U župi sv. Jure u Žeževici, općina Šestanovac banjalučki biskup dr. Franjo Komarica predvodio je, u nedjelju 12. lipnja 2016 godine, komemoraciju i misno slavlje za 54-ero ubijenih i potom spaljenih mještana, civila, sela Čikeši podno Biokova. U završnici Drugog svjetskog rata, 9. lipnja 1944 godine zapaljeno je selo Čikeši kada je ubijeno 54 mještana, među kojima i više djece u dobi od dvije do osam godina. Riječ je o civilima koji su pobijeni i spaljeni u svojim kućama, a zločin nad ovim nedužnim civilima mjesta Čikeši, prema iskazima mještana, počinili su pripadnici postrojbi obučenih u odore SS divizije koji su dobro govorili hrvatski, s kojima su bili pomiješani folksdojčeri i pripadnici različitih četničkih skupina. Okolnosti i način na koji je izvršen ovaj svirepi zločin budi i dalje niz sumnji oko izvršioca ovog teškog zločina o čemu će nadamo se sustavna istraživanja dati konačni, znanstveni pravorijek. Zbog nemogućnosti identifikacije žrtava ovog zločina, umjesto na groblju, tijela pobijenih ukopani su u zajedničku grobnicu u samome selu, u neposrednoj blizini gdje su i stradali. Na tom mjestu napravljeno je i spomen obilježje s križem još 1951 godine, na kojemu, iako je bilo pokušaja, u vrijeme komunizma mještani nisu dopustili postavljanje zvijezde petokrake, ideološkog simbola ondašnjeg sustava koji je bio obavezan dekor na mnogim spomenicima koji su se postavljali nakon Drugog svjetskog rata. Pažljivi analitičari navode da je ovaj spomenik u Čikešima izgleda jedini spomenik na tlu bivše Jugoslavije koji je podignut ratnim žrtvama, a da na njemu nije bilo zvijezde petokrake.
Žrtve zločina u Čikešima pripadaju istinskim kršćanskim mučenicima, koji su stradali u vjeri i za vjeru, kojima se danas redovito u mjesecu lipnju organiziraju ovakvi komemorativni spomendani sa misnim slavljem. Kako su svjedočili svjedoci iz tog vremena riječ je o potpuno nevinim ljudima, mještanima ovog sela koji prije nego što su zapaljeni u kućama u kojima su bili zatvoreni, molili su Vjerovanje, pitajući oproštenje jedni od drugih.
Na misnom slavlju u župnoj crkvi sv. Jure u Žeževici na ovogodišnjem spomendanu na 54-ero mučenika sela Čikeši okupili su župljani i rodbina ovog i drugih zabiokovskih mjesta. Misnom slavlju nazočili su i predstavnici lokalne i državne vlasti: načelnik općine Šestanovac Pave Čikeš, izaslanik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarević, splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja te izaslanik predsjednika Sabora dr. Željka Rajnera, potpredsjednik Sabora g. Ante Sanader.
Ne zatvarati oči pred prošlošću
Pozivajući se na jednog od najvećih moralnih autoriteta suvremenog svijeta, izuzetnog čovjekoljupca i mirotvorca svjetskih razmjera, poglavara Katoličke Crkve, svetog pape Ivana Pavla II, biskup Komarica u propovijedi je podsjetio na zadatak koji je Sv. Ivan Pavao II dao članovima Katoličke Crkve „da sačuvamo trajan spomen svojim mučenicima i svim nevinim žrtvama totalitarnih, duboko nehumanih režima prošlog stoljeća, najkrvavijeg stoljeća, što ga ljudska povijest pamti.“ U dokumentu „Otajstvo utjelovljenja“, br. 13 – pismu svim članovima Crkve Veliki i sveti papa je ustvrdio: „Ovo stoljeće, koje je već na izmaku, imalo je brojne mučenike osobito zbog nacizma, komunizma,i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere, plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili lišeni svega, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature.“
Biskup dr. Franjo Komarica podsjetio je i na riječi sadašnjeg pape Franje koje je izgovorio u prije godinu dana u sarajevskoj katedrali: „Nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne radi osvete, nego zato da budete mirotvorci, da biste mogli ljubiti poput njih.“ Zato je jedna od osobito važnih i svetih zadaća Crkve, nastavio je biskup Komarica, molitveno sjećanje na pokojne, osobito na žrtve nasilja, kojih je naša nacionalna i crkvena povijest prepuna….Ne smije se zatvarati oči pred prošlošću, jer se inače postaje slijep za sadašnjost. Ako se ne želi sjetiti pogubne nečovječnosti, onda se postaje neotpornim za nove opasnosti smrtonosne zaraze. Da bi se sadašnjost proživjela zdravo i plodno za sigurnu sutrašnjicu, a to znači i za sigurnu vječnost, treba uspostaviti pomirenje i mir. Ako su pomirenje i mir potrebni, onda je nužno sjećanje, pamćenje. Nužno je utvrđivanje prave i potpune istine o patnjama i stradanjima nevinih ljudi, kao i o zločinima i zločincima. Sjećanje na zločin i nasilje, a time i krivnja moraju se izraziti. Istinu se može pritiskati, ali ju se ne može zgnječiti, kaže narod. Istina upravo traži da joj se omogući izlazak na svijetlo dana, naglasio je biskup Komarica.
