Izložba „Tik-tak: tempus volat, hora fugit, horologium manet”, o velikim povijesnim urama Wendelina Jägera u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, otvorena je u ponedjeljak 24. travnja u predvorju knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Nakon pozdravnih riječi Ivone Kukić, koja je nazočne pozdravila uime skupine studenata diplomskog studija povijesti umjetnosti – Jelene Glumac, Tonija Ivetića, Ivane Jurčević, Ivone Kukić, Marije Mandić, Matka Mišaka, Nikole Pažina, Valentine Radoš, Rafaele Tassotti i Mirne Trinki, koji su tijekom kolegija „Tirolski umjetnici i hrvatska likovna baština” radili na istraživanju i podizanju svijest o važnosti urara Wendelina Jakoba Jägera za hrvatsku baštinu, o čitavom projektu govorila je nositeljica kolegija dr. Sanja Cvetnić.
Zahvalivši svima koji su u tom multidisciplinarnom studentskom projektu sudjelovali, prof. Cvetnić podsjetila je kako je do začetka toga projekta došlo sasvim slučajno kada je u pripremi izbornoga kolegija na diplomskom studiju povijesti umjetnosti o tirolskim umjetnicima i hrvatskoj baštini, u Innsbrucku istraživala u tamošnjem Zemaljskom arhivu dokumente o slikaru-Tirolcu Ivanu Krstitelju Rangeru; te ju je kontaktirao ing. Gebhard Jägerte koji joj je objasnio da su njegovi predci radili ure i da su u XIX. stoljeću bili ugledni i traženi, pogotovo Wendelin Jäger i njegov otac Antun te da pokušava sakupiti podatke jesu li ti cijenjeni mehanizmi u Zagrebu i drugim mjestima još „na životu”.
Studentska skupina koja se okupila s namjerom da upozna hrvatsko-tirolske umjetničke veze na izbornom kolegiju postala je zatim pionirska skupina u istraživanju ura Wendelina Jägera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i općenito starih povijesnih mehanizama na zvonicima, rekla je prof. Cvetnić, opisujući kako su u potrazi za Wendelinovim urama otkrivali i one drugih majstora, iz Zagreba i iz drugih mjesta nekadašnje Monarhije, nalazeći im imena u računima ili narudžbama u arhivima ili na zvonicima, u ugraviranim potpisima na mehanizmima ili na unutarnjim brojčanicima.
„Istraživanje je bilo ujedno najbolji mogući oblik učenja: za razrješenje nejasnoća vezanih za datacije pojedinih satnih mehanizama iz Jägerove radionice valjalo je uspoređivati godine gradnji i pregradnji crkava i zvonika, naručitelje, potrese, ekonomsku moć zajednice, cijenu velikih satova u odnosu na druge troškove toga vremena, pomno čitati monografije o crkvama kako ne bi promakla ona jedna rečenica u kojoj se spominje postava novoga ili popravak staroga sata”, rekla je prof. Cvetnić, navevši da su izložba i katalog rezultat istraživanja koje je odvelo na različite putove i donijelo brojne spoznaje i to ne samo o skupini satnih mehanizama zaboravljenoga urarskoga majstora iz druge polovice XIX. stoljeća, Wendelina Jägera iz Innsbrucka, nego i općenito o mjerenju vremena na javnim prostorima i njihovoj vezi s čovjekovim navikama i obvezama, o gotičkim pismenima na brojčanicima, o urarskoj topografiji Monarhije, o vezi satova i prometa, a posebno onoga željezničkoga, o javnim urama u baštini Hrvatske, o važnosti čuvanja starih satnih mehanizama čak i u digitalno i atomsko doba, ali i o njihovu utjecaju na popularnu kulturu, o Zemlji kao najstarijem brojčaniku koji se jednom dnevno okrene pa čak ponešto i o sjedinjenom modelu vremena i prostora, spacetime u fizici.
„Hoće li Ministarstvo kulture prihvatiti konzervatorsku zaštitu povijesnih ura na zvonicima – barem onih ovdje istraženih, što će biti – nadam se – epilog ovoga istraživanja, i je li moguće da mladi kolege s kojima sam imala priliku podijeliti istraživački zanos, ovom prilikom svoj put nastave u znatno širim projektima umjetničke topografije za kojom Hrvatska vapi pa da energija koju imaju i znanje koje su studijem sakupili bude na korist društva i baštine”, zapitala je na kraju svojega obraćanja prof. Cvetnić, apeliravši tako za sustavniju zaštitu horološke baštine Hrvatske.
Nazočnima se obratio i prodekan za poslovanje doc. dr. Domagoj Tončinić, pohvalivši taj međunarodni studentski projekt i rezultate do kojih su studenti došli. Otvorenju izložbe bili su nazočni i predstavnici samostana, crkava i katedrale u kojima su Jägeri postavili satne mehanizme.
Izložba prikazuje snimke zatečenog stanja satova u više mjesta te prateću dokumentaciju o majstorima koji su ih gradili. Izložena je i maketa zvonika, upotpunjena multimedijskim sadržajima s prikazom procesa rada sata i što zornijim prikazivanjem rada satnog mehanizma. Unatoč malim sredstvima, sakupljenim uglavnom od privatnih donatora i Odsjeka za povijest umjetnosti, vidi se da su studenti na zanimljiv i edukativan način prikazali područje vlastita interesa.
