BISKUP KOMARICA: ”KRŠĆANI SU PO SVOME ZVANJU POZVANI ZALAGATI SE ZA BOLJE DRUŠTVENE ODNOSE I SOCIJALNU PRAVDU”
Nakon 65. Glavne skupštine HKD Napredak, održane 10. studenog u Zenici, predstavnici Napretka nazočili su svetoj misi u crkvi Sv. Ilije koju je predvodio biskup banjalučki Franjo Komarica. Mons. Komarica govorio je o ulozi laika u društvu i istaknuo važnost Napretkovog rada na kulturnom i društvenom polju. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cjelosti.
Dragi predsjedniče i delegati podružnica HKD Napretka iz zemlje i inozemstva,
draga braćo svećenici,
draga braćo i sestre u Kristu, Učitelju i Otkupitelju našem i svih ljudi,
Okupljeni u ovom lijepom centralnom Božjem hramu u ovom gradu oko Krista Isusa, središta ne samo Crkve nego i cijelog otkupljenog čovječanstva, želimo Mu najprije zahvaliti „što smijemo pred Njim stajati i Njemu služiti“. A onda Ga zamoliti da nam pomogne zauzeto i trezveno razmišljati o njegovoj nakani s nama; o našoj osobnoj i zajedničkoj ulozi i zadaći – kako u Crkvi, kojoj većina od nas pripada – tako i u našem konkretnom društvenom okolišu.
Upravo sam stigao s jednog međunarodnog molitvenog i znanstvenog skupa (u Beogradu) na kojem se komemorirao završetak Prvog „Velikog“ – Svjetskog rata, točnije 100-te obljetnice tog događaja. I tada prije 100 godina, bili su neki ljudi, koji su bili sudionici razmirica, svađa i oružanih okršaja kao i napora oko uspostavljanja sloge, jedinstva, pomirenja i mira među zavađenim strankama, narodima i blokovima.
Nije to, na žalost, nepoznato ni danas, među pripadnicima naše generacije, pa i našeg hrvatskog naroda, čak i pripadnicima iste Kristove Crkve.
Kako se mi, kao vjernici i kao intelektualci ponašamo prema tim i takvim događanjima, koji otežavaju zajednički sretni i mirni život kao i poželjni napredak pojedinaca, skupinā, društavā, narodā ili zemaljā?
Želim nas, najprije, podsjetiti kako nalazimo u Bibliji – od njenog početka do kraja – na mnogo mjesta, da Bog, Stvoritelj i vođa ljudskog roda i osobito svoga Izabranog naroda – za sve međuljudske sporove i napetosti, kojima je izvor u ljudskim različitostima – predlaže samo jedan lijek, samo jednu metodu smirenja u zajedničkom življenju ljudi i naroda. To je nesebična ljubav prema svakom čovjeku, prema svakom narodu.
Poznato nam je – uglavnom svima- da, gdje god se ljudi osobno i udruženo zalažu za istinu, za pravednost, za ljubav, za dobrotu, za slogu, za istinski napredak – tu nastaje novi Božji svijet.
Kršćani su po svome zvanju pozvani zalagati se za što bolje društvene odnose, za socijalnu pravdu i za pravedni mir u svojoj životnoj sredini ali i izvan nje – gdje god je to potrebno.
Svaki bi kršćanin morao znati Božju poruku, koju nalazimo u Prvoj poslanici Isusovog apostola Ivana (a što smo maločas čuli u liturgiji Riječi – 4. 20-21).
Ta poruka glasi: „Rekne li tko ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer, tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga, koga ne vidi, ne može ljubiti. Ovu zapovijed imamo od Boga. Tko ljubi Boga da ljubi i brata svoga“.
Tako nam ostavi jasne riječi Isusov „ljubljeni učenik“ – sv. Ivan apostol i evanđelist.
Hoćeš li, dakle, da nađeš Boga, idi putem koji vodi do čovjeka! Hoćeš li naći čovjeka, idi putem koji vodi do objavljenog Boga – Čovjekoljupca.
Kako bismo istinski, vjerodostojno ljubili Boga, koji se svojim utjelovljenjem potpuno stavio na stranu svakog čovjeka, a da ne volimo onoga kojega Bog ljubi, tj. čovjeka?!
Trebamo se uvijek iznova podsjetiti da je djelotvorna ljubav zaštitni znak Kristove Crkve. Lako je govoriti lijepe riječi o ljubavi, ali to nije dovoljno. Ljubav je vjerodostojna samo ako se pokazuje na djelu. Mi, ljudi ne možemo ništa učiniti da Boga učinimo sretnijim nego što On već jest. Ali, možemo učiniti ljudima! Ima oko nas – pa i u ovom gradu i zemlji – mnogo naših bližnjih, naših sugrađana, koji čekaju na našu pomoć i na naše razumijevanje. U našem odnosu prema njima mi iskazujemo našu ljubav i prema Bogu, od kojega imamo sve što posjedujemo i što jesmo.
