Svećenik Banjolučke biskupije vlč. Zvonimir Matijević sahranjen je u petak, 31. kolovoza 2018. na katoličkom groblju sv. Marka u Banjoj Luci. Svećenik Zvonimir, koji je blago preminuo u Gospodinu 29. kolovoza nakon višegodišnje bolesti, u 64. godini života i 32. godini svećeništva, poznat je po tome što je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015. pred papom Franjom iznio svoje potresno svjedočenje o patnjama koje je podnio tijekom nedavnoga rata.
Svetu misu zadušnicu u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom i uz koncelebraciju 27 svećenika među kojima su bili i kolege svećenici iz vremena njegova teološkog studija. Na Misi je sudjelovala i rodbina, prijatelji i poznanici pokojnog svećenika Zvonimira kao i veliki broj časnih sestara: Klanjateljica Krvi Kristove, Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Misionarki ljubavi (sestre Majke Terezije) i sestre sv. Vasilija Velikog (bazilijanke) kao i drugi vjernici.
U prigodnoj propovijedi biskup Komarica je kazao da je svećenik Zvonimir znao odavno za svoju neizlječivu bolest i dolazak sigurne skore smrti te da nije pod tom sviješću potpuno klonuo. „On je svoj svakodnevni bolni teški križ strpljivo nosio. Doduše, nitko od nas ne zna kakve su sve misli posljednjih tjedana i mjeseci ispunjavale njegovo srce. Nećemo nikada saznati, kako je on često u mislima, a možda i u riječima svojim imao sadržaj svetopisamskih riječi iz Knjige tužaljki: ‘Dotrajao je život moj i nada koja mi od Gospodina dolazi. Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova! (…) Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo (…) Dobar je Gospodin onome koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži’ (3, 17-26).
Biskup Komarica potom je rekao da je, dva dana prije nego što je svećenik Zvonimir prešao u vječnost, bio kod njega. „Vidno se obradovao, premda nije, uslijed liječničke terapije mogao jasno izgovarati. Ja sam ga tješio svetopisamskim riječima i zahvalio mu za njegovu kršćansku postojanost u nošenju svoga teškog križa zajedno s Kristom za spasenje besmrtnih duša i za proširenje i učvršćenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Molio sam za Božju utjehu i pomoć u daljnjem strpljivom podnošenju najnovijih zdravstvenih problema i poteškoća koje su zadnjih dana ponovno nastupile. Prenio sam mu pozdrave vas braće svećenika i sestara redovnica, rekavši mu da mnogi od vas za njega molite. Bilo mu je drago. Prije odlaska sam ga blagoslovio i oprostio se od njega riječima: Zbogom Zvonimire, vidjet ćemo se opet! Iako su me liječnici u toj i prethodnoj bolnici odakle je poslan prije pet dana uvjeravali da će se on od najnovije bolesti koja ga je shrvala, oporaviti, Gospodar života je s njime planirao drugačije. Pozvao ga je sebi u vječnost“, kazao je biskup Komarica te dodao:
„Poznavajući ga kao čovjeka vjere i spremnosti na trpljenje smijemo se nadati da mu je milosrdni Gospodin kod njihova susreta licem u lice uputio one silno utješne riječi koje nalazimo u Matejevu Evanđelju: ‘Dobro, valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te nad velikim postaviti. Uđi u veselje gospodara svoga!’ (25, 21). I da je na prelasku iz vremena u vječnost, dočekala i nebeska Majka svih nas, kojoj se tako često molio riječima: ‘Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!’ Gospodar života je ovome svome vjernom sluzi našem bratu svećeniku Zvonimiru tijekom zemaljskog života dao određene dragocjene darove kršćanske vjere, nade, ljubavi i trpljenja. A on je te darove primjenjivao kao revni Kristov svećenik ustrajno sve do smrti. Osobito mu je Krist, božanski Patnik udijelio nesvakidašnji dar da zajedno s njime tijekom dugih godina pati zbog zlobe i sotonske mržnje bezbožnih njegovih mučitelja, koji su ga na početku Domovinskog rata maltretirali do besvijesti. Nije tada pod užasnom torturom bezdušnika završio smrću kao neka druga subraća svećenici naše biskupije, nego je neizlječive posljedice i tragove te sotonske torture strpljivo podnosio punih 26 godina ne izbjegavajući pri tom i druga pastoralna zaduženja koja je rado obnašao. Župljane svoje rodne župe kroz buduće generacije zadužio je velikim naporom oko temeljite obnove župne crkve Pohoda BDM ovdje u Banjoj Luci“, kazao je biskup Komarica izričući hvalu svima, braći svećenicima, sestrama redovnicama, vjernim vjernicima laicima i medicinskom i drugom osoblju u bolnici i Caritasovu domu za svu pomoć i utjehu koju su mu pružili.
