost crkve“, ispričao nam je vlč. Ivo upoznajući nas s lištanskom župom.
Spomenuo je i kako je, po osnutku, župa imala i nekoliko tisuća vjernika, a njihov se najveći odljev dogodio nakon Drugog svjetskog i poslije posljednjega rata.
Malo stado, ali aktivno
Župa i župljani, čije se matice vode od 1860., uz patrona Sv. Josipa, ljeti slave i Sv. Anu čijoj proslavi nazoči veliki broj vjernika iz cijelog livanjskog kraja, ali i iz dijaspore.
„Riječ je o malobrojnoj župi, koja prema zadnjem popisu broji 140 obitelji, to jest 329 vjernika. Nakon posljednjega rata veliki broj njih se odselio te je uistinu mali broj mladih obitelji koje bi rađale djecu… No, ono malobrojno stado koje je ovdje ostalo je itekako aktivno. Sudjelovali smo na susretu ministranta Banjolučke biskupije i moram se pohvaliti kako smo bili najuspješniji osvojivši osam medalja i pehara. Imamo tjedni i nedjeljni pastoral, nedjeljom slavimo jednu svetu misu koja je prilično posjećena te joj nazoči između 150 i 200 vjernika. Prema zadnjem popisu broj vjernika koji ovdje obitava varira, budući da smo mi u pograničnom području, a i nedavno se otvorio novi granični prijelaz na Vagnju te su se mještani ovih sela uglavnom iselili po Dalmaciji, poglavito u Kaštele, ali i u Zagreb i Slavoniju, pa su neki često tu i svaki vikend“, otkrio je župnik Martinović.
Župnik je kazao i kako, koliko je njemu poznato, trenutno s područja župe ima jedan živući svećenik, Marko Crnjak koji je župnik u Glamoču. „Prošle godine preminuo je poznati franjevac Jure Papić. Župa ima i nekoliko časnih sestara i jednog brata laika, a evo Banjolučka biskupija nema baš puno kandidata u posljednje vrijeme – ima samo jednog bogoslova i on je upravo iz naše župe“, dodao je vlč. Ivo koji je usput spomenuo kako su odavde rodom i mladi poduzetnik Mate Rimac, te nogometaš Davor kao i bivši ministar Ivan Šuker…
U crkvi i oko nje – sklad
Ono što vjerojatno svima „zapne za oko“ jest neobično lijep prizor kada se dođe nadomak župnog kompleksa. Spoj je to kamena, drveta, zelenila i cvijeća o kojemu se – zamjetljivo je – pomno brine. Također, župno dvorište resi, lijevo od ulaza u crkvu, skulptura Svete Obitelji, a zasigurno da uz, crkvu, cijelim prostorom dominira spomenik stradalnicima u posljednjem ratu. „Nalazimo se na samom spomeniku u čast poginulim braniteljima koji se sastoji od središnje skulpture Uskrsloga i kamenih ploča s imenima stradalnika, a kojeg je nakon rata, zajedno sa župljanima, sagradio nekadašnji župnik, pok. Ivan Vrdoljak“, kazao nam je vlč. Martinović dok nas je pratio do crkve.
U tom nam se pridružio i župljanin, Božo Perić, suprug, otac petero djece i nastavnik u Srednjoj strukovnoj školi u Livnu. „Perspektiva za život ovdje je jako teška i mučna i morate biti prilično stabilni da biste u okolnostima u kojima živimo ostali ovdje. O tome dosta govori jedna činjenica – moje dijete je sada upisalo prvi razred i u 11 sela je jedini prvašić, dok recimo generacija 1958. u mom selu – njih je bilo 34, sad množite i dijelite… Tako da je s te strane perspektiva jako teška, zamarajuća, ali opet s druge strane ja se vodim onom biblijskom ‘Stvaram novo nebo, novu zemlju…’, tako da vjerojatno to ima neki smisao i značaj i da, jednostavno, netko ovdje mora raditi i stvarati da neće to samo doći od sebe. Njemačka je ’45. bila totalno porušena pa su ljudi ponovno izgradili nanovo sve… Tako da… Vjerujem da bi se to i ovdje moglo napraviti, ali – do nas je“, realan je bio Božo dodavši kako ono malo naroda što je ostalo „mahom su njemački penzioneri, rijetki se još bave poljoprivredom, dio je zaposlen u državnoj upravi i dio u lokalnoj pilani koja zapošljava 30-ak ljudi i jedini je svijetli gospodarski primjer ovdje“.
Po zagovoru Sv. Jure Livno osta
Put nas je dalje odveo i do Memorijalnog centra Sv. Jure u Donjim Rujanima. „Nakon okončanja posljednjeg rata, rodila se ideja kod tadašnjeg župnika i branitelja o izgradnji jednog ovakvog centra, budući da je, upravo ovdje, na ovim područjima obranjen grad Livno, 1992. i to baš na dan Sv. Jure, 23. travnja. Sama izgradnja započeta je 2003. i grubi radovi su izvedeni već do 2005., ali još uvijek nije sve dovršeno. Zanimljivost ovog Memorijalnog centra jesu postaje križnog puta na kojima su ispisana imena svih poginulih branitelja koji su dali svoj život na ovoj bojišnici. Tako razne braniteljske udruge, ali ponajviše Udruga Sv. Jure, sektor Donji Rujani, organizira ovdje, o obljetnici obrane grada Livna, svečanu svetu misu, kada zajedno sa župnikom uvijek bude i biskup, ali isto tako i prigodni program koji bude u sklopu obilježavanja. Uz to još nekoliko puta godišnje ovdje se slavi sveta misa – na Svi svete i za Novu godinu“, ukratko nam je ispričao župnik.
I dok smo privodili razgovor u Memorijalnom centru kraju, na lištansku župu spustila se oluja praćena jakom kišom i grmljavinom, tako da smo toga dana iskusili i lištansko sunce koje nas je dočekalo, ali i lištansko nevrijeme koje nas je ispratilo. Ono nas je, kao u biblijskom potopu pratilo sve do arke, ali ne Noine, nego Ivine arke, konobe, koju je u sjećanje na poginulog, fra Ivicu Baketarića izgradio njegov prijatelj.
Ondje smo u ugodnom razgovoru sa župnikom dan priveli kraju, a župu ostavili pod okriljem Sv. Josipa koji na nju, koliko smo uspjeli vidjeti, očinski brine i čuvao od „oluja ovoga svijeta“.
www.nedjelja.ba
Piše: Josipa Prskalo
Lištani, 3. kolovoza 2018.
