U večernjim satima u četvrtak 17. studenoga u župnoj crkvi župe sv. Roka u Bosanskoj Gradiški obilježena je misom zadušnicom 12. obljetnica mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog.
Misno slavlje predslavio je novi gradiški župnik vlč. Marko Stojčić uz koncelebraciju 15 svećenika među kojima su bili Adolf i Karlo Višaticki, braća pokojnog mons. Kazimira.
Župnik je na početku misnog slavlja izrazio dobrodošlicu svim gostima, prijateljima i hodočasnicima iz župa Banjolučke i mnogih drugih biskupija. Istaknuo je kako je „teško govoriti o mučeništvu iz našeg ljudskog kuta, iz perspektive nas živih ljudi, ali kada se osvrnemo na uzor svake žrtve i mučeništva, našega Spasitelja Gospodina Isusa Krista, onda sav naš ljudski život, žrtva pa i mučeništvo ima sav smisao i ljepotu“.
U prigodnoj homiliji župnik je naglasio da „ono što čini nekoga mučenikom nije činjenica smrti, da je ubijen, nego uzrok zbog kojega je podnio mučeništvo“. „Spremnost mučenika na mučeništvo proizlazi iz svakodnevnog povjerenja da Bog vodi njegov život, a svatko od nas kroz ustrajnost i povjerenje služenja Bogu i ljudima također crpi snagu za svjedočenje, pa i pod cijenu smrti“, istaknuo je župnik Stojčić. Također je istaknuo kako „Bog ne spašava samo kroz mučeništvo nego i kroz svakodnevnu žrtvu i predanje“. Upravo žrtva i predanje pokojnog mons. Kazimira dok je bio župnik u Drvaru, podsjetili su vlč. Stojčića na vrijeme kada ga je kao dječak promatrao dok je kao izbjeglica boravio u tom gradiću. Svoju prigodnu homiliju završio je pozivom na molitvu za spasenje po mučeničkoj smrti pokojnog mons. Kazimira, te zaključio da je naša „pobjeda u oprostu i molitvi za naše progonitelje“.
Nakon misnog slavlja nazočni svećenici izmolili su opijelo – molitvu za pokojne, te je vlč. Stojčić zahvalio svima što su došli u velikom broju na ovu obljetnicu. Za nazočne je nakon sv. mise bio pripremljen i prigodni domjenak.
Podsjetimo, mons. Kazimir Višaticki rođen je 4. ožujka 1939. u Čatrnji, župa Bosanska Gradiška, u veoma brojnoj poljskoj obitelji pok. Ivana Višatickog i Barbare rođ. Ostrowska. Obitelj Višaticki imala je ukupno 11 djece: devet sinova i dvije kćeri – od kojih su čak četvorica sinova postali svećenici. Kazimir je najstariji od njih, a slijedili su ga Adolf – sada župnik u župi Lištani kraj Livna, Franjo – koji djeluje kao svećenik u Kanadi, te kao najmlađi mons. Karlo – sada duhovnik bogoslova u sjemeništu u Đakovu.
Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnoj Bos. Gradiški. Šest razreda gimnazije (koja je onda trajala osam godina) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1949. do 1955., a onda je prešao u sjemenište u Đakovo gdje je od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije, te je tu i maturirao 1957. U sjemeništu u Đakovu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957. do ljeta 1964. godine.
Za svećenika je zaređen na 29. lipnja 1963. Svoj životni svećenički program izrekao je uzevši za mladomisničko geslo riječi apostola Pavla: „Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12).
Završivši studij, najprije je imenovan kapelanom u Staroj Rijeci, 21. listopada 1964., gdje je ostao do kraja 1965. godine. Zatim je 29. prosinca 1965. preuzeo upravu župe Stara Rijeka. Premješten je potom za župnika u Prnjavor 21. ožujka 1967., gdje je ostao gotovo dva desetljeća, djelujući veoma redovno i plodno sve do 1986. godine. Slijedeća njegova župnička služba bila je u Dolini na Savi, na koju je imenovan 11. srpnja 1986. Tamo je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župnu kuću. Tu je djelovao devet godina u vrijeme rata kada mu je župa prognana i raseljena, a on ostao gotovo sam, dok i on nije bio protjeran u Hrvatsku nakon akcije Oluja u kolovozu 1995. godine.
Pomagao je i brinuo se kraće vrijeme za hrvatske prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru, gdje je u veoma teškim okolnostima djelovao sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12 000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne. Nakon toga biskup ga je u ožujku 1999. premjestio za župnika u Budžaku. Krajem te godine, točnije 12. prosinca 1999. imenovan je na svoju posljednju župničku službu – na župu Sv. Roka u Bos. Gradiški, a opsluživao je sve do svoje tragične smrti i ostatke ostataka vjernika u župama Nova Topola i Dolina.
Za brojne svećeničke zasluge Sveti Otac ga je odlikovao naslovom prelata Njegove Svetosti 15. srpnja 1997.
Ubijen je 17. studenog 2004. u župnom stanu u Bosanskoj Gradiški.
TABB
Bosanska Gradiška, 17. studenoga 2016.