Na kraju Mise zadušnice riječi sućuti uputio je župnik u Trilju don Stipe Ljubas koji je u vrijeme rata bio tajnik nadbiskupa splitsko-makarskog mons. Ante Jurića. Prisjetio se dana kada je prije 26 godina (1992.) išao iz Splita ambulantnim kolima na razmjenu u Žitnić te prihvatio vlč. Matijevića od srpskih oružnika. Kazao je da je zaplakao kad ga je vidio jer je cijelo njegovo tijelo bilo u modricama i podljevima krvi. Dodao je da su ga prevezli u bolnici na Križinama gdje su ga liječili dvadesetak dana, a potom je neko vrijeme bio smješten u Svećenički dom Splitsko-makarske nadbiskupije. Istaknuo je i da je nadbiskup Jurić poveo sa sobom svećenika Zvonimira u Rim gdje ih je primio papa Ivan Pavao II. „I sveti papa Ivan Pavao poljubio ga je i zagrlio. To svjedočim“, kazao je don Stipe ističući da je i kasnije ostao u prijateljskim odnosima s vlč. Zvonimirom ističući njegovu svećeničku vjernost i revnost.
Pročitane su i poruke sućuti koje su uputili: nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić, školski kolega pokojnog svećenika Zvonimira mons. Berislav Grgić, biskup u norveškom gradu Tromse, te regionalna poglavarica Klanjateljica Krvi Kristove s. Ana Marija Antolović koja je bila nazočna na sprovodnim obredima.
Sprovodne obrede na groblju sv. Marka predvodio je biskup Semren.
Biskupski vikar mons. Anto Orlovac ukratko je prikazao životni put vlč. Zvonimira koji prenosimo u cijelosti:
Put do oltara
Opraštamo se danas od svećenika Banjolučke biskupije vlč. Zvonimira Matijevića, posljednjeg izdanka svoje obitelji, velikog patnika i stradalnika za ime Isusovo i za svoje svećeničko poslanje. Smijemo ga nazvati mučenikom, iako nije izravno ubijen, jer mu je to znakovito priznao i sam papa Franjo kad je iznenada u sarajevskoj prvostolnici 2015. od njega zatražio blagoslov i poljubio mu patničku svećeničku ruku. To nije doživio ni jedan svećenik pa ni biskup Banjolučke biskupije u cijeloj njezinoj povijesti.
Rođen je vlč. Zvonimir u Banjoj Luci 18. ožujka 1955. od roditelja Joze i Kate r. Ćurković. Otac mu je umro samo desetak dana nakon njegova rođenja, te je odrastao s majkom udovicom. Imao je jednu sestru, koja je iznenada umrla kad je imala samo 17 godina. Majka ga je pratila i na dobrom dijelu svećeničkog djelovanja.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, zatim je tu upisao studij prava i diplomirao 1980. Odgojen u vjerničkom duhu naših tradicionalnih obitelji, osjetio je u sebi želju da Bogu služi kao Kristov svećenik. Zato se prijavio biskupu blagopokojnom Alfredu Pichleru koji ga je primio za svoga kandidata i poslao u sarajevsku bogosloviju.
Sveti red đakonata podijelio mu je vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović u Sarajevu 30. studenoga 1986., a za svećenika ga je zaredio biskup Pichler 29. lipnja 1987. u crkvi oo. trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci kad je već imao 32 godine. Mladu misu proslavio je ovdje u banjolučkoj katedrali 12. srpnja 1987. Za svoje svećeničko geslo uzeo je riječi Psalma 71, 1: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!“. Danas ga na ovom istom mjestu preporučujemo Božjoj dobroti i milosrđu i opraštamo se s njim.
