U Kantonalnoj bolnici u Bihaću 23. svibnja 2017. preminuo je u 82. godini života ugledni vjernik i župni vijećnik iz Ključa Luka Brkić, nakon nesretnog pada s visine pet dana ranije prilikom čega je zadobio teške ozljede glave.
Sprovodni obredi za pokojnoga Luku Brkića bili su 25. svibnja u Ključu, najprije u župnoj crkvi Rođenja BDM – gdje je slavljena sveta misa zadušnica koju je predvodio ključki župni upravitelj don Davor Klečina, u zajedništvu sa župnim vikarom iz Drvara don Predragom Ivandićem i župnikom iz Mrkonjić Grada i nekadašnjim ključkim župnikom don Darkom Anušićem – a potom je pogrebna povorka u kojoj je bilo više od 300 ljudi, uz zvonjavu zvona sa župne crkve, krenula prema obližnjem gradskom katoličkom groblju gdje je pokojnik ukopan.
Luka Brkić rođen je 21. listopada 1935. u Ključu. Sa suprugom Jelenom imao je dva sina Zdenku i Viktora. Cijeli je život proveo u rodnom Ključu gdje je 1992. dočekao nesretni rat kada je zajedno s 18-godišnjim sinom Viktorom i s više stotina Ključana nesrpske nacionalnosti, kao civil uhićen i odveden u srpske koncentracijske logore Manjača, Stara Gradiška i Knin gdje je proveo pet mjeseci, uz teška fizička i psihička zlostavljanja.
Nakon oslobođenja Ključa 1995. vraća se sa svojom obitelji u rodni grad, gdje je još 10-ak godina poživio sa svojom suprugom Jelenom koja umire od posljedica dijabetesa zarađenog uslijed ratnih stresova.
Luka je nakon rata bio jedan od rijetkih povratnika Hrvata katolika u Ključ, ali je bio vrlo aktivan u vjerskom i društvenom životu župe i grada. Osim što je u nekoliko navrata bio član župnog pastoralnog vijeća i brinuo se za župnu crkvu i kuću, Luka je bio aktivni član u Gradskom pjevačkom zboru KUD-a „Stari grad“ kao i u lovačkom udruženju, a bio je i vrsni pčelar.
Bio je jedan od najbližih suradnika svih ključkih župnika nakon rata, a zbog svoje temperamentnosti, duhovitosti i jednostavnosti bio je omiljen među svim Ključanima, posebice među mladim ljudima, te je s pravom nosio ime „legende Ključa“.
Koliko je Luka bio voljen i poštovan u svome Ključu govori i slika s njegova posljednjeg ispraćaja na kojem su bila trojica svećenika, načelnik općine te više od 300 osoba, rodbine, prijatelja i sugrađana – od kojih je preko 90% bilo muslimanske vjeroispovijesti – a jako je puno bilo i mladih.
Na kraju sprovoda, župnik don Davor je pred svim nazočnima pročitao tekt o Luki kojeg je napisao prije tri mjeseca dok je Luka bio živ, u njegovoj nazočnosti, ni ne sluteći da će te riječi čitati na Lukinu posljednjem ispraćaju.
Luki neka je pokoj vječni, a u nastavku donosimo spomenuti tekst kojeg je župnik objavio na svom facebook profilu prije tri mjeseca.
Luka iz Ključa, od milja naš Luiđi.
Pregazio 80-tu, a ko da mu je 60.
Drži pčele, bavi se lovom, pjeva u gradskom zboru, ide redovito sinu autom do Zadra, brine se za crkvu u Ključu.
Iako u šali znamo reći da je “Posljednji Mohikanac” u Ključu, Luku iskreno cijene svi Ključani. Zaista je zadovoljstvo biti u njegovu društvu dok ga na ulicama grada iskreno pozdravlja i staro i mlado.
Naš je Luka u zadnjem ratu, ni kriv ni dužan, kao civil, sa svojim sinom “odgulio” 5 mjeseci na Manjači, u Staroj Gradišci i Kninu – zbog čega mu je žena “zaradila” šećer i preminula – no ni to ga nije spriječilo da uvijek bude nasmijan, pozitivan, s izrazitim smislom za humor. A nadasve, to ga nije spriječilo da oprosti svojim mučiteljima i progonoteljima, pa tako Luka danas rado svrati i do obližnjeg Ribnika, s druge strane entitetske granice, gdje je također rado viđen kao i u Ključu.
Nije Luka zanimljiv “svojima” jer nije dio značajnijeg glasačkog tijela, i jer je daleko u dubini teritorija kojeg ne obuhvacaju priče o “federalizaciji” i “Trećem”. Daleko su Luka i Ključ, svjetlosnim godinama daleko i od Sarajeva, i od Mostara, i od Zagreba, ali i od Bihaca i Banje Luke.
Naš je Luka samo simbol običnog malog čovjeka u Bosni kojeg nitko ništa ne pita, kojemu drugi kapu kroje, čovjeka koji je precrtan u crtanju granica… čovjeka koji još ispadne krivac zato što voli svoj zavičaj i dom, i što želi u miru živjeti kao svoj na svome. Na “svome” gdje mu srce kaže da je “njegovo”, a ne politički moćnici.
No nije Luka previše ogorčen na sadašnju situaciju. Zna da ne može ništa učiniti i da ga nitko ništa neće ni pitati. Proživio je on i puno gora vremena. Ne zamara se on puno time da mora nekom nešto dokazivati. Dokazao je Luka ljubav prema svom domu i rodu (iliti ga svoje domoljublje i rodoljublje) na Manjači i Staroj Gradišci, u vrlo nezgodnim vremenima, pa se nema potrebe danas busati u prsa ni mahati zastavama i kojekakvim knjizicama i iskaznicama. (Usput kao napomena, nije član čak ni Udruženja logoraša)
Ne očekuje Luka podršku i posjete raznih delegacija, iz državnih i političkih središta (Herceg)Bosne i šire. Njemu najviše pričinjava zadovoljstvo kad ga njegovi Ključani, i stari i mladi, od srca pozdrave dok ispija kavu u jednom od gradskih kafića i bašta.
“Ooo, gdje si Luka?!”,”Šta ima Luiđi “… najveća je Lukina i nagrada i priznanje i zadovoljstvo. I tajna njegove dugovječnosti.
I ima još nešto. Otkrit ću vam tu tajnu ali mu nemojte to reći.
Kad ga vidim kako s guštom gleda ljepotice s naslovnice “Avaza”, i kako mu se osmijeh pri tom široko razvuče ‘od uva do uva’, dok pijemo kavu u kafiću… znam da u njemu još uvijek ima silne energije, i volje i želje za životom. Oprostit će to njemu Bog.
A ti nama Luka živio, što duže nam živio i sve nas uveseljavao svojom pojavom. Možda Ključ ni svi mi još nismo svjesni bogatstva kojeg imamo.
Ali ćemo sigurno biti svjesni što smo imali, kad te više ne bude među nama.
Župa Ključ
Ključ, 25. svibnja 2017.
