U Presnačama kod Banje Luke s obitelji živi Jozo Gazić koji je kroz svojih 66 godina u sjećanje ubilježio mnoštvo sretnih i manje sretnih uspomena, a posebno pamti 22. lipnja 2003. kada je sveti papa Ivan Pavao II. pohodio Banju Luku.
Jozo Gazić rođen je 16. ožujka 1951. u Presnačama za koje je vezan čitav svoj život. Tu je odrastao, zasnovao obitelj i preživio tragične godine rata 1990-ih, a na svojem seoskom imanju uživa i danas.
Radišna obitelj
Po struci je poljoprivredni tehničar, a njegov je radni vijek uvezao različita iskustva. Prije rata bio je poslovođa u jednoj sjemenari u Banjoj Luci, a u ratu je dobio otkaz i 10 godina nije mogao zasnovati radni odnos. Zatim je neko vrijeme u Caritasu bio angažiran kao volonter, a potom je bio jedan od osnivača zadruge za proizvodnju sira trapista u obližnjem Aleksandrovcu gdje je obavljao posao poslovođe i na tom je mjestu ostao sve do prijevremene invalidske mirovine u koju je otišao poslije operacije zbog abdominalne aneurizme.
„Ja sam u mirovini, supruga Mileva radi u jednom uredu za vođenje knjiga, kćer Jelena je ekonomistica u Direkciji za indirektno oporezivanje, sin Dario je u katoličkoj gimnaziji, nevjesta Vesna je u Agenciji za promet lijekova, a imam i kćer Ivanu, doktoricu kemije, koja s obitelji živi u Ljubljani. Jedino ne radi unučica Anđela koja ide u vrtić“, kaže nam jedan od 120 župljana presnačke župe Sv. Terezije od Maloga Isusa.
Radost odlaska u crkvu
U njegovu je rasporedu nezaobilazna molitva i crkva u koju ga rado slijede i članovi obitelji. „Sastanem se tu s dragim ljudima. Ispjevamo se – crkvene pjesme su svima drage. Nema nas puno, ali nam je lijepo“, rekao je Jozo kazavši kako je zahvaljujući Crkvi doživio neke od najljepših uspomena, a među njima se izdvaja posjet sada svetog pape Ivana Pavla II. Banjoj Luci 22. lipnja 2003. kada je na veličanstvenom misnom slavlju beatificiran Ivan Merz.
Kako je oduvijek blizak Bogu i uvijek voljan pridonositi dobrobiti mjesne Crkve, uoči toga povijesnog događaja uključen je u tehničko-prometno povjerenstvo u sklopu Crkvenog odbora organizacije za doček Svetog Oca. Nastojeći biti od koristi, pokazao se tada i kao vrstan vozač koji je transportirao stvari bitne za Papu i njegov boravak. Na te je činjenice posebno ponosan i one su na njega snažno utjecale.
Najbrži zbog Pape
„Tada sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Prije toga bio sam u privatnoj audijenciji kod Pape – pri prelasku u novi milenij išao sam s Banjolučkom biskupijom u Rim. Moja je zadaća bila dovesti Papinu stolicu s aerodroma prije njega na Petrićevac gdje će biti sveta misa. Isto tako, kad je odlazio na počinak u biskupiju, trebao sam prije njega stići tamo. Poslije njegova odmora vozio sam opet na aerodrom i tada sam bio najbrži vozač u Banjoj Luci. Imao sam ja policijsku pratnju, ali nije svejedno voziti 120 km/h tamo gdje se vozi 40 – 50 km/h. No, sve u svemu bio sam sretan“, sa širokim osmijehom na licu prisjetio se Jozo koji je, prema vlastitu priznanju, u svojoj župi uvijek „dežurni krivac“ kad dolazi netko poznat i važan.
„Skoro sam dočekivao našeg biskupa Franju Komaricu i hodočasnike iz Koreje. Trudim se pomoći i doživim puno lijepih stvari. Upoznam neke ljude… Pa eto – Papu! Ne treba ništa više! Na audijenciji nas je tada bilo puno. To nije bio izravan sastanak, ali sam bio tri metra od njega. Ako postoji raj na zemlji, onda je to raj. I ta neka svjetlost, njegova pojava… Sreća! I evo što mi Crkva znači – da nije bilo Crkve, tko zna bih li ikada vidio Rim i Papu“, posvjedočio je naš sugovornik koji uvijek rado prepričava svoje doživljaje iz 2003.
Svi su se plašili
Prebirući po sjećanjima, prisjetio se i prijeratnih godina kada je banjolučki kraj bio razvijen. Onomad su i građani i seljaci lijepo živjeli od svojeg rada, a sve je poljuljao rat koji je posebno pogodio Hrvate – mnogi su bili prisiljeni otići. No, on je ostao u svojem selu unatoč ratnim opasnostima koje je preživio, trudeći se održati obitelj na životu i okupu.
