Uvodnim obraćanjem mons. dr. Pere Sudara, promicatelja katoličkih škola za Europu i pomoćnoga biskupa vrhbosanskog, okupljenim djelatnicima iz svih katoličkih centara diljem BiH, predavačima i gostima, otvoren je, i održan u Katoličkom školskom centru „Sveti Josip“ u Sarajevu u ljetnom terminu od 12. do 14. kolovoza, 22. po redu trodnevni Seminar Sustava katoličkih škola za Europu.
Zahvalivši domaćinu vlč. Mariju Ćosiću, ravnatelju sarajevskoga KŠC-a, na gostoprimstvu i organizaciji Seminara, uputivši pozdrave predavačima, gostima i djelatnicima, Biskup Sudar je, između ostaloga, rekao da je škola onoliko vrijedna koliko pomaže najslabijima, čime je istaknuo značaj teme Seminara sadržane u naslovu „Kvaliteta komunikacije u odgojnom radu s djecom sa zdravstvenim problemima“. Izrekao je na kraju pozdravnoga govora srdačnu dobrodošlicu i zahvalnost na nazočnosti gospićko-senjskom biskupu Zdenku Križiću, koji je potom naznačenu temu iscrpno obradio s duhovnoga gledišta. Svoje duhovno predavanje Biskup Križić je počeo tvrdnjom da je lakše roditi dijete nego formirati čovjeka. Odmah je istaknuo da je Isus učitelj koji liječi i da će govoriti o Božjoj pedagogiji liječanja. Podsjetio je da je Isus djelovao kao iscjelitelj i da je tako postao poznat u narodu. Međutim, sva čuda koja je Isus činio nisu bila dovoljna da narod dovedu do istinske vjere, jer vjera iz straha ili čuđenja ne traje dugo. Isusu nije cilj tjelesno, nego duhovno ozdravljenje čovjeka, a Isusova želja da spasi osobu vidljiva je iz mnogih Njegovih susreta. U nastavku izlaganja biskup Križić posvećuje pozornost Isusovu susretu s paraliziranim čovjekom na ribnjaku Betsaida. Biskup Križić u paraliziranom vidi sve one osobe koje muči tjelesna i duhovna uzetost. Naviknuti na to da im nema tko pomoći, da su na ovome svijetu prepušteni samima sebi, prestaju iščekivati pomoć. U trenutku kad osoba osjeća najveću nemoć i napuštenost, objašnjava Biskup, pojavljuje se Isus koji želi osobu pokrenuti iz fizičke i duhovne nemoći i podići snagom svoje riječi: „Ustaj, uzmi svoju postelju i hodaj!“ Napominje da fizičko zlo može proisteći iz duhovne deformacije, stoga Bog primjenjuje svoju pedagogiju kako bi osobu pokrenuo iz duhovne uzetosti i nepokretnosti. Time što osobu poziva da ustane, daje joj duhovnu snagu i osposobljava je za djelovanje. Pozivom da uzme svoju postelju i da hoda, uči je da život uzme u svoje ruke, da raskrsti s prošlošću i krene naprijed, na novi put. Čovjek ne smije tražiti od Boga da uradi za njega one stvari koje sam može uraditi. Bog daje snagu, a čovjek treba učiniti ostalo kako bi ostao na putu. S nedovoljnom odlučnošću izdrži se samo do sljedeće kušnje, naglašava Biskup, i nadodaje da bez žrtve i muke nema velikih postignuća. Upozorava na bolesni umor koji može zahvatiti osobu ne zato što je puno toga napravila, nego zato što je puno toga propustila napraviti zbog lijenosti, površnosti, osrednjosti, dosade ili neke negativne navezanosti, stoga potiče osobu da stane pred Boga u istini kako bi otkrila razloge svoga nezadovoljstva i kako bi mogla, snagom koju od Boga prima, presjeći sve negativne navezanosti. Na primjeru starozavjetnoga proroka Ilije Biskup tumači ulogu Euharistije u životu čovjeka. Isus je kruh i put. Ilija je pojeo kruh, ali je opet zalegao. Bez puta i borbe Euharistija ne postaje snagom. Isus je s onima koji putuju i bore se. Podrška na putu je kruh, a lijek za umor je put. Što duži put to je veća mogućnost da ćeš ostaviti svoj umor. Kada staneš na putu, želiš se vratiti. Kada se u životu ne ide naprijed, sve počinje smetati. „Bog ti daje snagu, ali kreni. Važno je da vidiš svjetlo za jedan korak, Bog će ti dati potom svjetlo za drugi. S Bogom ništa nije nemoguće. Uspjeli su uvijek oni koji nisu klonuli, koji su radili do zadnjih atoma“, riječi su ovo kojima je biskup Križić završio duhovno predavanje u auditoriju Škole, ali je nastavio tumačiti značenje Euharistije u životu pojedinca i zajednice na euharistijskom slavlju kojega je prvoga dana u crkvi Kraljice Svete Krunice predvodio u suslavlju s biskupom Sudarom i drugim svećenicima. U propovijedi je istaknuo da Euharistija može biti djelotvorna samo u životu one osobe koja živi djelotvorno, inače se euharistijska slavlja pretvaraju u naviku i običaj, a Euharistija gubi snagu i djelotvornost.
