Vijesti 2016. godina

KOMEMORACIJA O 71. OBLJETNICI BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

Pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, središnja komemoracija u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije održana je u subotu, 14. svibnja 2016. na Bleiburškom polju u Austriji. Komemoracija je počela molitvom odrješenja na groblju Unterloibach s koga je krenula procesija prema bogoslužnom prostoru na Bleiburškom polju. Misno slavlje u koncelebraciji sedamdesetak svećenika predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica. Prije samog početka Mise, riječ pozdrava uputio je ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu HBK i BK BiH dr. Tomislav Markić.

Uz oko 20.000 hodočasnika pristiglih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih europskih zemalja, Misi su nazočili i visoki državni predstavnici vlasti u Republici Hrvatskoj predsjednik Hrvatskoga sabora akademik Željko Reiner, prvi potpredsjednik Vlade RH Tomislav Karamarko, izaslanica predsjednice RH Bruna Esih. Također su nazočili predstavnici vlasti u BiH, zamjenica predsjedatelja zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto. Komemorativnom skupu je nazočio i predstavnik Mešihata Islamske zajednice u RH Idriz Bešić.

Uvodeći u Misu, biskup Komarica rekao je: “Ovog smo časa kao vjernici pred licem našega Boga, želimo mu uputiti pojedinačne i zajedničke molitve najprije za pokoj duša svih poginulih i nestalih u Bleiburškoj tragediji i križnom putu, ali i tijekom II. svjetskog rata i poraća. Također ga želimo zamoliti za darove Duha Svetoga, osobito dar mira, jedinstva, sloge i solidarnosti unutar hrvatskog naroda i između hrvatskoga naroda i drugih naroda Europe i tamo gdje su Hrvati raseljeni po kugli zemaljskoj”.

Nastavljajući u tom duhu, u propovijedi je rekao kako je “glavni razlog ovoga okupljanja tužna, ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi” te kako se ove godine navršava 71 godina otkako su “oni izdani od tadašnjih Juda, i osuđeni od tadašnjih Pilata završili nasilno ovozemaljski život i došli pred lice svoga Stvoritelja. U kakvom su stanju bili toga, za čovjeka presudnom času kada su se našli oči u oči sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem to nitko od nas ne zna. No, znamo da Bog ne želi nikome vječne smrti, nego da je On dao svoga Jedinorođenoga Sina ‘da ne pogine niti jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni’, jer Bog nije poslao svoga Sina da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu”.

Upozorio je, kako “izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskoga kontinenta koji je imao osobiti privilegij upoznati istinu o Bogu i o čovjeku kao Božjem ljubljenom bića, došla je do punog izražaja u prošlom dvadesetom stoljeću, najkrvavijem stoljeću od kad se piše ljudska povijest, među desetinama milijuna ljudskih bića kojima su brutalno pogazili njihovo dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića, praveći se gospodarima života i sudbina; našli su se također i desetine, pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka, mladih i starih, muškaraca i žena, djevojaka i djece, Hrvata, mnogi od njih su bili članovi iste Kristove Crkve kojoj i mnogi od nas pripadamo, ili pak članovi Islamske zajednice ili koje druge vjerske zajednice. Ogromna većina njih je čak i bez ikakvog suđenja, samo zato što je pripadala hrvatskome narodu i Katoličkoj Crkvi, odnosno svojoj vjerskoj zajednici bestijalno mučena i likvidirana, počevši od ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznatnih stratišta na svojevrsnom dramatičnom križnom putu dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im posmrtni ostaci”. No, nastavio je biskup, “kao baštinici europske uljudbe, naši roditelji i preci znali su da je za vjerujućeg čovjeka sveta dužnost i djelo milosrđa: mrtve pokopati, i to onako kako to dolikuje ljudskom dostojanstvu i vjerskom uvjerenju pokojnika i njihove najbliže rodbine”.

Biskup Komarica također je posvijestio, kako je “ovo znakovito mjesto, i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan od najizražajnijih simbola, posljedica totalitarizama i ideologija koje su strahovito ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo, temeljna ljudska prava i slobode, i uništavajući čovjekov osjećaj suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti. Na ovom potresnom mjestu koje simbolizira mnoge stotine i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, osobito na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon II. svjetskog rata, iz naših srdaca bi se morala čuti usrdna molitva ‘Bože daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova, niti prijevremenih grobova’. Jednako tako mora se konačno čuti i naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogoistost i njegovo dostojanstvo koje mu je Bog dao, a čovjek nema pravo oduzeti. Ako bismo i dalje šutjeli, onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir, koji Stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti, svoj svojoj djeci. Ako budemo i dalje šutjeti tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnja represalijama, egoizmom i ratom umrtvit će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja. Ako budemo i dalje šutjeli, ugasit ćemo dragocjeno svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog univerzalnog kralja mira. Kristov mir tada neće doći u naša srca”.