Sam Isus nas – kao svoje učenike – poučava kako čusmo malo prije u odlomku Lukinog evanđelja: „Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti, komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati“ (Lk 12,48).
Nema nikakve sumnje da je nama, koji se smijemo nazivati kršćanima, tj. Isusovim učenicima i suradnicima, Bog povjerio mnogo – i to ne samo za nas same, nego i za druge oko nas. Pa ipak, dobija se dojam da mi glavnu riječ, glavne odluke i glavnu odgovornost ne rijetko i to bez pravog razloga i opravdanja prepuštamo drugima, tj. nekršćanima. Vodstvo Crkve, tj. biskupi na čelu s papom, ozbiljno shvaćaju veliku odgovornost nas, članova Crkve. Zato ono u službenim svojim dokumentima, smjerodavnim za ponašanje svih Kristovih vjernika, svih članova Crkve, daje uvijek iznova jasne naputke.
Podsjećam Vas, na poznati nam sadržaj obavezujućih dokumenata Drugog Vatikanskog Koncila – (od prije 50-ak i više godina), te na mnogobrojne pokoncilske dokumente koje su izdali pape, osobno ili zajedno sa sinodalnim ocima brojnih Sinodā biskupa.
Nakon jedne od Sinodā – one o laicima 1987 (na kojoj sam imao čast sudjelovati kao delegat bivše BK) papa Ivan Pavao II. je 1988 godine izdao vrlo važan dokument „Christifideles laici- vjernici laici – O pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu“.
Evo nekoliko jasnih naputaka iz tog dokumenta, prikladnih za Vašu ovogodišnju skupštinu.
U broju 44 je, između ostalog, napisano i ovo:
„Služenje osobi i ljudskom društvu izvršava se i ostvaruje preko stvaranja i prenošenja kulture što je, naročito u naše dane, jedna od najvažnijih zadaća ljudskog suživota i evolucije društva. U svjetlu Koncila pod „kulturom“ podrazumijevamo „sve ono čime čovjek izgrađuje i razvija mnogostruke svoje duševne i tjelesne darove te nastoji da spoznajom i radom sebi podvrgne svijet; sve što čini društveni život čovječnijim, u obitelji kao i u cijelom građanskom društvu, moralnim napretkom i napretkom institucija; konačno sve što tijekom vremena izražava, priopćuje i čuva u svojim djelima, velika duhovna iskustva i težnje da služe napretku mnogih, dapače cijelog čovječanstva. U tom smislu kultura se mora smatrati zajedničkim dobrom svakog naroda, izrazom njegova dostojanstva, slobode i stvaralaštva, svjedočanstva njegova povijesnog putovanja. Konkretno, samo unutar kulture i kroz kulturu kršćanska vjera postaje povijesnom i stvarateljicom povijesti“.
Nasuprot razvoju kulture koja se stvara odvojeno ne samo od kršćanske vjere nego čak i od samih ljudskih vrednota isto tako nasuprot stanovitoj znanstvenoj i tehnološkoj kulturi koja je nesposobna pružiti odgovor na goruća pitanja o istini i dobru koja muče ljudsko srce, Crkva je posvema svjesna neodložne pastoralne potrebe da kulturi posveti izuzetnu pozornost.
Zato Crkva potiče vjernike laike da budu gdje god je stijeg svečanosti i umnog stvaralaštva, na povlaštenim mjestima kulture, kao što je svijet škole i sveučilišta, prostori znanstvenog i tehničkog istraživanja, mjesta umjetničkog stvaranja i humanističkog razmišljanja. Takva nazočnost teži ne samo priznanju i eventualnom pročišćavanju kritički odvagnutih elemenata neke kulture, nego i njihovu uzdignuću kroz izvorna bogatstva Evanđelja i kršćanske vjere. Ono, što Drugi vatikanski sabor piše o odnosu između Evanđelja i kulture, trajna je povijesna činjenica i ujedno radni ideal, danas od posebne važnosti, radi se o obvezujućem programu koji spada na pastirsku odgovornost cijele Crkve, a u njoj naročito na dušu vjernika laika: „Kristovo evanđelje stalno obnavlja život i kulturu palog čovjeka, a suzbija i uklanja zablude i zla koja proizlaze iz trajno prijeteće zavodljivosti grijeha. Ono neprestano pročišćava i uzdiže moral narodā“.
Zar se ne bi to moglo primijeniti i na naš narod – u ovoj zemlji, u susjednoj ali i na drugim mjestima, kamo je on, uslijed nesklonih vremena i okolnosti – osobito tijekom prošlog stoljeća dospio? Dakako da bi moglo.