Pozivajući se na starozavjetne riječi iz knjige Mudrosti: „Koji se u Gospodina ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni, bit će u ljubavi s njime“ (3,9), biskup Komarica je j istakao da se trebamo istinski truditi – svatko na svome mjestu i u svojoj službi, biti na strani Božje istine, Božje pravde kao i Božjeg milosrđa, praštanja i ljubavi. Uništavanje ljudskih života i tuđe imovine nespojivo je s kršćanstvom koje, vjerno svome Utemeljitelju – Isusu Kristu, mora prakticirati čak i ljubav prema neprijateljima (usp. Mt.5,44). Za nas kršćane mora vrijediti obveza, da svaka nedužna žrtva, svaki nedužni ubijeni čovjek – bez obzira kojem narodu, vjerskoj zajednici ili političkom uvjerenju pripadao, likvidiran bilo gdje i bilo kada, zaslužuje naše poštovanje i molitvu. – Zato vama, žiteljima ovog sela, župe i kraja odajem iskreno priznanje što ste odlučili na ovakav način trajno obilježavati strašno stradanje vaših nedužnih predaka, rodbine i susjeda. Njihovo mučeništvo i svjedočko umiranje, s molitvom a ne proklinjanjem na ustima, stavlja ih u red istinskih, kršćanskih mučenika, prema kojima će se današnje i buduće generacije katolika u ovoj župi i nadbiskupiji sigurno znati i htjeti – uz Božju pomoć pravilno odužiti pokretanjem procesa beatifikacije.
Pročišćavanje pamćenja
Sučeljavanje s prošlošću prilika je da se drugačije oblikuju sadašnjost i budućnost, kazao je biskup Komarica te istakao da na prošlost – crkvenu i društvenu – ne treba gledati očima pobjednika, iako je poznato da povijest najčešće pišu pobjednici, s uvjerenjem da na to jedino pravo imaju oni. Zato i proces pročišćavanja pamćenja kod svakog istinoljubivog i dobronamjernog čovjeka ima nezaobilaznu ulogu. Pročišćavanje pamćenja treba voditi k objektivnoj spoznaji onoga što se dogodilo, uklanjajući odlučno sva kriva tumačenja, a time i zaustavljajući fatalne krive posljedice takvih tumačenja. Radi se dakle, o potrebi pa i o dužnosti otkriti istinu o žrtvi, o zločincu i o zločinu. Kada se istina i u ovom našem konkretnom i dramatičnom slučaju objektivno utvrdi, onda će se moći, a i morati, govoriti o potrebi pokore za učinjene zločine koji su – u teološkoj interpretaciji – teški grijesi pred Bogom, grijesi koji bez okajavanja mogu biti sudbonosni za vječnost onih koji su ih počinili, kao i za one koji su svojevoljno preko tih grijeha prelazili ili zataškavali. Pročišćavanje pamćenja je vrlo važno, zapravo sudbonosno pitanje i za plodnost naše kršćanske vjere i za život naše Crkve.
