Vijesti 2018. godina

OBILJEŽENA ČETRNAESTA OBLJETNICA UBOJSTVA MONS. KAZIMIRA VIŠATICKOG

U subotu, 17. studenog 2018. godine  u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradišci, obilježena je četrnaesta godišnjica ubojstva mons. Kazimira Višatickog, župnika i dekana. Misno slavlje je predslavio mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, u koncelebraciji s dvojicom braće pokojnog mons. Kazimira, mons. dr. Karlom Višatickim i preč. Adolfom Višatickim te još sedmoricom svećenika iz Banjolučke biskupije te jednim svećenikom iz susjedne Požeške biskupije. Bilo je prisutno 15-ak časnih sestara i oko 100 vjernika. Bili su prisutni i predstavnici Predsjedništva HDZ u BiH gđa. Marija Rapo te gospodin Dragan Juričević.

Na početku misnog slavlja, domaći župnik p. Tomislav Topić je uputio iskrenu dobrodošlicu svima prisutnima i zahvalio im na njihovoj ljubavi, koju su istinski posvjedočili svojom prisutnošću, prema pok. Kazimiru.

Cjelokupnu homiliju biskupa Semrena donosimo na kraju teksta!

Pred kraj sv. mise svi prisutni vjernici, predvođeni biskupom i svećenicima u procesiji su se uputili do mjesta ubojstva mons. Kazimira, a na kojem se sada nalazi spomen ploča te izmolili molitvu „Opijela“ i zapjevali pjesmu „Kraljice neba“. Poslije svete mise upriličena je „gozba ljubavi“ za sve prisutne. (TABB)

Mons. Kazimir Višaticki rodio se je 4. ožujka 1939. u Čatrnji kod Bosanske Gradiške, a za svećenika je bio zaređen 29. lipnja 1963. Kao svećenik djelovao je u župama: Stara Rijeka, Prnjavor, Dolina, Drvar i Budžak, a za župnika u Bosanskoj Gradiški imenovan je 1999. godine. U večernjim satima 18. studenog 2004., u župnoj kući u Bosanskoj Gradišci je ubijen.

Braćo i sestre, sjećajući se vlč. Kazimira, župnika ove župe, o 14. obljetnici njegove mučeničke smrti, zahvalni smo mu za svjedočanstvo vjere koju je jačao svagdanjom molitvom, moleći sam osobno i druge učeći moliti. Vjera nadahnjuje ljubav, a ljubav čuva vjeru. Njegov život i nasilna smrt svjedoče nam kako se živi vjera, kako se ide stopama evanđelja tj. stopama Isusa Krista. Ono što čini kršćanina autentičnim jest življenje svagdanjeg života s istim osjećajima kao i Krist.

Kaza Isus prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati. Moliti znači uroniti u Božju ljubav. Po molitvi Bog nam daje najveći dar da budemo u  zajedništvu s njim, stavlja u naše srce želju za Njim. Naša pomoć dolazi od Gospodina. Naš oslonac je Gospodin. U vjeri mi  sve od Boga očekujemo, jer je samo On taj koji može spasiti od smrti i pomoći da se preživi u vrijeme gladi. Ali ova pomoć treba biti izmoljena ustrajnom molitvom, zasnovanom na vjeri, u savezu s Bogom i u čekanju Gospodinova dolaska. Toliko puta smo se uvjerili da je molitva učinjena s vjerom  moćna i da  od Boga postiže ono što traži.

Isus donosi ovu prispodobu o sucu i udovici zato da nas ohrabri i upo­zori kakvi trebamo u životu biti i kako se ponašati. Ova je prispodoba snažnih kontrasta. Sudac je ohol, bezbožan i bez srca. Nije mu stalo ni do čega, doli do samoga sebe i svoje komotnosti. No, ipak izvršava nekakvu „pravdu“. To čini više zbog mira koji želi uživati, nego zato da bi pomogao sirotoj udovici. Ona je pripadala onom dijelu društva koji je bio najranjiviji i najnezaštićeniji. Takva jedna sirotica naišla je na ovakvo beskrupuloznoga suca. Nemoćna je. Nema ni novca, niti ugledne rodbine. Ima u ruci samo jedno oružje: ustrajnost u moljenju.

