Predsjednik Biskupske konferencije BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski uputio je svoj pozdrav na početku 70. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koje je, 13. srpnja 2017. započelo u zgradi Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci. Pozdrav kardinala Puljića donosimo u cijelosti:
Na početku ovog sedamdesetog redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pozdravljam domaćina ovog zasjedanja mons. Franju Komaricu, banjolučkog biskupa, kao i sve njegove suradnike koji su nas ugostili i koji se svaki put pobrinu da nam ništa ne nedostaje tijekom zasjedanja. I ovom prigodom iskreno zahvaljujem na gostoprimstvu.
Odmah na početku pozdravljam i zahvaljujem u svoje ime i u ime biskupa na prisutnosti apostolskom nunciju mons. Luigi-u Pezzutu. On će nam se obratiti na zasjedanju sa svojom porukom. Pozdravljam delegate na ovom zasjedanju:
– mons. Nikolu Kekića koji je na ovom zasjedanju u dvostrukoj ulozi: kao delegat Hrvatske biskupske konferencije, a i kao sudionik zasjedanja jer ima svoje Vikarijat na području Banjolučke biskupije;
– Mons. Vladislava Nemetal, predsjednika Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda i zrenjaninskog biskupa;
– mons. Antona Jamnika, pomoćnog ljubljanskog biskupa, delegata Slovenske biskupske konferencije;
– pozdravljam i delegata odsutnog biskupa mons. Ratka Perića mons. Željka Majića, generalnog vikara iz Mostara.
Na poseban način pozdravljam i članove naše Biskupske konferencije: mons. Tomu Vukšića, vojnog ordinarija; mons. Peru Sudara, pomoćnog vrhbosanskog biskupa; mons. Marka Semrena, pomoćnog banjolučkog biskupa, kao i mons. Ivu Tomaševića generalnog tajnika BK BiH.
Već je ustaljena praksa da uoči patrona Banjalučke biskupije održimo i naše zasjedanje. Ovo zasjedanje je na određeni način jubilarno, jer je sedamdeseto redovno od početka našeg zajedničkog rada.
Usuglasili smo dnevni red našeg ljetnog zajedanja tijekom kojeg se redovno osvrnemo na zaključke s prošlog zasjedanja, promotrimo izviješća, kao i pristigle dopise. Na ljetnom zasjedanju je u središtu Caritas BiH pa ćemo zajednički promotriti rad i pitanja u vezi s karitativnim djelovanjem.
Ovom prigodom ne mislimo se posebno baviti društveno-političkom stvarnošću. Ipak ne mogu ignorirati klimu koja nastaje zlobnom strategijom da se što više oblati Crkvu jer je iz rata izašla dostojanstvena u borbi za pravdu i mir.
Dobro je poznat stari udbaški stil da se unese međusobna podjela i nepovjerenje. Da bi se u tome uspjelo, onda optuže pojedinog biskupa kao suradnika UDBA-e kao što su to filmom zlobno uradili s pokojnim biskupom mons. Pavlom Žanićem i sadašnjim biskupom u Mostaru mons. Ratkom Perićem. Također pojedini moćnici žele „ušutkati“ i biskupa Franju da ne ukazuje na nepravde pa je u takvom slučaju najlakše optužiti ga. Taktika je starih udbaša prema onoj narodnoj: napad je najbolja obrana. Također fotografiraju crkve i kuće, koje je obnavljao Caritas ili druge crkvene i dobrotvorne institucije nakon rata ili nakon nedavne poplave, i to prikazuju kao svoje djelo, a o meni šire laži da sam potrošio novce koji pripadaju drugima. Najnovija je optužba da bi se davno riješilo političko pitanje u Bosni i Hercegovini kad ne bi bilo bosanskih Hrvata. Iako o tome ne želim opširnije govoriti, ipak ne mogu to ne spomenuti jer su me upozorili da će se krenuti s takvom strategijom. Iako su bosanski Hrvati, posebno u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, od cjelokupnog hrvatskog bića vjerojatno najviše prognani i najviše propatili u nedavnom ratu i poraću kao žrtva raznih političkih igara, uporno ih se želi do kraja obespraviti čak i sa strane onih koji bi morali prvi stati u njihovu obranu i pomoći im u ostanku, povratku, obnovi i ostvarenju svih ljudskih i građanskih prava unutar Bosne i Hercegovine i unutar svog hrvatskog naroda.
Unatoč svemu, na nama biskupima je da čvrsto stojimo na načelima vjere i morala te da nastojimo evangelizirati sadašnju stvarnost boreći se za čovjeka, njegova ljudska i građanska prava kao i za čovjekovo dostojanstvo. S tugom slušam kako pojedini govore o potrebi zaštite životinja, a u isto vrijeme zauzimaju se za donošenje zakona prema kojima je dopušteno ubijati čovjeka prije rođenja ili kada, zbog starosti ili bolesti, postane „smetnja“ u društvu. Čitamo zastrašujuće podatke o smanjenju broja prvih razreda u školama što je posljedica višegodišnjeg ideološkog rušenja obitelj i stvaranja ozračja koje ne štiti nego urušava obiteljsko gnijezdo. Brojnim predstavnicima vlasti i diplomacije važnije su tzv. parade ponosa nego zaštita čovjeka i njegovih prava među kojima je i pravo da ljudi od svoga rada žive i svoju obitelj uzdržavaju.
Kako ozdravljati javno mnijenje koje ubija svojim beznađem? Čini se kao da je sve ispolitizirano prema onoj: „teško tebi“ ako ne misliš onako kako stranka misli. Ne smije stranka biti važnija od naroda i od čovjeka.
Unatoč svemu, želim reći da gotovo svakodnevno susrećem tolike plemenite, mudre i dobre ljude koji nisu dopustili da im zatruju srce. Tada s Isusom uskliknem: „”Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. U tim trenucima osjetim da Bog svoju moć i veličinu pokazuje upravo po tim osobama koji su u ljudskim očima maleni, ali su u očima Božjim veliki. Ova divna zemlja Bosna i Hercegovina, koju nam je Bog u svojoj dobroti izabrao da se u njoj rodimo i u njoj živimo, puna je takvih malenih, a velikih. Uvjeren sam da su oni nada naša. Istinska je opasnost da te ljude ne primijetimo i da ne vidimo njihove sposobnosti jer nas u tome priječe oni koji crnilom boje našu svakodnevicu. Ipak, oni su tu i po njima Bog govori. Oni svojom dobrotom i plemenitošću daju život Crkvi i narodu čak i tamo gdje se čini da su na izdisaju. Po njima će Bog dati da mnogi krajevi ponovno procvatu životom koliko god to trenutno izgledalo beznadno. Takvi ljudi duboko osjećaju žalosti i radosti drugih i drugačijih i prepoznaju ih kao svoju braću i sestre koje jednako ljubi dobri Otac nebeski. Za te ljude posebno molim i takvim osobama izražavam svoju posebnu blizinu, ljubav i zahvalnost. Među njima je puno onih koji mogu preobraziti ovu zemlju i ovo društvo, učiniti mjestom zajedničkog življenja uz očuvanje vlastitog identiteta. Vjerujem da dolazi njihovo vrijeme.
Na kraju želim da svemogući Bog blagoslovi naš zajednički rad kako bi bio na dobro svih naših biskupijskih zajednica i svih ljudi u ovoj zemlji.
