Ubili su župnika, a crkvu srušili: nakon 75 godina jučer je održana prva misa u tom mjestu
Ovo je priča o progonjenom gradu, progonjenoj Crkvi i zajedništvu koje proizlazi iz oproštenja i ljubavi. Tamo gdje je “đon” zamijenila lijepa riječ
Foto: djeca kod partizanskog spomenika koji “obilježava” ulaz u katoličko groblje
Bila je ’41., teško vrijeme, granate su odavno u toj zemlji zamijenile kišu, a grmljavina je odjekivala hukom topova. Znalo se da dolaze… “Oslobodiocima” nije dugo trebalo. Pronašli su župnika… Waldemar Maximilian Nestor, katolički svećenik njemačkog imena. “Kud ćeš bolje”, pomisli jedan “oslobodioc”. “Katolik i Nijemac, sredit ćemo dvije muhe jednim udarcem.”
Ubili su ga. Tišina je zavladala mjestom. Nije više bilo ni kiše ni grmljavine, tek su oni osjetljiviji ćutjeli lahor duše koja ide u nebo, mučeničke duše koja nije proklinjala. Kažu da su polja danima šaptala: “Oče, oprosti im…”
Grad je napokon bio “slobodan”, barem se tako činilo. Međutim oni nisu bili zadovoljni. Shvatili su da u okolici živi još 1500 duša krive krvi i vjere, i još je nešto tu sigurno bilo krivo… I to je “oslobođenje” uspjelo. Potpuno.
Rat je završio (premda tu rat nikada ne završava), a došli su neki novi ljudi… Počela je obnova, korak po korak, kamen po kamen. Došla je ’49., grade, trude se, ali ne ide… Nešto je krivo. Jedan od njih uviđa… “Nismo dovoljno slobodni”… Gleda malu ruševnu crkvu… Njegova ljubav i besklasnost ne mogu trpjeti taj simbol mržnje… U ušima čuje patnju njegovih, puno ih je nestalo, mnogi, nažalost, i pod križem… Odluči ju srušiti, a drugi mu pomažu. “Napokon smo slobodni” pomisle i odu… do sljedećeg rata.
‘Mlado sunce s visine’ dotaknulo tamu
Ovo je priča o Bosanskom Petrovcu, gradu u Bosni i Hercegovini koji je, poput sveca čije ime nosi, “opasivan i vođen kamo nije htio ići”. Crkva – srušena, župnik – ubijen, Hrvati – raseljeni, ostali – utihnuli. Tekla je krv, tekao je znoj, tekla je crna olovna muka ulicama toga grada…
Jučer je u njega došlo svjetlo, Kristovo svjetlo vratilo se u blizinu svog omiljenog mjesta, gdje mu je nekad bio stalni dom. Njega, koji je Svemoguć, protjerali su na 75 godina… ne iz cijelog mjesta. Častili su ga pravoslavci i donosili tu hranu koja život daje, ali opet… njegova omiljenog mjesta nije bilo.
A jučer? Jučer je došao. Donijeli su ga biskup i župnik. Po njihovim rukama primilo ga je 80-ak prisutnih… Neki iz Njemačke gdje im je novi dom. Bili su tu i pravoslavci i muslimani… Sjećaju se svoga grada, sjećaju se tornja koji je resio gradsku vizuru, prije nego su je “oslobodili” sivi zidovi socijalističkih zdanja. Neki ga se sjećaju samo iz priča, a neki će ga tek vidjeti.
Prva sveta misa nakon 75 godina obasjala je malu bosansku općinu kao “mlado sunce s visine” koje je tek na početku luka kojim mora proći. Obasjalo je i više od 100 godina staro katoličko groblje, dajući mu završni sjaj, “glanc”…
Groblje je bilo prvi korak promjene. Mladi župnik, vlč. Davor Klečina, koji je posljednjih nekoliko godina u Drvaru, nije više mogao gledati traktore i živinu kako prelazi preko mrtvih tijela nekadašnjih građana. Odlučio je uzeti stvar u svoje ruke, ali nije krenuo “đonom”. Počeo je polako, a saveznike je našao na najneočekivanijim mjestima.