Biskup je podsjetio na vjerničku obvezu da se ne dopusti zaborav patnji i žrtvi nevinih i nedužnih, da učinjena nepravda ne može biti proglašena pravdom i ispravnim činom, da se ne smije obezvrjeđivati i prezirati ljudsko dostojanstvo nevine žrtve kojoj se nije ni pokušala dokazati ikakva krivica, da zločin, nasilje i zakon jačega ne mogu imati zadnju riječ, kao takvi trijumfirati i biti k tomu nagrađeni, dok se nevinu žrtvu time još jednom kažnjava, ne dopuštajući joj nerijetko da ni groba ima, a kamo li dostojanstvenog spomena i obilježja.
Broj žrtava među katolicima ove naše Domovine – slično kao i susjedne domovine nas Hrvata BiH, težina njihovih patnji, ne bi imali takve razmjere da su se odgovorni u bivšoj državi, odnosno u ovim današnjim državama RH i BiH, odgovorno ponašali, da nisu ravnodušno i s prezirom gledali na mnogobrojne žrtve ideoloških jednoumlja prošlog stoljeća, ili ih javno prikazivali, a neke još uvijek prikazuju kao tobože „neprijatelje naroda i države“.
Znademo za skandal ubijanja, uništavanja – i kao takvog ga nazivamo – skandal! Ali ima skandal i nemara, tj. skandal ponašanja pojedinaca, pa i cijelih skupina, – sela, mjesta, općine, partija, stranaka, koje nisu pokazale, a niti danas pokazuju imalo poštovanja spram dostojanstva i bogolikosti svakog ljudskog života pa tako i života zlopaćenih, ubijenih, likvidiranih, iskorijenjenih Hrvata katolika, svojih sugrađana.
Uslijed pritiska naglašenog jednoumlja, koje je vladalo ovim prostorima u nedavnoj prošlosti, čak ni svi članovi naše domovinske pa ni svake mjesne Crkve nisu se bili usudili u potrebnoj mjeri dići odlučnije svoj glas u obranu istine o nedopustivosti gaženja i uništavanja i samih obilježja mnogobrojnih žrtava iz II. Svjetskog rata i poraća, a kod nas u BiH i iz domovinskog rata među pripadnicima naše Crkve…
Sadašnji trenutak naše crkvene, a i društvene povijesti traži od nas da konačno odlučnije i zajedničkije pristupimo ustanovljavanju istine, zauzimanju za pravdu i neupitnom, prijeko potrebnom nastavljanju pružanja i traženja oproštenja i izgradnji pomirenja i pravednog mira u našem životnom okruženju, kazao je između ostalog banjalučki biskup dr. Franjo Komarica.
Kršćanski mučenici sela Čikeši na popisu žrtava Jasenovca
Ovo i mnoga druga mjesta u omiškom i splitskom zaleđu u Dalmatinskoj Zagori tijekom završnice Drugog svjetskog rata mjesta su u kojima su učinjeni svirepi zločini nad nedužnim civilima. Zapravo kako je god koja vojska nailazila i prolazila činila je zločine Ne samo po ovom zločinu učinjenom 1944 godine, Čikeši su ponovno došli u središte javnosti kasnijom manipulacijom ovih žrtava čija su se imena neočekivano našla na popisu žrtava Jasenovačkog logora. Naime , prije 10-tak godina došlo je do novih otkrića u svezi s popisom žrtava koje je Jasenovac Research Institut (JRI) iz New Yorka stavio na popis kao da su žrtve Jasenovca, na kojemu su žrtve zločina iz Čikeša (63), Gata (75) poginulih od njemačke i četničke ruke. Naknadnim provjerama utvrđeno je da su uredno na popis žrtava Jasenovca unijeta i imena mještana koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata poginuli kao partizani te imena umrlih civila koji su umrli u zbijegu u El Shattu. Na istom popisu našla su se i imena poginulih i iz drugih mjesta u Dalmaciji što baca sasvim novo svijetlo na Jasenovac i na popis žrtava Jasenovca.
Temeljem ovako krivotvorenih činjenica dade se zaključiti da je banjalučki biskup dr. Franjo Komarica, u nedjelju, 12. lipnja 2016 godine u selu Čikeši predvodio misno slavlje i komemorativni skup za žrtve jasenovačkog logora, a ne za 54-ero nedužno ubijenih civila, mještana ovog zabiokovskog sela, koji su ubijeni i spaljeni u svojim kućama.
