UZ OBILJEŽAVANJE DVADESETPETE OBLJETNICE POČETKA POGROMA NAD HRVATIMA KATOLICIMA KOTORVAROŠKOG KRAJA
U nedjelju, 15. listopada 2017 u župi Kotor Varoš molitveno je obilježena 25. obljetnica početka masovnog nasilnog istrebljenja više od deset tisuća domaćih katolika hrvatske nacionalnosti od strane vlasti, vojske i policije bosanskih Srba. Na molitvenoj komemoraciji, koju je zajedno s više svećenika, predvodio banjolučki biskup, sudjelovalo je nekoliko stotina vjernika, uglavnom pristiglih iz progonstva u inozemstvu, gdje se još uvijek nalaze. Bilo je nazočno nekoliko visokih dužnosnika i entitetskih državnika iz reda hrvatskog naroda.
Održan je – spontano organizirani – neformalni radni sastanak banjolučkog biskupa i dvojice župnikā, koji danas vode pastoralnu brigu za oko 250 sadašnjih katolika u tri župe kotorvaroškog kraja (od preko 10 000 predratnih), s grupom hrvatskih povratnika, s predstavnicima nekoliko Udruga prognanika te s dvojicom Kotorvarošana, koji su u institucijama Vlasti u RH.
Tema sastanka je bila želja i mogućnost za održiv povratak te postojanje – još uvijek mnogobrojnih i raznih – opstrukcija, koje onemogućavaju takav povratak katolika.
Razgovor je bio dug, otvoren, kritičan, samokritičan ali i konstruktivan.
Nakon 25. godišnjeg progonstva, koje nažalost, za ogromnu većinu prognanih i danas traje, unatoč načelno prihvaćenim međunarodnim ugovorima, deklaracijama i donesenim zakonskim propisima, prognani katolici kotorvaroškog kraja su u velikoj opasnosti da se njihov nasilni prognanički status pretvori u stanje njihova trajnog iskorjenjivanja. Postaje sve očitije da se sada, u poratnom mirnodopskom periodu, u potpunosti ostvare ratni i politički ciljevi onih koji, su u duhu svoje ratne doktrine „spaljena zemlja“, protjerali ovdašnje Hrvate katolike s njihovih mnogostoljetnih povijesnih i etničkih prostora, domove im porušili i spalili, a imovinu opljačkali. i uništili. U tome povijesnom zločinu protiv pripadnika vlastitog naroda sudjelovali su nažalost i dužnosnici poslijeratnih garnitura političkih i državnih struktura iz redova hrvatskog naroda u BiH i RH, izneseno je – dokumentirano – na sastanku.
Svjesni takve opasnosti koja se – slično kao i nad prognanim katolicima iz drugih dijelova Sjeverozapadne i Sjeverne Bosne – nadvila nad Hrvatima katolicima kotorvaroškog kraja, sudionici sastanka su se samokritično zapitali: koja je svrha ovakve kulture sjećanja? Koja je svrha komemoriranja ovakvih teških i traumatičnih događaja iz nedavne prošlosti? Je li kultura sjećanja kroz ovakve obljetnice svrha samoj sebi: poglavito i uglavnom okupiti se i sjetiti se pobijenih i mučenih, umiriti savjest molitvom, svijećom i cvijećem, a potom, razići se do sljedeće slične komemoracije? Ili bi joj morao, pored samog sjećanja na teška i zla događanja iz nedavne prošlosti, također biti cilj i svrha, odlučan i zajednički rad – riječju i djelom – na poništavanju rezultata etničkog čišćenja, kako žrtve onih, koji su ubijeni i mučeni, ne bi bile uzaludne? Jesu li oni, koji su mučeni i ubijeni zbog ljubavi za svoj rodni kraj užasno trpjeli i umrli zato da njihova rodna mjesta i baština njihovih predaka ostanu bez domicilnog katoličkog pučanstva ili su umrli da se u njima, nakon muke i tragedije, opet obnovi život?
Na sastanku se ustvrdilo da, unatoč svemu, ipak ima kakvih-takvih uvjeta za obnovu života katoličkih obitelji u kotorvaroškom kraju, što potvrđuju onih stotinu i više obitelji, koji su se uspjeli othrvati mnogim barijerama i nedaćama, te se trajno ili barem povremeno nastanili u svojim obnovljenim ili poluobnovljenim domovima. A nekima od njih je uspjelo pokrenuti i vlastitu proizvodnju i osigurati egzistenciju sebi i drugima. Mnogi Hrvati, porijeklom iz kotorvaroških sela i dalje se žele vratiti – istaknuto je na sastanku. Oni su već godinama na popisima raznih domaćih i stranih institucija i organizacija, koje su zadužene za ostvarivanje održivog povrataka – do sada – nažalost – bez prijeko potrebne pomoći, kakvu su dobili pripadnici druga dva naroda. Mnogi kotorvaroški Hrvati nisu prodali svoju imovinu , baštinu svojih predaka, što je veoma bitno za ostvarivanje procesa održivog povratka. Ta činjenica ipak nije dovoljna za održiv povratak. Bez izdašnije, konkretnije i ciljane materijalne – i druge – pomoći Republike Hrvatske kao i većeg broja hrvatskih predstavnika u zemlji i inozemstvu, Hrvatima kotorvaroškog kraja i banjalučke regije održiv povratak u mjesta iz kojih su nasilno prognani, neće se moći ostvariti, – zajedničko je mišljenje sudionika sastanka. Zato i ovom prigodom – u ime svih, koji tu pomoć trebaju – apeliraju prvenstveno na Vladu RH, da konačno veću pažnju posveti prostorima entiteta RS, gdje je najstariji narod – hrvatski sa svom svojom povijesnom i kulturnom baštinom najugroženiji.
U progonstvu, koje traje već 25 godina, Hrvati katolici kotorvaroškog kraja, slično kao i iz drugih krajeva BiH, sačuvali su, doduše, svoju vjeru kao i ljubav prema svome rodnom kraju. Danas se, što je bilo i za očekivati, suočavaju s novim izazovima i poteškoćama: kako svojoj djeci i svojim potomcima, mladim generacijama, rođenim izvan starog zavičaja, prenijeti tu svoju ljubav prema zavičaju odakle vuku svoje porijeklo i kako im ukloniti nametnuti kompleks da se ne stide svojih predaka i svojih nacionalnih korijena, da budu vjerodostojni nasljednici svojih predaka? Naglašena je stoga, na sastanku, potreba jačeg međusobnog povezivanja i boljeg međusobnog informiranja kotorvaroških Hrvata, ma gdje god se sada nalazili, kao i potreba sustavnog istraživanja i pisanja o istini iz bliže i dalje njihove povijesti, kako bi se spriječio fatalan indiferentizam i zaborav s obzirom na vlastitu prošlost.
„SUDIONIK“/TABB