Wendelin Jakob Jäger rođen je 1829. godine u Kapplu kraj Landecka, a nauk o proizvodnji satnih mehanizama na njega i njegova brata Josefa prenio je njihov otac koji se bavio istim zanatom. Godine 1856. odlazi u Innsbruck, gdje nakon nekog vremena dobiva dozvolu za otvaranje obrta i počinje sa samostalnim radom. Prva narudžba rađena je za samostan servita u Rattenbergu, a velika ura za crkvu Presvetog Trojstva u Innsbrucku (1860.) odmah je u dnevnim novinama ‘Innsbrucker Nachrichten’ hvaljena kao vrhunski majstorski uspjeh. Jäger se uspijeva afirmirati na području Innsbrucka i Monarhije, a glas o njegovom majstorstvu širi se i izvan granica Europe pa godine 1862. jedan od mehanizama odlazi u Sjevernu Ameriku. Iste te godine naručuju se i ure za potrebe hrvatskih crkava i samostana što je bila tema istraživanja studenata.
Studenti diplomskog studija povijesti umjetnosti stvarajući projekt „Tik-tak: tempus volat, hora fugit, horologium manet (vrijeme leti, čas bježi, ura ostaje)”, pokazali su inicijativu za povećanjem broja sati i kolegija posvećenih terenskome radu te istraživanju. Početna točka bili su sačuvani isječci novina ‘Innsbrucker Nachrichten’ koje im je ustupio Gebhart Jäger, a u kojima se prate aktivnosti urara Jägera te se navode točni datumi isporuke određenih ura. Istraživanja su provedena u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Bjelovaru, Banjoj Luci i Daruvaru, a utvrđivali su zatečena stanja ura u navedenim gradovima.
Prva zagrebačka ura Wendelina Jägera nalazi se u Frankopanskoj ulici, u samostanu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Naručiteljice su, 1863. godine, bile tzv. sestre ‘Tirolke’ koje su iz logičnih razloga odabrale ovog majstora. Mehanizam u Frankopanskoj ulici smatra se najkompleksnijim pa dobiva naziv ‘labirint ura’. Protezao se na tri kata, a povezivao je sat na zvoniku te satove u samostanu. Pokazalo se da se radi o izdržljivom i kvalitetnom mehanizmu tako da su i ostali zagrebački naručitelji poželjeli iste.
Idući zagrebački rad izvršen je 1868. godine na katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, premda se u ranijem pregledu Ivana Krstitelja Tkalčića donosi podatak kako je za popravak mehanizma zaslužan urar Valentin Lehrer. Radilo se o popravku postojeće ure, ali su popravci bili toliko veliki da se može reći kako je riječ o gotovo novom mehanizmu. Međutim, istraživanjem u Nadbiskupijskom arhivu, odnosno pregledavanjem zapisnika sjednica prvostolnog Kaptola, studenti dolaze do saznanja kako je upravo Jäger izvršio popravke, a pronašli su i račun naslovljen na njega i pomoćnika. Te su ure stradale u potresu 1880. godine, a danas se u južnom zvoniku katedrale nalazi satni mehanizam Emila Schauera iz 1900. godine, koji je radio sve do 2008. godine, a danas se prešlo na novu tehnologiju.
Navedene su narudžbe zasigurno utjecale i na njihovo povećanje na našim područjima. Novine izvještavaju i o idućoj narudžbi, onoj za crkvu Sv. Marije na Dolcu, koja do današnjeg dana nije sačuvana. Slijede ure za isusovačku (tada gimnazijsku) crkvu Uznesenja Marijina u Varaždinu i franjevačku crkvu Presvetoga Trojstva u Karlovcu. Tih 1870-ih godina Jäger isporučuje još dva mehanizma; za Bjelovar, a drugi za trapistički samostan Marija Zvijezda kraj Banje Luke u Bosni i Hercegovini. Bjelovarska ura kasnije je zamijenjena onom koju je izradio urar Rudolf Thoendel 1910. godine. O ‘znamenitom velikouraru’, kako ga nazivaju novine ‘Innsbrucker Nachrichten’, pišu i druga austro-ugarska glasila toga vremena te njegovo ime postaje poznato diljem Monarhije. Važno je istaknuti i općeniti napredak društva i industrije, zbog čega se razvija potreba za unifikacijom vremena i stvara svijest o istovremenosti. Potražnja za razvijenim satnim mehanizmima povećava se kako bi se ispunili zahtjevi suvremenog društva.
Jäger se vraća u Zagreb 1874. godine gdje postavlja uru u zvonik crkve Sv. Ivana Krstitelja, koja se i danas tamo nalazi. Izrazito je zanimljiva i posljednja narudžba iz 1880. godine za Parohijsku crkvu Svetih otaca Prvoga vaseljenskog sabora u Daruvaru jer satni mehanizam ondje i danas radi. Uz to, radi se o jednom od posljednjih radova iz njegova opusa, s obzirom da Jäger umire 1884. godine u Innsbrucku. Njegov značaj za cijelo područje Monarhije prepoznat je još za vrijeme njegova života, kada mu car Franjo Josip I. godine 1874. dodjeljuje „Zlatni križ za zasluge s krunom”. Mehanizmi su bili poznati po svojoj izdržljivosti, ali se ovakav način objavljivanja vremena napušta zbog zastarjelosti, odnosno potrebe za čestim fizičkim navijanjem, koje je svojevremeno označavalo najviši stupanj razvoja.
IKA
Zagreb, 26. travanj 2017.