Svećeničko djelovanje
Svoje svećeničko djelovanje započeo je vlč. Zvonimir kao župni vikar u rodnoj župi Pohoda BDM u Banjoj Luci od kolovoza 1987. Samo pola godine kasnije, u veljači 1988., otišao je za župnog vikara u Šimiće. Stekavši prva misnička iskustva, imenovan je župnikom u Glamoču 7. srpnja 1988.
Tu je službu obavljao upravo u vrijeme propasti bezbožnog komunizma i početka demokratskih promjena, u vrijeme koje je, nažalost, donijelo i velika stradanja njemu i njegovoj župnoj zajednici, i to među prvima u našoj biskupiji. Naime, na Cvjetnicu, 12. travnja 1992., posve nedužan, uhićen je nakon svete mise od velikosrpskih snaga te je podnio velika i teška zlostavljanja u Drvaru, a osobito u kninskom zatvoru. Od premlaćivanja i drugih zlostavljanja gotovo je podlegao, pa su ga gotovo mjesec dana liječili u kninskoj bolnici. Na molbu biskupa ordinarija mons. Franje Komarica, za zatvorenog župnika Matijevića zauzeo se Međunarodni Crveni Križ, a posjetio ga je i bihaćko-petrovački episkop SPC-a, g. Hrizostom upravo u vrijeme kada je, sav izubijan i izlomljen bio na intenzivnoj njezi u kninskoj bolnici. Kad se malo oporavio, pušten je u razmjeni 5. svibnja 1992., ali je trajno nosio teške posljedice od kojih je teško obolio i prerano umro u 64. godini života.
Nakon puštanja iz zatvora proveo je neko vrijeme na liječenju u Splitu. Zatim je radio kao suradnik Caritasa Banjolučke biskupije u Zagrebu, pa se opet vratio u Glamoč za župnika 1995.
Sljedeće godine premješten je u Banju Luku, te godinu dana (1996.-1997.) provodi u Ordinarijatu, gdje vrši službu vicekancelara i župnog vikara u banjolučkoj župi Pohoda BDM. Od rujna 1997. povjerena mu je ta župa kao njezinu župniku. To je bila i njegova posljednja svećenička služba. Rodnu je župu zadužio temeljitom obnovom župne crkve koju je vodila Biskupija, a i on je u to ulagao sve svoje sposobnosti. Doživio je radost da crkva u kojoj je kršten bljesne u novome sjaju, bude posvećena 11. prosinca 2010., i predana svojoj svrsi.
Međutim, zbog uznapredovale teške bolesti, vlč. je Zvonimir razriješen župničke službe u ljeto 2011. i poslan na liječenje. Bolest je, nažalost, progredirala i nije se dala zaustaviti. Tražio je lijeka i pomoći gdjegod se nadao da će je moći naći. U ljeto 2017. liječio se u bolnici u zagrebačkoj Dubravi, kamo se i kasnije vraćao. U međuvremenu je živio u svome skromnom stanu u banjolučkoj Novoj Varoši, a kad se više nije mogao sam posluživati, smješten je 2017. u Caritasov dom „Ivan Pavao II.“ na Petrićevcu. Zadnje mjesece proveo je u Varaždinskim Toplicama, zatim kod svojih prijatelja i konačno u bolnici u Klenovniku kod Ivanca u Hrv. Zagorju, gdje ga je Gospodar života i smrti pozvao u vječnost u srijedu, 29. kolovoza.