Prvoga je dana Seminara za sudionike upriličena kulturna večer za vrijeme koje je izvedena predstava „Oskar i gospođa Roza“, nastala prema istoimenom djelu istaknutog francuskog spisatelja Erika Emmanulea Schmitta, u izvedbi vrsne kazališne glumice Marije Sekelez. Iz tužne i potresne priče o neizlječivo bolesnom dječaku Oskaru, koji zahvaljujući bliskom odnosu s Mamom Rozom u zadnjih dvanaest dana svoga života na bolesničkom krevetu otkriva dublji smisa, svrhu i ljepotu svoga života, nazočni su mogli naučiti kako je potrebno život podržavati i osnaživati vjerom, bliskošću i smislom do njegova konca.
U svojoj je propovijedi na Misnome slavlju kojim je započeo drugi dan Seminara vlč. Mario Ćosić, ravnatelj Centra i domaćin Seminara, oslanjajući se na Božju riječ i dovodeći je u vezu s temom Seminara, djelatnicima poručio sljedeće: „U susretu i razgovoru s osobama koje prolaze kroz životne poteškoće, uključujući i one zdravstvene, naš stav ne treba biti gnjev ili zgražanje. Ne treba čak biti ni sažaljenje. U tim bismo slučajevima u našem djelovanju jasno vidjeli samo prepreke, koje bi bilo teško nadići. Stoga, naš prvotni stav treba biti pozorno i stalno osluškivanje njihovog srca i potreba… Bez susreta dvaju srdaca, nemoguće je uspostaviti bilo kakav odnos, pogotovo odnos povjerenja, razumijevanja, prihvaćanja, uzajamnog pomaganja, itd. A upravo to je najbolji način da se izgradi i sačuva čistoća srca i misli, kao i čistoću nakane. Srce koje ljubi i ima čiste nakane, mirno je, ne da se poistovjetiti sa svojim poteškoćama niti s poteškoćama drugih osoba. Ono sve svoje sposobnosti stavlja u Božje ruke da ih On upotrijebi, na najbolji mogući način, za dobro onih koji trebaju njegovu očinsku, ali i našu ljudsku ljubav, brigu, pažnju.“ Upravo se na razumijevanju, brizi i povjerenju gradi bliski odnos između neizlječivo bolesnoga dječaka Oskara i bolničarke u ružičastome, odnos iz priče na kojem je drugoga dana Seminara prof. dr. Mirjana Mavrak utemeljila svoje stručno predavanje o spomenutoj temi. Od iskusne prof. Mavrak moglo se čuti da nema sazrijevanja i razvoja osobe bez frustracije, i da bolesnu osobu ne smijemo izjednačiti s njenom bolešću. Nastavljajući se na riječi biskupa Križića i poruku spomenute priče, prof. Mavrak je stručno potvrdila da svaka komunikacija s bolesnim djetetom, u razredu, obitelji ili u bolnici, treba voditi kvalitetnijem odnosu s djetetom i unaprijeđenju kvalitete njegova života, na način da ga se ne svede na njegovu bolest i da se pred njega stavljaju zadaci koje može izvršiti. Ističući da su zadovoljavajući i bliski odnosi s nastavnicima, članovima obitelji, bolničkim osobljem i vršnjacima, temelj životne ravnoteže i osnaživanja za kvaliteniji život, vrsna predavačica predstavila je neke tehnike pomoću kojih je moguće premostiti jaz u komunikaciji djece i odraslih, i približiti se djetetu stvarajući uvjete u kojima će dijete bolje zadovoljavati svoje potrebe i kvalitetnije se nositi sa svojom bolešću.
U završnom dijelu predavanja trećega dana Seminara prof. Mavrak je naznačila da je učitelj nezamjenjiv medijator u komunikaciji škole i bolnice, i da je to uloga u kojoj se treba ostvariti svaki učitelj za dobro djeteta koje odrasta s bolešću. Seminar je svoj vrhunac dostigao u euharistijskom slavlju trećega dana, kada je biskup Sudar još jednom u propovijedi podsjetio da je Bog naš Otac i da bliskost s Njim postižemo ako Mu pristupamo djetinjim srcem: ponizno, otvoreno, s potpunim predanjem i povjerenjem. Svakome učitelju u razredu treba na prvome mjestu biti ono dijete koje je najslabije i najnemoćnije, a svaki učitelj treba imati ponizno srce ako se hoće spustiti do djeteta da ga pridigne, napomenuo je biskup Sudar. Nakon Misnoga slavlja sudionici su se ponovno okupili u auditoriju Škole gdje je Promicatelj svečano dodijelio Nagradu i Priznanje „P. Erich von Brandis“ Juri Miljaku, nastavniku tjelesnoga i zdravstvenoga odgoja iz KŠC-a „Sveti Pavao“ Zenica. Biskup Sudar je potom u završnom obraćanju još jednom zahvalio organizatorima, predavačima, animatorima molitve i pjevanja, članovima Pedagoškoga vijeća i sudionicima Seminara na zajedništvu u ostvarenju još jednoga Seminara iznimno bogatoga duhovnim, kulturnim i edukativnim sadržajima.
U prilogu je istaknuta zahvala mons. dr. Peri Sudaru, promicatelju katoličkih škola za Europu, mons. dr. Zdenku Križiću, gospićko-senjskom biskupu, prof. dr. Mirjani Mavrak, kazališnoj glumici Mariji Sekelez, Pedagoškomu vijeću, vlč. Mariju Ćosiću, ravnatelju Centra, samostanu časnih sestara Kćeri Božje ljubavi i svim djelatnicima katoličkih školskih centara u BiH.
KTA/I.J.
Sarajevo, 16. kolovoz 2018.
