Novi nas je reportažni zadatak odveo u jednu od najmlađih i najmanjih administrativnih jedinica Banjolučke biskupije – župu Odžak-Ćaić.
Župa Odžak-Ćaić nalazi se u livanjskoj općini, u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom, a čine ju samo dva sela – Odžak i Ćaić. Posvećena je Sv. Mihovilu Arkanđelu, a osnovao ju je biskup Alfred Pichler 23. prosinca 1975. odvajanjem od susjedne župe Lištani.
Kćer župe Lištani
Upravo su Lištani bili prva točka na kojoj smo se zaustavili. Tu nas je dočekao vlč. Ivo Martinović, lištanski župnik i župni upravitelj u Odžak-Ćaiću, a potom nas poveo ka zapadnom rubu Livanjskog polja ispod planine Kamešnice. Nakon kratke vožnje zastadosmo pred župnom crkvom u Odžaku gdje smo zatekli skupinu vjernika koji su na poziv zvona molili Anđeo Gospodnji.
Pričekali smo kraj molitve, a onda našeg domaćina i župljane počeli ispitivati o vjerskim i drugim prilikama u njihovu kraju.
„Trenutno u župi živi oko 250 župljana u 100-tinjak obitelji. Uglavnom su to stariji ljudi i, nažalost, samci, a imamo 20-ak djece. U župi se odvija redoviti pastoralni život. Od 2004. ovdje ne rezidira župnik nego župnik iz Lištana pastorizira i ovo područje. Župa ima sve što i svaka druga – od pastoralnog i ekonomskog vijeća do ministranata i pjevača, kao i redovitih misa nedjeljom te svakog drugog dana u tjednu“, priču je započeo vlč. Ivo.
Doznali smo i kako su prijašnje statistike bile dosta povoljnije – prema podacima iz 1999., župa je brojala 395 katolika (u Odžaku 175 i u Ćaiću 220), a prema podacima od 31. prosinca 2005., imala je ukupno 103 katoličke obitelji s 270 katolika.
Blizina Hrvatske
Odavno ljudi iz tog kraja odlaze trbuhom za kruhom u Njemačku i drugdje, a dosta ih, kažu naši sugovornici, iza obližnjeg brda ima hrvatske adrese u Europskoj uniji. No, oni ne zaboravljaju svoje korijene i koriste svaku prigodu za dolazak u zavičaj.
„Nama je ovdje velika sreća što se nalazimo 12 kilometara od granice s Hrvatskom. Sinj je odavde 30 kilometara, a dosta je naših ljudi u Trogiru, Kaštelima, Splitu i Solinu. Dođu ovdje svakog vikenda pa nam je crkva puna, a ovim danima je slab život u župi“, doznali smo od 37-godišnjeg Mije Ćurka, jednog od mlađih župljanakoji je s obitelji redovit u crkvi.
Vlč. Ivo nam je otkrio i kako vjernici ovdje imaju bogatu duhovnu tradiciju i od davnina ukorijenjenu vjeru, što pokazuju na razne načine, a iz župe su potekli jedan svećenik i nekoliko časnih sestara.
Živa vjera
Mijo domeće kako njegovi zemljaci vjeru doživljavaju kao nešto posebno, a skupa s ostalima zadovoljan je župnikom koji maloj vjerničkoj zajednici župnički služi od prošle godine. „Zahvaljujući našem mladom župniku, imamo sad ministrante, čitače i zbor koji ima i svirača. Župnik je donio velike novine u ove naše dvije župe – Lištani i Odžak-Ćaić. Nažalost, manjak je svećenika, pa on obavlja obje dužnosti“, dodao je Mijo, a duhovni pastir također ima riječi hvale za svoje malo stado.
Dvije crkve
Vlč. Martinović nam je potom otvorio vrata župne crkve, druge u 43-godišnjem životu župe. Prema njegovim riječima, prva župna crkva podignuta je i blagoslovljena nakon osnutka župe. Međutim, bila je od lošega materijala, a budući da je nasred polja bila izložena jakim vjetrovima i drugim atmosferskim utjecajima, nije se dala popraviti, pa je 2005. srušena, a na njezinu mjestu izgrađen je novi sakralni objekt u kojem pozornost plijeni dojmljiva oltarska slika posvećena Sv. Mihovilu Arkanđelu, kao i živopisni vitraji te kipovi Gospe, Sv. Ante i Sv. Nikole Tavelića.
„Većinu umjetničkih radova uradio je poznati hrvatski umjetnik Ivica Šiško čiji su vitraji i freske jako lijepo izvedeni. Dobrotom domaćih župljana i onih iz dijaspore crkva je temeljito obnovljena“, prenio nam je vlč. Ivo, a dopunio ga je jedan od najstarijih župljana, 78-godišnji umirovljenik Vladimir Ivanovićkoji je sudjelovao u obje gradnje župne crkve, ali i prostranog župnog stana podignutog 1976. i više puta preuređivanog.
„Na novim temeljima do dan danas bio sam u nadzoru. Po struci sam građevinar, radio sam kao građevinski poslovođa u Njemačkoj na izvedbi radova. I ova bi crkva možda slična bila onoj da nisam bio u nadzoru po kontroli arhitekata i statičara. Danas je, hvala Bogu, crkva napravljena kako treba. Veliki novci su uloženi i ljudi su ih davali srcem. Za ove dvije crkve potrošeno je blizu dva milijuna maraka“, prenio je Vladimir koji je sudjelovao i u drugim značajnim pothvatima u župi. Kazao nam je da je bio tu kada se unutar zvonika postavljala spomen ploča s 36 imena ubijenih od 1941. do 1946. dodavši kako bi sada bilo dobro taj kameni popis iznijeti vani kako bi bio vidljiv svima.