Patnik i mučenik
Čini mi se da nije nimalo pretjerano što sam na početku ustvrdio da je pokojni svećenik Zvonimir bio velik patnik i stradalnik, štoviše mučenik. Mi obično mučenikom smatramo onoga tko je izravno ubijen za vjeru. Imamo ih mi u Banjolučkoj biskupiji obilno: i vjernika laika i svećenika, njihovih pastira. Kako u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i u onom najnovijem. Sjetimo se samo vlč. Ivana Grgića (koji je zaređen skupa s vlč. Zvonimirom), Ratka Grgića, Filipa Lukende, Tomislava Matanovića, koji bi svi još bili aktivni svećenici da ih nije zločinačka ruka ubila (tek bi vlč. Filip ove godine imao 75 godina, a svi drugi su mlađi). Vlč. Zvonimir pripada u red onih koji nisu izravno ubijeni, ali su podnijeli teška zlostavljanja, koja su nekad puno teža od izravnog ubojstva. U tu skupinu svakako pripada i vlč. Iljo Arlović i vlč. Stipo Šošić, fra Ivan Franjić i brojni drugi koji su pretrpjeli teška zlostavljanja samo zato jer su bili katolički svećenici i koji su redom premladi umirali od posljedica pretrpljenih muka. Ne smijemo ih zaboraviti!
Zato smijemo s pravom govoriti o vjernom pastiru i mučeniku Zvonimiru. Neka nam svoj stav posvjedoči on sam riječima koje je javno izrekao pred očima cijeloga svijeta, pred tv-kamerama i pred Svetim ocem Franjom kada je 6. lipnja 2015. u sarajevskoj prvostolnici imao priliku svjedočiti o svom stradanju. Tada, na divljenje svih, reče pokojni Zvonimir, pastir koji nije napustio svoje stado: „Godine 1992. bio sam upravitelj župe Glamoč…U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti.“ Nije otišao, silom su ga odveli 12. travnja te godine.
A zar ne svjedoče da je riječ o pravome kršćanskom mučeniku koji nedužan trpi a da nikoga ne mrzi, nego za zlostavljače još moli ove njegove riječi: „Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.“
Dragi subrate Zvonimire, Ti si svoj križ donio do svoje Golgote. Neka Ti dobri Bog udijeli vječnu radost pripravljenu vjernim dušama s Uskrslim Isusom, pobjednikom boli, patnje i smrti, za kojim si svoj križ nosio. Hvala ti. Počivaj u miru i radosti Božjoj.
Svjedočenje banjolučkog svećenika vlč. Zvonimira Matijevića u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., prigodom susreta Svetog Oca pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama:
Sveti Oče!
Zovem se Zvonimir Matijević. Svećenik sam Banjolučke biskupije. Rođen sam 1955. godine u Banjoj Luci. Otac mi je umro kada sam imao 11 dana. Nemam braće, a jedina sestra umrla je sasvim iznenada kada je imala 17 godina. Tako sam ostao sam sa svojom majkom. Nakon svršenog pravnog fakulteta u Banjoj Luci, odlučio sam postati svećenik. Za svećenika sam zaređen 1987. godine u Banjoj Luci.
Godine 1992. bio sam upravitelja župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. Dana 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a pojedine od njih i danas nose teške traume.
Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992. nakon Mise vojnici su me uhitili i odvezli u grad Knin u susjednu Hrvatsku. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.
Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, kojemu nije bilo moguće doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrzostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.
Sveti Oče! Hvala Vam što ste došli u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu s riječima mira. Hvala Vam što ste došli donijeti utjehu meni i puno većem broju onih, koji su patili i pate više od mene. Uvjeren sam da je Vaš dolazak i Vaša riječ melem na rane mnogima u ovoj zemlji. Hvala Vam i zato što ste došli probuditi klicu dobra u srcima mnogih, koji su činili zlo. Neka Vaš dolazak, Vaša molitva i Vaša riječ pokrene i svakoga od njih da čini dobro
Sveti Oče! Crkva mi je povjerila svećenički red. Raduje me što sam svećenik Katoličke Crkve. Drago mi je što stojim pred Vama kao Vaš svećenik. Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od bolesti multipla skleroza koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: „Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova” (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.
Hvala Vam što ste došli u našu zemlju i u naš glavni grad da po mom svjedočenju čujete tisuće svjedočenja osoba koje su patile, ali osoba koje ne gube nadu jer čvrsto vjeruju u Boga, čvrsto vjeruju u pobjedu dobra nad zlim. Blagoslovite sve nas, Sveti Oče!
KTA
Banja Luka, 31. kolovoz 2018.
