U organizaciji Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održan je u subotu, 9. rujna 2017. u franjevačkom samostanu i župi sv. Ante Padovanskoga na Humcu (Ljubuški) XX. redovnički dan o temi „Redovnici i redovnice u službi pomirenja”.
Otvarajući skup na kojem je sudjelovalo 220 redovnika i redovnica, predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenko Šteko zaželio je svima dobrodošlicu. Nazočne je pozdravio, uime biskupa Bosne i Hercegovine, banjolučki pomoćni biskup mons. Marko Semren, koji je sve sudionike pozvao na evanđeosku ljubav, nadvladavanje zla i stvaranja dobra poput svjedoka vjere, dvjestotinjak redovnika i redovnica koji su ubijeni kao žrtve komunističkoga režima u Bosni i Hercegovini te su svojom žrtvom dali veliki doprinos procesu pomirenja.
Uime domaćina, sudionike je pozdravio gvardijan fra Dario Dodig izrazivši radost što se ovogodišnji Redovnički dan održava u okrilju njihove franjevačke zajednice. Skup je moderirala s. Zdenka Kozina, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji.
Prvo predavanje „Redovnici i redovnice u službi pomirenja“ (teološki vidik) održao je fra Mijo Džolan, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
U svom predavanju je istaknuo kako „Pomirenje koje kao redovnici i redovnice možemo ponuditi ne nalazimo u sebi niti u nekim intelektualnim spoznajama, već otkrivanjem milosti Božje koja je u Kristu već djelatna za nas i za svijet, uspostavljajući ono najbitnije, pomirenje: Bog nas sa sobom pomiruje, bezuvjetno, univerzalno, dok još bijasmo grešnici i neprijatelji.’ A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja’ (2 Kor 5,18-19).
Govoreći o navještaju Kristova mira, predavač je kazao kako ne treba omalovažavati niti jednu dimenziju mira kao međuljudske, društvene i političke činjenice, ali da bi netko mogao biti nositelj, navjestitelj mira, instrument mira i pomirenja mora se dogoditi obraćenje na osobnoj razini. Staviti svoje iskustva, svoju pripovijest u pripovijest o Isusovu životu, križu, smrti i uskrsnuću te početi živjeti mir iz toga susreta.“
Parafrazirajući razmišljanje fra Ante Vučkovića (‘Putokazi sreće’, str. 81-82) o razlici između promjene mišljenja i promjene života i kako se to reflektira na tematsko pitanje, u službi pomirenja, predavač je naglasio: „Presudan je odnos s Bogom. Kad čovjek uđe u odnos s Bogom on ne mijenja tek mišljenje, on mijenja život. Isus tu promjenu života naziva obraćenje. ‘Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko’ (Mt 4,17).
Glede poslanja pomirbe, Isus poziva ljude u novi odnos s Bogom, odnos koji daje smjer, obraća te kad je u pitanju mir i pomirenja ne troši se u teorijama o miru i polemikama tko ima pravo.
Mir je odnos s osobom Isusa Krista, s Bogom. U kršćanskoj teologiji pomirenje se uglavnom shvaća kao restauracija Božjeg reda. Tako i Augustin opisuje mir kao poredak stvari u pravom redu i u pravim odnosima. Biti instrument mira na Isusov način znači poći ‘bez kese i torbe’, bez instrumenata moći, već samo s jednim iskustvom da smo obdareni mirom, odnosom koji nas mijenja i pokreće. To duboko osobno iskustva naći će svoju metodologiju nastupa, sudjelovanja u pomirenju kroz niz postupka ozdravljanja osobe, zajednice, društva“. Predavač je u svom izlaganju naveo pet teoloških načela mira i pomirenja (prema Robertu Schreiteru): Bog je autor pomirenja; Pomirenje počinje sa žrtvom; Bog od žrtve i počinitelja stvara ‘novo stvorenje’; Kršćani smještaju svoje trpljenje u pripovijest o Isusovom trpljenju i smrti; Pomirba se ne može ostvariti dok Bog ne bude sve u svemu.
U zaključku je fra Mijo istaknuo: „Pashalni misterij je za kršćane paradigma za proces pomirenja: to je transformacija koja nas uvodi u posve novo, neočekivano mjesto, koje i ne razumijemo nikada posve. ‘Svidjelo se Bogu u Njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima’ (Kol 1,19-20). Izvor pomirbe je izvan nas, našeg iskustva, naše duševne strukture, stanja psihe, ali mi smo intimno pokrenuti u taj proces.“
Drugo predavanje na istu temu (psihološki vidik) održala je doc. dr. Arta Dodaj sa Studija psihologije Filozofskog fakulteta u Mostaru. Pomirenje je definirala kao višedimenzionalan proces koji uključuje promjene na emocionalnoj, kognitivnoj, motivacijskoj i ponašajnoj razini. Prema nalazima literature, istaknula je da se pomirenje sastoji od četiri elementa: istine, pravde, oprosta i mira, a proces pomirenja odvija se kroz četiri faze: fazu razotkrivanja, fazu odluke, radna fazu i fazu traženja smisla. U fazi razotkrivanja osoba procjenjuje koliko nemogućnost oprosta ima negativan utjecaj na njen svakodnevni život. U fazi odluke osoba odlučuje da će oprostiti. U radnoj fazi dešava se proces izmjene viđenja samoga sebe i druge strane u konfliktu. U zadnjoj fazi osoba pokušava pronaći dublji smisao kao rezultat situacije kroz koju je prošla.
Predavačica je također tijekom svog predavanja opisala faktore koji utječu na stupanj spremnosti na oprost te kazala da se pomirenje javlja kada su posramljenost i gnjev, koji često vode agresiji ili želji za osvetom, zamijenjene drugačijom emotivnom i kognitivnom osnovnom poput empatije i želje za udruživanjem. Uz emocije, istaknula je kako su jednim od važnih čimbenika nemogućnosti opraštanja mogu smatrati idealni vrijednosni standardi postavljeni od strane osobe i/ili standardi koji se tiču moralnih normi društva. Predavačica smatra da nezadovoljenje tih standarda često dovodi do pojave krivnje (zbog procjene vlastitog neadekvatnog ponašanja) ili stida (zbog procjene neadekvatnosti sebe) što otežava proces opraštanja.
Na kraju, navela je korake koji mogu pomoći pri opraštanju i pomirenju. Neki od koraka uključuju sljedeće: „odreći se osvete, osvijestiti svoje osjećaje, priznati i podijeliti s nekim svoju bol i povrijeđenost, razumjeti i prepoznati smisao povrede te svoju ulogu u procesu opraštanja, procijeniti kakva očekivanja imamo od sebe i od drugih, otvoriti se milosti opraštanja i koristiti opraštanje kao dar koji nam čini dobro.“
Slijedila je rasprava, a zatim stanka te prigoda za sakrament pomirenja.
Misno slavlje je predslavio biskup Semren u suslavlju tridesetak svećenika. Mons. Semren je također izrekao homiliju.
Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je i svirao Zbor Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije pod ravnanjem s. Bibijane Ćurlin.
Nakon objeda, o povijesti franjevačkog samostana na Humcu govorio je fra Žarko Ilić, a zatim su sudionici pod vodstvom gvardijana samostana mogli razgledavati franjevačku galeriju i muzej. Potom je organiziran prigodni kulturno rekreativni program pod vodstvom fra Marina Karačića.
Oko 17 sati, uz prigodne riječi zahvale, skup je zatvorila dopredsjednica KVRPP BiH s. Kata Karadža.
KVRPPBIH
Humac, 12. rujan 2017.