Nije nikako tek puki slučaj, da je veliki i sveti papa Ivana Pavao II., boraveći po treći put među nama, hrvatskim katolicima, u Zagrebu, 3. listopada 1998 godine izrekao, između ostalog, i ove jasne riječi i poruke:
„Kršćanstvu je zadaća unositi svjetlo Evanđelja u različite stvarnosti društvenog života uključujući i svijet kulture. Kršćanstvo je tijekom minulih stoljeća uistinu dalo važan doprinos stvaranju kulturne baštine Vašeg naroda. Sada pak, na pragu trećeg tisućljeća ne mogu nedostajati nove žive snage koje će dati obnovljeni zamah promaknuću i razvoju kulturne baštine hrvatske nacije, u potpunoj vjernosti njezinim kršćanskim korijenima.
U Hrvatskoj se, jednako kao i u Europi i u ostalim dijelovima svijeta, događaju velike promjene, koje otvaraju poticajne obzore, ali koje sa sobom nose također ne male teškoće. Potrebno je na te promjene znati prikladno odgovoriti. Sam odgovor mora biti plod promišljanja prave istine o čovjeku i potrebe poštovanja moralnih vrijednosti upisanih u njegovu narav.
Nema uistinu pravog napretka bez poštivanja etičkog opsega kulture, znanstvenog istraživanja i cjelokupne ljudske djelatnosti. Dosadašnji etički relativizam, koji uzrokuje potamnjenje moralnih vrijednosti, pogoduje širenju postupaka koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe, a to je ozbiljna prepreka humanističkom razvoju na raznim područjima života. Jasno je, uostalom, da se dobro osobe, što je konačna svrha svakog kulturnog i znanstvenog zalaganja, nikada ne može rastaviti od skrbi za opće dobro. (…)
U ovim je krajevima, u kojima su se stoljećima susretali različiti svjetonazori, potrebno nastaviti zajedničko zalaganje za kulturu, ne upadajući u neplodna suočavanja, nego gajeći poštovanje i pomirbu. To pak ne znači da se zbog toga valja odreći vlastitog identiteta i kulture. Korijeni, baština i identitet svakog naroda u svemu što im je istinski ljudsko, bogatstvo su za međunarodnu zajednicu.
Kultura koja odbacuje Boga ne može se nazivati posve ljudskom (jasan je papa) jer iz vlastita obzora isključuje Onoga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te ga otkupio Kristovim djelom i posvetio pomazavši ga Duhom Svetim. To je razlog zbog kojega čovjek u svojoj cjelokupnoj stvarnosti mora biti središte svakog oblika kulture i točka oslonca svake znanstvene težnje.“
Dragi „Napretkovci“,
Koliko mi je poznato, i Vaše jedinstveno Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, u svojoj je izuzetno slavnoj i bogatoj povijesti, od samog svoga početka prije 115 godina, imalo u središtu svoga djelovanja čovjeka u njegovoj integralnosti kao i opće dobro ljudi i naroda – hrvatskog i drugih u svome životnom okruženju, ne samo u BiH, RH nego i u Europi, Americi i Australiji.
To je bilo poznato i svetom papi Ivanu Pavlu II., koji je u prigodi radosnog susreta s članovima „Napretka“ povodom 100-te obljetnice utemeljenja, u Vatikanu 30. travnja 2003 godine uputio i ove riječi:
„Srdačno pozdravljam čelnike i članove Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Zagreba, Sarajeva i drugih mjesta Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Predragi, potičem Vas da velikodušno nastavite raznovrsnu kulturnu djelatnost svojega velezaslužnog društva, koje je nedavno proslavilo stotu obljetnicu osnutka i koje upravo danas slavi svoj dan, zazivam na Vas Božji blagoslov.“
Ovim iskrenim poticajima i blagoslovom svetog pape vrlo rado se u slavlju ove svete mise zajedno sa svima Vama – pridružujem i ja, upućujući molitvu Bogu koji mnoge Vas vjernike u laičkom staležu zove na apostolski rad i baveći se svjetovnim poslovima za Boga živite, da Vam dadne duha revnosti, da radom u svijetu izgrađujete Božje kraljevstvo, te tako Kristova Crkva bude prisutna u svjetskim zbivanjima.
Zazivam obilje Božjeg blagoslova po zagovoru drage Gospe i blaženog Ivana Merza „uzor-angažiranog katoličkog laika 21. stoljeća (papa Benedikt XVI.)“ i zaštitnika svih Vas, naših vjernika laika u hrvatskom narodu. Amen.
Zenica, 16. studenog 2018.
www.hkdnapredak.com
