Sarajevo, 19. rujan 2016.
Tajništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija uputilo je priopćenje nakon Susreta o djelima milosrđa danas u Europi koji je održan od 15. do 18 rujna 2016. u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Priopćenje pod naslovom „Kršćanska je obveza dati nadu“ prenosimo u cijelosti:
Kršćanska je obveza dati nadu
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, od 15. do 18 rujna 2016.
Milosrđe ne znači bježati od boli, nepravdi i od raznovrsnih patnji našeg vremena nego ih, po kršćanskoj ljubavi učiniti prigodama nade i spasenja. U svakom djelu milosrđa ljudska je osoba, u svom dostojanstvu i svojoj cjelovitosti, polazna i završna točka djelovanja Crkve. Ali i u vršenju milosrđa nije dovoljna prigodna gesta koja je često plod promjenjivog osjećaja i vodi ka prebacivanju odgovornosti. Na činjenje djela milosrđa pozvan je svaki kršćanin i cijela kršćanska zajednica, štoviše i cijelo čovječanstvo! Da bi se ta djela ostvarila, potrebno je također znati odgajati, dijeliti s drugima i svjedočiti: to su izrekli sudionici susreta CCEE-a u Sarajevu tijekom svoga četverodnevnog rada od 15. do 18.rujna.
Nastavljajući hod na koji su zajednički pozvana različita katolička europska tijela (Caritasa Europe, Komisije biskupskih konferencija Europske unije – COMECE, Komisija Justitia et Pax Europe, Europske, Federacija katoličkih liječnika – FEAMC, Međunarodna katolička komisija za migracije – ICMC, Međunarodno povjerenstvo za katolički pastoral u zatvorima – ICCPPC, Europska federacija banaka za prehranu – FEBA, Međunarodna kršćanska unija gospodarstvenika – UNIAPAC), Komisija CCEE-a „Caritas in Veritate“ (Ljubav u istini), u suradnji s Biskupskom konferencijom Bosne i Hercegovine, organizirala je susret na kojem su sudjelovali nositelji djela milosrđa u Europi. Bila je to, također, prigoda za razmišljanje o žurnosti i aktualnosti milosrđa danas u Europi i o različitim oblicima zauzimanja Crkve.
Tijekom jednog dijela susreta iznesena su različita promišljanja i svjedočanstva koja su pokazala da je ljudska osoba u središtu djelovanja Crkve. Kada Crkva daje jesti preko Banke za prehranu, kada posjećuje zatvore, kada prima selioce ili izbjeglice, kada brine i posjećuje bolesnoga, kada sahranjuje pokojne, kada brani dostojanstvo rada i iznosi svijetu politike bogatu baštinu svoga socijalnog učenja, onda se ona ne priginje nekom anonimnom pojedincu nego osobi u ograničenosti njezina bitka stvorenoj s trajnom potrebom, ne samo ljudskog odnosa nego iskustva Božje ljubavi.
Iz brojnih aktivnosti, koje su iznijela ova crkvena tijela, rađa se osjećaj zahvalnosti i žive nade za stvaralačku odvažnost i za inovativnu sposobnost kojima se suočavaju s različitim oblicima siromaštva. Preko dijela milosrđa, Katolička Crkva u Europi odgaja za osjećaj ljudske patnje koji prepoznaje i cijeni vrijednost svakog pojedinog života i izbjegava odbacivanje osobe. U isto vrijeme sudionici su istaknuli pojedine fenomene koji traže odgovor Crkve i cijelog društva u Europi.
U vrijeme velikih izazova, čini se žurnijim nego ikada ponovno dati nadu Europi. To je moguće kroz prisutnost koja živi kršćansku evangeliziranu ljubav koja se ne svodi na puku sentimentalnost. Istovremeno, sudionici su u više navrata istaknuli kako je privatizacija vjere u sekulariziranim zemljama često dovela do raskola između duhovnih djela milosrđa i onih materijalnih, ukoliko „materijalna“ djela, shvaćena kao javni izraz vlastite vjere, nisu uvijek dobro prihvaćena od sekularnih institucija. Nerijetko, zapravo, pravni i administrativni aparat, preko kojeg djeluju vlade u Europi, iako cijeni beskrajno služenje koje različite crkvene organizacije daju cijelome društvu, čini se da želi svesti kršćansko nastojanje na čisto čovjekoljublje odvajajući ga od njegovog religioznog polazišta. Umnažanje, različitost i teret pravnog i administrativnog aparata otežavaju danas solidarno djelovanje. Vremenom su svi ti elementi doveli do razdvajanja između „čina“, koji se rađa iz vjere kršćanskog navještaja: ponekad se čini mogućim činiti dobro samo po cijenu odbacivanja navještaja Isusove riječi. Ako Crkva jasno osuđuje pojedinu karitativnu aktivnost podređenu i motiviranu pukim prozelitizmom, podsjeća prije svega da za kršćanina nije moguće odvajati djela od vlastite vjere ukoliko je uistinu Kristova osoba bitni izvor i potpora.
U svojoj poruci sudionicima papa Franjo podsjetio je na potrebu „pridonošenja preporodu Europe“ i sanjanja „novog europskog humanizma“ hrabreći „predstavnike europskog episkopata, da uključuju sve više svoje zajednice i različite karitativne i socijalne stvarnosti u nastojanju naviještanja evanđelja onima koji su, iz raznih razloga, izgubili vlastito životno usmjerenje“. Samo tako Crkva može „biti majka roditeljica procesa, dakle plodna, jer poštuje život i nudi nadu života“.
U Sarajevu su odgovorne osobe iz crkvenih tijela također podsjetile da je, u sučeljavanju s različitim oblicima siromaštva, materijalnog i duhovnog, potrebno ne samo odgovoriti na žurnu potrebu nastalu iz patnje na način da se uslugom ili prisutnošću ublaži trenutna bol, nego da se prije svega zajednički zauzme za osobu u poteškoći uključujući cijelu zajednicu i priopćujući drugima o tim siromaštvima. Iz brojnih svjedočanstava, iznesenih tih dana, postalo je vidljivo da su djela milosrđa međusobno povezana. Stoga je poželjno da se različita crkvena tijela nastave međusobno podupirati i razvijati nove oblike suradnje. Ustvari, apsolutno je potrebno da se, tamo gdje intervenira pojedino crkveno tijelo, cijela kršćanska zajednica osjeća uključenom. Pravilna komunikacija omogućiti će potom promicanje svijesti koja se tiče cijelog čovječanstva. Zapravo, u sučeljavanju s patnjom čovječanstva ne postoji nijedna religijska ili politička prepreka: „svi smo dužni osjećati se suodgovornima za dobrobit drugoga“, rekli su sudionici.
Konačno, u Sarajevu, gradu simbolu našeg vremena po raznovrsnim podnesenim patnjama i još uvijek otvorenim ranama uzrokovanim višegodišnjim sukobom i sporazumima – među kojima i onaj iz Daytona – koji favoriziraju inertnu i, na etničkoj osnovi, diskriminacijsku politiku, milosrđe Crkve očitovalo se kroz brojna djela, kao što su ona koja čini Škole za Europu – jedno od šest djela milosrđa koje su sudionici posjetili – otvorena tijekom sukoba, kako bi svjedočila da rat nije bio nužnost kao ni da etnička podjela nije sudbina nego da je miran suživot bio i ostao uvijek moguć.
Ujedinjujući se sa Svetim Ocem, koji će sudjelovati na susretu za mir, 20. rujna ove godine u Asizu, molilo se za mir, jasan znak božanskog milosrđa, posebno u Ukrajini i u zemljama Bliskog Istoka.