Kako mislimo postići istinski mir u našim srcima, izgraditi željeni mir u našim obiteljima, narodu i svojoj zemlji ako nam Bog, tvorac toga mira, zbog našega duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije taj svoj mir ne može dati, upitao je propovjednik, te ukazao na činjenicu da smo nažalost i danas svjedoci da “neizliječene brojne rane iz užasnog II. svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde, te nemogućnosti i nedovoljne spremnosti za uspostavljanje prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja izrodiše i u naše vrijeme mnoge gorke, smrtonosne plodove uništavanja, iskorjenjivanja, ne samo pojedinaca i manjih skupina , nego i velikog dijela našega hrvatskoga naroda”. U tom kontekstu biskup Komarica podsjetio je na progon katolika i Hrvata iz Banje Luke, i Bosne i Hercegovine.

Crkva ne može ne slušati i ne čuti jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma, pa i tolikih obespravljenih, i u svom dostojanstvu zgaženih bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost. I vodstvo, i svi članovi Crkve u savjesti su pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i našem životnom okruženju toliko obespravljenih, prognanih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih i na duši i na tijelu. Valja nam svima pred Bogom, i jedni pred drugima moliti za oproštenje, oproštenje grijeha propustom, i sami jedni drugima opraštati za učinjene propuste glede dužne pomoći svim potrebitima, podsjetio je.

“Narode moj, drži do svoga dostojanstva pa ćeš se svidjeti Bogu i drugim narodima. Drži se Kristova puta i bit ćeš i ti svjetlo drugim narodima. Odeš li od Kristova puta, otići ćeš u mrak, otići ćeš u smrt sa svojom djecom. Ne dao Bog da se to dogodi. Na ovom za nas hrvatski narod povijesnom mjestu na kojem se nalazi spomen-obilježje i ovaj bogoslužni prostor svi smo mi danas svjedoci činjenice da ljudi uvijek iznova smognu snage ukloniti ruševine koje žele nasilno sakrivati istinu, te da su sposobni zajednički izgrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela. Ako je to tako, onda smo i svi mi danas ovdje okupljeni, pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju pratite posredstvom medija hodočasnici i prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira. Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija hrvatskoga naroda kako iz Hrvatske, tako i BiH, da konačno i oni poput svojih kolega iz drugih europskih naroda odbace pritisak dosadašnje višedesetljetne javne šutnje i započnu trezveno odlučno i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja II. svjetskog rata, neposrednog poraća, ali i iz vremena samog II. svjetskog rata, i domovinskog rata, i njegovih za dio našeg hrvatskog naroda u BiH fatalnih posljedica. Za ljubav Kristovu, u duhu ove Jubilarne godine Božjeg milosrđa molim vas: ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka i članova naše Crkve i dalje ne nađu svoj pokoj, kao što se to s njima događa tijekom proteklih sedam desetljeća, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara službenih državnih i političkih predstavnika država u kojima smo živjeli. Učinimo svi zajedno djelo milosrđa u ovoj Godini milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve, oni to od nas već odavno očekuju. Neka i ovaj naš susret danas s Kristom našim najvećim prijateljem, našim vođom i učiteljem koji je nas sve ljude pomirio s našim nebeskim Ocem, čijem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnoga puta, i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove zajedničke poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima i našim sugrađanima i suvremenicima, potaknuo je na kraju propovijedi biskup Komarica.

Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao župni zbor iz Livna i Klapa HRM “Sveti Juraj”.

Po završetku Mise, okupljenima su se obratili predstavnici državnih vlasti i Bleiburškoga počasnoga voda, a potom su položili vijence kod spomen-obilježja.

U prigodnom programu sudjelovala je Klapa HRM “Sveti Juraj” i akademski glumac Joško Ševo, a program je vodila Tanja Popec.

IKABleiburg, 14. svibanj 2016.

Povezani članci

Back to top button