Uživamo ovdje
Župi voli pridonositi i Ruža Brko rođ. Perajica. „Idem u crkvu triput tjedno, spremam crkvu za svećenika, što mogu očistim. Volim da je crkva okićena i lijepa“, rekla je Ruža koja je i u Njemačkoj držala do vjere upućujući skupa sa suprugom Antom u tom duhu i djecu.
Ona se, poput mnogih njezine generacije, nakon radnog vijeka provedenog u inozemstvu došla duhovno i tjelesno odmoriti u zavičaju gdje će s Antom, nada se, velikom feštom proslaviti i zlatni pir.
Raselilo nas
„Imam kuću na moru, ali ova ovdje više vrijedi. Volim to i živio sam za taj dan kad ću se vratiti iz tuđeg svijeta da dođem ovdje umrijeti. Raselilo nas, nema nas. Žalosno je da je mladost otišla. Ja sam među mlađima, a meni je 70 godina. Ima nas možda 50 u selu, a nekoć nas je bilo nekoliko stotina. Tako se iz dana u dan stagnira. Starost pada, mladost se razišla. Sinovi i njihove obitelji ovdje dođu na godišnji“, kazao je Ante govoreći kako mu njegova rodna gruda znači sve na svijetu. Dodaje da voli svaki njezin kamen i ne krije razočarenje što u ljepoti koja ga okružuje uživa sve manje svijeta.
„Zapuštene su njive, zapušteno sve. A onda je sve bilo drukčije – radilo je dijete od 10 – 12 godina. Ako ništa, čuvalo je ovce. Danas to neće nitko. Skupa je hrana, a njive su zarasle u korov“, prokomentirao je boljku koja u ovom vremenu pritišće i mnoga druga sela po Bosni i Hercegovini.
Ne treba otići
Pitamo naše sugovornike i za njihovo viđenje budućnosti s obzirom na sadašnje prilike. „Područna škola sada ima četiri učenika, a 1972. imala je četiri razreda osnovne škole. Gledano na budućnost, isto je kao i drugim župama prisutan trend odlaska. Već je to malobrojna zajednica, što se može vidjeti po broju djece i ljudi koji tu žive. Ne znamo što će donijeti budućnost, ali ona za sada ne izgleda sjajno. Nažalost, ovo malo obitelji koje tu žive nemaju baš neku perspektivu, odnosno zagarantiranu budućnost. Najžalosnije, sve je manje ljudi koji se mogu zaposliti, pa odlaze na Zapad“, ocijenio je župnik.
No, ima i onih koji o odlasku ne razmišljaju i koji imaju volje uhvatiti se u koštac sa životom i iskoristiti ono što je Bog dao.
„Trenutačno radim u pilani u Lištanima, a vikendom kao konobar – borim se. Ja sam jedan od mlađih članova ove župne zajednice, a ima još nekoliko mladih obitelji. Tu se borimo, radimo, a većina bježi trbuhom za kruhom, premda mislim da nema potrebe za bježanjem“, istaknuo je Mijo Ćurak od koga doznajemo kako pilana u Lištanima zapošljava 15 ljudi osiguravajući uposlenima uredna primanja, ali je teško naći radnike. „Dolaze iz okolnih sela, a naši svi misle da je lakše u Njemačkoj. Ja kao mlađi član ove župne zajednice ne mislim da je uteći rješenje. Naši su stari živjeli od poljoprivrede i prehranjivali obitelji. Muževi su bili po Njemačkoj, a mladi su ostajali ovdje, kao i majke s djecom. Sada je drukčije, naše polje zjapi prazno i neobrađeno. Tu je kriva i vlast jer ne podupire poljoprivrednika. Imate kod nas slučajeva ljudi koji imaju 10 − 15 krava. Bore se, žive od toga, a plate mu 30-40 feninga za litru mlijeka, a litra prerađenog mlijeka u trgovini košta više od marke“, prenio nam je Mijo koji na kraju poručuje da posao i kod kuće može naći svatko tko hoće raditi te kako bi trebalo bolje iskoristiti prirodne potencijale livanjskog kraja na dobrobit svih.
U nadi da će u budućnosti i vlasti i narod prepoznati sve blagodati koje taj kraj nudi, pozdravljamo se s našim sugovornicima i napuštamo Livanjsko polje obogaćeni susretom s ljudima široka duha i iskonskom divotom prirode.
Sjećanje na don Juraja
Vlč. Ivo nam je skrenuo pozornost na spomen ploču na zvoniku – sjećanje na don Juraja Gospodnetića, koje su župljani Odžak-Ćaića prvi postavili kako bi se zapamtila mučenička smrt nekadašnjeg župnika u Grahovu.
Juraj Gospodnetić rodio se 9. siječnja 1910. u Postirama na Braču. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Šibeniku, teološki studij započeo u Splitu a završio u Zagrebu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je u Zagrebu 26. lipnja 1938., a godinu kasnije imenovan za župnika Bosanskoga Grahova. Bio je vrlo omiljen kod župljana, ali poštovan i kod tadašnjeg pravoslavnog pučanstva. Don Juraja su četnici zvjerski mučili i ubili 27. srpnja 1941., a za grob mu se ni danas ne zna.
www.nedjelja.ba
Piše: Lidija Pavlović-Grgić
Odžak-Ćaić, 17. kolovoza 2018.
