Pod ovim naslovom na tribini Europske akademije Banjalučke biskupije prof. povijesti i filozofije Andrija Lovrić, zagrebački kuprešak, održao je u utorak, 24. travnja sadržajno i vrlo inspirativno predavanje o katoličkoj svetici naših bosanskih korijena , o Sv. Jadvigi Jagelonskoj, kraljici Poljske iz 14. stoljeća, koju je Sv. Papa Ivan Pavao II 8. lipnja 1997 proglasio sveticom, ističući da je bila „most kršćanskog Istoka i Zapada“.
Zanimljiv je put Sv. Jadvige ili Hedvige do prijestolja kraljice Poljske. Nakon dinastičke krize i rata, najmlađa kći Katarine od Bosne (iz obitelji Kotromanić) i Ludovika, desetogodišnja Jadviga (1373./74. – 1399) po očinskom pravu nasljeđuje poljski tron te 1384. godine postaje Hedvig Rex Poloniae.
U to vrijeme je boravila na austrijskom dvoru dvije godine i u skladu s onodobnom praksom već je imala dogovoreni brak s austrijskim princem Wilhelmom, sinom kralja Leopolda III, s kojim se kao djevojčica igrala na dvoru. Taj će dogovoreni brak pod pritiskom dinastičke krize, ratova, sve jačeg utjecaja moćnog poljskog plemstva i Crkve, ali i prijetnji novih političkih mogućnosti da bio netko drugi mogao preuzeti tron poljskog kraljevstva, biti kasnije odbačen udajom Jadvige 1386. godine za nekrštena litvanskog kneza Jagela staroga 35 godina. Taj ju je obrat snažno pogodio. Svjesna gubitka ljubavi, naglašeno emotivna, odlazi u vavelsku katedralu gdje uz trosatnu molitvu kraj crnoga križa i Krisotvih riječi koje je po predaji čula RATUJ LITWE (Spasi Litvu!), bacivši svoj veo na križ, donosi odluku da u ime Krista i vjere pristaje na taj brak. Taj čin historiografi tumače dvojako: osobni svjestan odabir zbog odanosti Kristu i vjeri te pritisika osobnih savjetnika pretežito iz redova crkve te dvojnoga stava njezine majke. Knez Jagel, dogovorom u Krevu 1385., pristao je na osobnu kristijanizaciju, kao i kristijanizaciju Litve, te priključenje Velike Kneževine Kruni Poljskoga Kraljevstva. Nakon njegova krštenja, njihova vjenčanja te njegove krunidbe (DOMINUS ET TUTOR REGNI POLONIAE), ona zadržava sva kraljevska prava i ključna je u vladarskim odlukama.
Njezina je vladarska diplomatska aktivnost koju poduzima i provodi s mužem izrazita: dvije vojne kampanje u Ruteniji i Halychu, mir s Vitoldom, korespodencija i ratovanja s teutoncima, pregovori s Petrom I. Moldavskim, stalne veze s papinstvom (Urban VI. i Bonifacije IX.), intervencija u sukobima lokalnoga plemstvo. Posebno je impresivan, u njenom kratkom životu, njezin angažman na polju uzdizanja znanosti i vjere te kristijanizacije:
- vlastita povelja o utemeljenju (obnovi rada) krakowskoga sveučilišta;
- utemeljenje Bogoslovnoga fakulteta pri njemu;
- osobnim novcem kupovina i obnova kuća za sveučilište;
- Utemeljenje(1390)slavenskoga benediktinskoga samostana u Kloparzu (FRAGMENTA GLAGOLITICA);
- dovođenje karmelićana u Poljsku;
- dominikanaca u Sandomierz i Lavov;
- franjevaca i klarisa u Krakow;
- kartezijanaca u Crveni Kloštar nad Dunaycem;
- cistercita u Koprzywnicu;
- osnivanje biskupije u Vilniusu;
- Kolegija 16 psalmista (psalmi na narodnom jeziku) u Krakowu;
- financiranje školovanja Litvanaca u Pragu na Karolinumu;
- brojnih bolnica, ubožništava, gradnje oltara, crkava:
- prva od vladara posjetila Chestohovu te samostan daruje obiteljskom slikom Gospe…
Takva razina duhovnoga i intelektualnoga angažmana u poljskim okvirima do tada nije bila prisutna.
Nakon njezine prerane smrti 17. srpnja 1399. godine (komplikacije pri porodu djevojčice Elizabete Bonifacije koja je preminula nakon tri dana) njezin muž Vladislav Jagel nastavlja isti put koji je ona zacrtala. Tako se iz njezinih odabranih intelektualnih krugova stvara kadrovska podloga djelovanja sveučilišta. Povijesni izvori svjedoče 31 osobu iz toga kruga. Sve su joj ove aktivnosti priskrbile naglašenu visoku razinu ljubavi puka te staleških redova. Povjesničar duhovnosti Konrad Gorski to je kvalificirao kao najdublji izraz kršćanske kulture te kao genijalnost srca.
Brojne legende svjedoče njezin humanizam te naklonjenost narodu i običnom puku. Historiografija je uglavnom kvalificira kao veliku kraljicu Poljske koja je iznijela Poljsku u sferu najznačajnijih država, kao jednu od najistaknutijih žena vladarica Europe s karakteristikama velike političke dalekovidnosti.
Crkveni krugovi ističu njezin život natopljen ljubavlju i vjerom, osobnost koja je kršćansko i vjersko stavljala ispred osobnoga. Njezina prerana smrt, kao i cjelokupnost njezina života, rezultirali su spontanim štovanjem puka posjetima njezinu grobu te molitvama uz Jadvigin križ u vavelskoj katedrali. Ima se razloga zaključiti da je još za života ušla u legendu.
U tome su i razlozi zbog kojih je beatificirana 8. kolovoza 1986. od pape Ivana Pavla II. Nakon potvrde čudesna ozdravljenja Ane Romiszowske od strane Medicinskoga odbora vatikanske kongregacije (veljača 1997.), koje se dogodilo nakon višestrukih neuspjelih pokušaja klasične medicine u rješavanja ozbiljnih problema s uhom, proglašena je od pape sveticom i zaštitnicom europskoga ujedinjenja 8. lipnja 1997. godine. U njezinoj se kući znala i štovala svetost kraljice Jadvige pa je obitelj pristupila ciljanim molitvama i devetnici, a istodobno su komadićem platna u koji je bila zamotana kraljičina kost (imali ga od zadnje ekshumacije 1949.g.) tretirali bolesna mjesta dodirima platna nakon čega je u četvrtoj devetnici uslijedilo cjelovito i trajno ozdravljenje.
Prigodom kanonizacije papa Ivan Pavao II. istaknuo je duhovnu svetost njezina života te da je bila most kršćanskoga Istoka i Zapada.
Nažalost do sada nisu istražene njezine potencijalne veze sa zemljom podrijetla njezine majke Elizabete i djeda Stjepana II. Kotromanića. O tome ne govori nijedan znanstveni rad. Inicijativa da se svetu Jadvigu proglasi zaštitinicom bosanskohercegovačkih Hrvata i katolika treba biti dodatnim motivom za istraživanje te sfere njezina života posebice u sadašnjim nastojanjima Bosne i Hercegovine da postane članicom Europske unije čijega je ujedinjenja ona zaštitnicom.