Kad je rat, mrtvi su samo broj, na sreću, u vrijeme mira svi imaju sluha za mrtve… Jer to je bol koju su svi osjetili. Stoga je katoličko groblje, već odavno zaraslo u šikaru čije se korijenje “hranilo” zemljom pokojnika, postalo prva točka promjene, nada u bolje sutra za onih 40-ak preostalih katolika, Hrvata u toj općini.
Župnik je organizirao malu skupinu mladih iz Drvara, a u susret su mu izašli lokalni muslimani predvođeni gradonačelnikom Zlatkom Hujićem te nekoliko pravoslavaca. Groblje je očišćeno u jednom danu, iako napušteno godinama.
Tri naroda, jedno tijelo
Jučer je to groblje dobilo dašak života. Banjolučki biskup Franjo Komarica, koji je ratne godine propatio s narodom, što mu mnogi nikada neće zaboraviti, došao je proslaviti ovaj sveti trenutak. Pozvao je na sjećanje i zaštitu stvari od zaborava, ali u miru, bez gorčine i osvete. Samo čovjek koji je osvetu pobijedio u nutrini može govoriti takve riječi.
Slušali su ga pozorno, i jedni, i drugi, i treći. Bolje sutra je osvanulo, mnogi su to osjetili. Jer ono što su uništili neki, podignuli su svi, zajedno, u miru i radu. Župnik Klečina, uz gradonačelnika i građane, spominje prof. dr. Branka Despota, “kirurga iz Banje Luke, rođenog Petrovčanina, Srbina, koji je među prvima kod načelnika gurao ovu ideju, da se katoličko groblje uredi i ogradi”. “Ljudina velika i veliki gospodin!” zaključuje župnik.
Ne zaboravlja spomenuti niti svećenika Banjolučke biskupije, mons. Antu Orlovca, koji se cijeli život bavio istraživanjem prošlosti župa Banjolučke biskupije i njezinim žrtvama, te je o svemu tome napisao i nekoliko dragocjenih knjiga.
Obnova je tek počela. “Možda se čini malo, ali vjeruj… za nas je puno, posebno kad znaš da ovdje ničega nije bilo, da smo krenuli praktički od nule… Ali eto, Bog čini čudesa… Doduše.. malo nas posije, pa rasije, pa iščupa, pa presadi… ali vodi svoju Crkvu kroz povijest”, priča mi vlč. Davor koji istinski voli taj kraj. I sve njegove ljude. Doista, njemu nije teško biti saveznik.
Nakon što je u dvije godine, uz pomoć ostalih, očistio groblje i otvorio prozore nekim starim vjetrovima, prozračivši kuću, već kuje nove planove. Nema smiraja, odmarat ćemo se u raju.
“Na groblju planiramo u dogledno vrijeme postaviti i središnji križ na mjestu gdje je stajao stari koji je srušen u zadnjem ratu… A možda i neku manju kapelu”, kaže, gutajući zadnju rečenicu kao slatki bombon. Manja kapela, e to bi bio pothvat… Ali pitam se zašto ne. Bog je taj koji sije i žanje, on može dignuti novi život iz kamena, zapravo to se i dogodilo.
Tad shvatih, čudo je već učinjeno, pitanje je samo koliko će ono veliko biti.
Tino Krvavica
www.bitno.net
—–
Legenda (potpisi) fotografija:
- Djeca kod partizanskog spomenika koji “obilježava” ulaz u katoličko groblje
- Crkva u Bosanskom Petrovcu/Foto: Ktabkbih.net
- Čišćenje zapuštenog groblja
- Misa na novoograđenom groblju, iza partizanskog spomenika
