U katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., prigodom susreta Svetog Oca pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, banjolučki svećenik vlč. Zvonimir Matijević izrekao je svoje svjedočenje o patnjama koje je podnio tijekom nedavnoga rata, a koje su na njemu ostavile vidljive posljedice. Svima, koji su uživo ili putem televizije pratili spomenuti susret u katedrali, ostao je u sjećanju njegov vrlo težak hod te dojmljivo svjedočenje i vrlo dirljiv zagrljaj s papom Franjom. Nakon što su se dojmovi malo slegli, donosimo kraći razgovor sa svećenikom Zvonimirom:
Iznijeli ste potresno svjedočanstvo pred papom Franjom. Kako ste se osjećali kad ste saznali da ćete imati prigodu govoriti pred samim Svetim Ocem?
Kako sam se osjećao? Pa to je bio osjećaj zahvalnosti. Kolegi svećeniku iz Sarajeva, koji me telefonski obavijestio da ću svjedočiti pred Svetim Ocem, rekao sam: ako je to volja Božja, hvala ti, Bože; tko sam ja da joj se opirem? Međutim, kada mi je postalo sasvim jasno da sam to baš ja koji ću stati pred Svetog Oca i govoriti, teško sam mogao biti sasvim svjestan toga pa mi se sve činilo da je u pitanju netko drugi. Počeo sam pisati tekst svoga svjedočenja. Zamolio sam jednog kolegu svećenika da ga pogleda i dadne mi sugestije. Drago mi je i da je moj biskup Franjo bio zadovoljan onim što sam napisao. Bilo je potrebno poštivati i potrebnu dužinu teksta jer se trebalo uklopiti u predviđeno vrijeme. Nakon što se došlo do finalne verzije, danima sam vježbao najviše zbog toga da ne prevladaju emocije zbog sjećanja na teške dane, a još više zbog susreta sa Svetim Ocem. Oni koji su gledali i slušali moje svjedočenje mogu prosuditi, koliko sam u tome i uspio.
Kako ste i kada došli iz Banje Luke do Sarajeva, a potom i do katedrale? Kako ste se osjećali čekajući dolazak Svetog Oca?
Za moje zdravstveno stanje put iz Banje Luke do Sarajeva i natrag veliki je napor. Zato sam zamolio prijatelje da me autom dovezu u Sarajevo i vrate natrag u Banju Luku što su oni rado i učinili. U Sarajevo smo stigli u zoru, 6. lipnja. Nakon što su me ostavili u stanu mog prijatelja svećenika, oni su otišli na Misu. Budući da ne bih mogao tako dugo izdržati na stadionu, pratio sam na televiziji Papin posjet od njegova slijetanja u sarajevsku zračnu luku do kraja Mise. Teško hodam pa me je sestra Emanuela autom Biskupske konferencije BiH, koje je imalo potrebno dopuštenje za kretanje, dovezla blizu katedrale,a sestra Jelena mi je pomogla ući i bila blizu ako mi nešto zatreba. Cijelo to vrijeme molio sam u sebi „Očenaše“ da ostanem smiren i dostojanstven za tako veliki trenutak moga života. Kad sada smireno pogledam na sve, mislim da mi je donekle to i uspjelo.
Nakon Vašeg dirljivog svjedočenja, sam Sveti Otac prišao je k Vama. Što Vam je rekao? Djelovalo je kao da Vam je poljubio mjesto gdje su bile lisice na Vašim rukama?
Nisam očekivao da će Sveti Otac ustati i doći k meni pa sam se potpuno zbunio. Prevladali su osjećaji, oči su mi bile pune suza, rasplakao sam se. Očekivao sam da će me blagosloviti. No, on se sagnuo i poljubio mi mjesto gdje su se urezale lisice. Zatražio je da ga blagoslovim što sam, zbunjen, i učinio, a nakon toga on je mene blagoslovio. Papa je zaista pun Duha Božjeg, spontan i dirnuo ga je Krist koji je po meni i podnio sav taj križ. Na taj način je jasno pokazao da je Bog u svima onima koji pate, da im je blizu, da ih baš On podupire i da se solidarizira s njihovim nošenjem križa na spasenje ne samo na vlastito spasenje nego tko zna koliko drugih duša, a u isto vrijeme njihov životni put usmjerava prema sebi. Svi mi smo sluge Božje ljubavi. Nije bitno koju ćemo službu obavljati, nego kako ćemo je obavljati. A treba je obavljati uvijek iz ljubavi prema Onom koji nas šalje i koji nam je i dodijelio pojedini životni križ. Ako se to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, onda stvarno vrijedi Isusova riječ: „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11, 30).
Kako su, nakon svega reagirali ljudi koji Vas poznaju?
Bili su oduševljeni. Čestitali su mi mnogi počevši od kolega svećenika do brojnih vjernika koje poznajem. Govore mi da ih je potreslo svjedočanstvo i ispunilo pozitivnim emocijama. Svjedočenje je i imalo za cilj pobuditi pozitivne osjećaje da se radi Boga, radi dobra isplati podnijeti muke bez obzira koliko one bile teške. I mnogi pravoslavni kao i ljudi drugih vjera prilazili su mi i govorili: da ih je dirnulo svjedočanstvo; da treba moliti i za zlostavljače da se i oni obrate jer su i oni, kao i svi mi pozvani na spasenje; da smo sve izgubili ako Boga izgubimo; da je ovaj trenutak našeg života zaista samo trenutak gledano iz perspektive vječnoga života; da je toliko vremena prošlo kada nas nije bilo i da toliko vremena proći kad ćemo u Bogu naći svoj smiraj; da je Bog onaj koji je vječan, koji jest….