„Nije nikome bilo dobro. Bio sam u radnoj obvezi cijeloga rata. Imali smo krave, a supruga je išla na posao biciklom i prodavala mlijeko. Djeca su bila mala, mama i tata bili su živi, a tu je bila i punica koja je još uvijek živa – ima 93 godine i sada se brinemo svakodnevno o njoj. Kad su moji sumještani odlazili, nisam imao hrabrosti krenuti jer nisam znao kud ću s njima starima i nas šestoro. Iskreno, nisam se ni pokajao što nisam otišao. Ovdje mi je ipak lijepo. Ovo je moje i džabe… Sin mi je tada imao 12 godina, ali je bio razvijen i izgledao starije. Kad bi netko došao u dvorište, slao sam ga da vidi tko je, ali on se plašio izaći bojeći se da će netko pomisliti da ima 20 godina… Strah je bio velik. Svi su se plašili, ali hvala Bogu da je to prošlo i ne daj Bože da se više ikada ponovi“, istaknuo je Jozo naglašavajući da se ne voli niti sjećati, a kamoli govoriti o ratu. No, ipak, nikada neće zaboraviti čovjeka u najgorim vremenima. Napomenuo je kako je i tada bilo dobrih ljudi koji su njemu i njegovoj obitelji iskreno pomagali, a drugi neka se stide za sebe.
Vrijednosti sela
Danas živi bez straha i sa svima koje susreće ima odličnu komunikaciju. „Nemam nikakvih problema s komšijama, ni s drugima. Baš dobro živimo, surađujemo, pomažemo se…“, dodao je Jozo posvjedočivši i kako svoj umirovljenički status uživa brinući o mnogočemu na prostranom seoskom posjedu.
„Svakog ili svakog drugog dana idem po unučicu u vrtić i spremam ručak, a uz to se bavim poljoprivredom. Imam svinje, kokoši, ovcu, mali plastenik od 100 kvadrata, a dobio sam ga od Caritasa pošto je ovdje plavilo prošle godine. U njemu proizvedem povrće za naše kućanstvo i to je sasvim dovoljno. Ovo kod mene nije ništa profitabilno. Proizvodim za svoje potrebe. Ugojim stoku za svoje domaćinstvo, jedino sijena imam viška i prodajem ga“, ispričao je vrijedni Presnačanin navodeći kako život na selu nikada nije bio lagan, ali on ima svoje čari.
„Selo je lijepo i treba ga zavoljeti pa onda osjetiti njegove prave vrijednosti. A starih običaja više nema, kao što nema ni starih ljudi ni domicilnog stanovništva. I svi stari običaji su već zaboravljeni. Sad su tu drugi ljudi, drugi običaji. I sve što se svetkuje nije više kao nekoć. Sada je to puno manje, skromnije. Kod nas se slave blagdani svetih Jakova i Ane te Male Terezije. Onda dođu naši koji su morali otići. Sastanemo se, priča se, popije se, sjećamo se prošlih lijepih vremena. Živimo tako u nadi da ćemo se ponovno sresti“, kazuje Jozo koji je u maniru dobrog domaćina i nas na kraju našeg susreta pozvao da ponovno navratimo u Presnače.
Kad je kuća složna
Mileva i Jozo su 38 godina u braku. Ponosni su i Bogu zahvalni što su podigli troje djece od kojih je svako uspjelo u životu, a sve je lako kad se moli i voli. „Kad je kuća složna, onda sve ide kako Bog zapovijeda. Djecu smo odgojili u katoličkom duhu, vjernici su. Pošteni su, neiskvareni. Nisu skloni nikakvim porocima, idu u crkvu… Vjerojatno smo im supruga i ja služili za primjer. I ne samo mi već djed i baba koji su ih odgajali više od nas dok smo radili. Uvijek su bili uz njih, čuvali ih, hranili, njegovali… Kad pogledam, to i nije bio neki problem – išlo je spontano i Božjim putom“, kazao je Jozo napominjući kako je današnjoj mladeži katkad teško dati bilokakav savjet, ali on sa svojima nema problema – vole se, slušaju i poštuju.
Svi kao jedan
Naš sugovornik veći dio radnog vijeka proveo je vezan za poljoprivredu, a među najdražim poslovima ističe onaj na Caritasovoj farmi u Aleksandrovcu. „Tu je bila jedna mala ekipa koja je radila sve zdušno, od srca. Bilo je tu i stručnjaka i fizičkih radnika, ali svi smo bili kao jedan – naš direktor, inače doktor znanosti, radio je s nama napolju. I danas sam bio dolje na našoj farmi i ja joj želim puno sreće jer je svaki dan u poljoprivredi neizvjestan…“, rekao nam je Jozo.
Piše: Lidija Pavlović-Grgić
KT