Ona je začuđujuće uporna u svojim nastojanjima. Uporno je dolazila iako je bila odbijana. Negdje duboko u sebi ćutila je sigurnost da će uspjeti i zato je bila uporna i ustrajna. To je njezina zadivljujuća značajka. Njezina upornost pokrenula je nepokretnog i bezosjećajnog suca da joj pomogne. Isus stavlja pred oči svojim učenicima načelo: Ako je kod ljudi ustrajnost nagrađena, tim više je kod Boga. Uzalud je čitati o molitvi najljepše knjige i pouke: dok ne počnemo ustrajno moliti, ne možemo osjetiti snagu i plod molitve. Iz iskustva znamo da što je nevolja veća to je i naša molitva žešća. Ovdje se dobro uklapa životno pravilo: lex orandi – lex credendi – Reci mi svoju molitvu, reći ću ti tvoju vjeru. Molitvom imamo stalnu nit povezanosti s Tvorcem svega, kako bismo živjeli u ozračju Onoga od kojega je sve i za kojega je sve, a radom se pridružujemo njegovu stvarateljskom djelovanju.

Gospodine, svjesni smo da trebamo izdržati, unatoč neuspjehu. Kucati trebamo, iako se vrata ne otvaraju. Tražiti trebamo, iako ne nalazimo. Stoga te molimo daj nam upornost i ustraj­nost koju je imala udovica iz prispodobe koju nam stavljaš na razmišljanje. „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu“.

Najvažnije u svemu što nam Isus govori jest njegova želja da shvatimo kako nije ovdje naglasak toliko na ustrajnosti, koliko na sigurnosti da ćemo biti uslišani. Da sirota udovica nije bila u sebi si­gurna da će je uslišati sudac, njena bi ustrajnost malaksala. I mi pred Bogom stojimo kao molitelji kojima se protivi đavao, svijet i naša grešna slaboća. Ne možemo se oslanjati niti na svoje snage, niti na svoje zasluge. Imamo jedno sredstvo – pouzdana molitva. U prispodobi su najvažnije riječi: „Čuj­te što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu …“ To je vrhunac. Trebamo ove Isusove riječi ponovno čuti. To nam Isus govo­ri iz svog osobnoga iskustva. On je trajno molio. Svaki njegov dan bio je uokviren molitvom. Bilo da je bio okružen mnoštvom, bilo da je hodao u društvu apostola prašnjavim stazama Palestine, bilo da je bio uz obalu mora ili na samotnom mjestu, On je uvijek bio u molitvenom ozračju. Ustrajna molitva, sve do uslišanja, ne znači automatsko ponavljanje istih molitvenih formula ili organiziranje dugih i muč­nih molitvenih sastanaka. Ustrajno moliti znači dnevno prinositi svoje molbe Bogu, u sigurnosti da će biti uslišane. Ako u to vjerujemo i živimo od vjere, onda nećemo malaksati. Bog može čekati sa svojim odgovorom, ali nalazi izvanredne razloge da nas učini strpljivima i vjernima.

Hvala ti, Gospodine, na ovim utješnim i ohrab­rujućim riječima. Ne tražiš od nas ništa nemoguće. Pomozi nam da čvrsto vjerujemo u uslišanje svojih molitava. Ne dopusti da klonemo. Ti nam kažeš da će nas Otac uslišati. Trebamo vapiti danju i noću, us­trajno i gorljivo. Ustrajnost u molitvi jača naš duh, našu vjeru i našu nadu. Iako nam se čini da je naše čekanje dugo i bez odgovora, iako Otac odgađa našu stvar, kako ti kažeš u prispodobi, ipak će On ustati žurno u našu obranu.

„Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Bolno je ovo Gospodinovo pitanje! Otpad od vjere prijetnja je koja se nadvija nad vjernicima od Isusova vremena pa do naših dana. Gospodine, mi se u svojoj slabosti, možemo udalji­ti od tebe,  ali ti nas nikada nećeš ostaviti. Pomozi nam da tvojom riječju hranimo svoju vjeru, kako je to činio pok. vlč. Kazimir i ostavio nam  primjer za nasljedovanje. Amen.

TABB
Bos. Gradiška, 17. studenoga 2018.

Povezani članci

Back to top button