Možete li nam reći, kada ste i zašto odlučili postati svećenik?
Na kraju pravnog fakulteta razmišljao sam, što je Božja volja za moj životni put. Obavio sam tri hodočašća nakon kojih sam donio konačnu odluku: išao sam pješice sv. Ivi Krstitelju u Podmilačje i Gospi Sinjskoj u Sinj te putovao na hodočašće u Lurd . Već više godina u meni je tinjala želja da svoj život posvetim Bogu do kraja. Tako sam odlučio krenuti putem svećeništva prihvaćajući celibat i povjeravajući se posve Bogu i njegovom vodstvu. U svemu me je vodila sljedeća misao: Bog je naš najveći prijatelj, najviše nas voli pa je najbolje za nas ono što je Njegova volja. Onda sam se prepustio Njemu i Njegovom vodstvu.
Rekli ste da od srca opraštate mučiteljima. Odakle crpite snagu da oprostite toliku patnju?
Tko čini dobro i tko prašta nadahnut je Bogom odnosno Božjim duhom, a tko čini zlo nadahnut je od Zloga. Tako čovjekovi čini imaju moralni predznak: ili su od Boga ili od Zloga. Ako čovjek u sebi moli, Bog daje potrebnu snagu i u najtežim trenucima. Sjećam se da u trenucima patnje dugo nisam mogao zaspati pa bih cijeli dan ispunjao molitvom „Očenaša“ i krunicom. Osim toga, svugdje ima pozitivnih, dobrih ljudi na njih se treba oslanjati i u njima raspirivati dobro. U svakom čovjeku ima klica dobra koju je Bog usadio i koju treba probuditi. Posebno ohrabrenje nama svećenicima jesu istinski plemeniti vjernici koji cijelim svojim životom pokazuju da vjeruju u Boga koji jest apsolutna ljubav. U svemu tome dobivamo snagu Duha Svetog koji nas ispunja i osnažuje da možemo opraštati i biti, kako kaže Isus u evanđelju, „mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi“. Na taj način čovjek se osposobljava i za svakodnevne poslove i svaki dan ispunja Bogom to jest Njegovom ljubavlju.
Nakon svega, što bi poručili svojim kolegama svećenicima, a što svim ljudima?
Poručio bih kolegama svećenicima da, i pored svih poteškoća, nerazumijevanja i samoće, ispunjaju se Bogom kroz molitvu i bogate se dobrim djelima imajući u vidu Isusov poziv: „Dajite i dat će vam se mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti“ (Lk 6,38) kao i Kristovo obećanje: „Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni“ (Mk 10,29). Mi ne znamo, ali Bog zna, koga sve spašavamo za vječnost prihvaćajući križ iz ljubavi prema Kristu i slijedeći Isusa svoga nebeskog Učitelja.
Svim ljudima želim poručiti da nismo ovdje slučajno i nismo odnekle slučajno tu pali nego ima Netko tko nas je baš sad, baš ovdje u svojoj božanskoj providnosti predodredio, a to je naš Stvoritelj, Bog. I pored svega što nam se dogodi, trebamo duboko vjerovati da Bog sve vodi. Iz te čvrste vjere u Božju ljubav i blizinu živi naša trajna nada u Bogu utemeljena koja rađa djelima ljubavi i radosnog prihvaćanja svega što Bog šalje na našu životnu stazu. Sve što je dobro od Boga dolazi i sve što od Boga dolazi za nas je sigurno dobro. Bog je vinogradar, a mi smo svi loze i on zna kako će nas obrezivati u svojoj božanskoj ljubavi da što više roda donesemo. Neka bude volja Njegova u svemu i uvijeke!
Ima li nešto što ste željeli reći Svetom Ocu, a niste rekli?
Volio bih kada bi u Crkvi svetkovina Naviještenja Gospodinova odnosno Blagovijest bila zapovijedani blagdan jer Crkva tada slavi trenutak kada je Gospodin Isus Krist započeo svoj zemaljski tijek života. Tijekom naviještenja anđeo Gabrijel je kazao Mariji da je i njezina rođakinja Elizabeta u starosti svojoj začela sina koji je, kada je Marija došla Elizabeti u pohode, zaigrao od radosti i tako pozdravio svog Spasitelja. Uvjeren dam da bi izjednačavanje važnosti ove svetkovine s drugim zapovijedanim blagdanima, kao što su Božić i neki drugi blagdani, još jasnije dalo od znanja da ljudski život započinje začećem što bi moglo pomoći da bude manje pobačaja odnosno manje zla. A svi smo pozvani boriti se protiv zlog duha i stvarati prostor za Boga.
Razgovarao: Ivo Tomašević
Foto: Nedeljko Miletić
Banja Luka, 24. lipanj 2015.
