Na mjesnom groblju u svojoj rodnoj župi, sv. Marka evanđeliste na Plehanu u Bosanskoj Posavini pokopan je u ponedjeljak, 30. srpnja 2018. fra Filip Zubak, svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene. Misu zadušnicu u novoj župnoj crkvi predvodio je pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, a sprovodne obrede provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Uz domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa, provincijala fra Jozu i preč. Darka Tomaševića, dekana sarajevskog KBF-a – izaslanika nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, suslavilo je još stotinu svećenika. U prepunoj crkvi među mnogobrojnim vjernicima prisutne su bile i brojne redovnice. Fra Filip je opremljen svetim sakramentima preminuo u petak, 27. srpnja u 81. godini života, 50 godini redovništva te 53. godini svećeništva.
Ocrtavajući život i djelo pokojnog fra Filipa provincijal fra Jozo u svojoj je homiliji istaknuo neke njegove vrline, koje smo pozvani nasljedovati: dosljednost, ustrajnost, dobrohotnost, odgovornost i ljubav s kojom je obavljao svoju svećeničku i profesorsku službu, napose njegovu osjetljivost za malene, siromašne kojima je pomagao. „I sam odrastao u neimaštini, imao je osjećaj za ljudsku patnju i solidarnost. Uvijek je imao vremena za svakoga, od svojih učenika, do prosjaka koji mu je došao do vrata. Znao je dopustiti da ga dotakne nevolja, patnja drugoga te tako konkretno navijesti Božju ljubav prema čovjeku. Posvuda je radio nesebično, skrovito i nenametljivo, te na franjevački način vršio svoju svećeničku i profesorsku službu darivajući sebe Bogu i ljudima, slijedeći u tome Krista i sv. Franju. Kao pravi profesor i odgojitelj, duhovni otac stalno je pratio napredovanje svojih učenika i podržavao ih u tome, i tijekom školovanje i poslije, radovao se njihovim uspjesima, savjetovao, ohrabrivao, svojim primjerom svjedočio kako da žive…“, rekao je među ostalim provincijal fra Jozo.
Kratki životopis pokojnika iznio je gvardijan Tomas.
Fra Filip je rođen 23. prosinca 1937. u Bunaru, župa Plehan, od oca Ivana i majke Luce r. Sliško. Oca se nije sjećao, pa je često puta u majci prepoznavao paćenicu Božju, koja je s mukom uzdržavala njega i brata mu Miju. Često puta je spominjao kako je iz male gimnazije znao donositi komad kruha kući kako bi pomogao majci i bratu. Gimnazije je završio u Derventi, a po završetku Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1952. započinje novicijat u Kraljevoj Sutjesci, gdje je 1958. primio prve zavjete. Svečane zavjete primio je u Sarajevu 1963. Za svećenika ga je 1965. zaredio nadbiskup mons. dr. Marko Alaupović. Nakon ređenja studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Sarajevu, te po završetku predavao u Franjevačkoj klasičnog gimnaziji u Visokom. U nekoliko je navrata bio i drugi i treći prefekt sjemeništarcima, a u vrijeme raspusta i blagdana pomagao je franjevcima po župama širom Bosne Srebrene. Od 2002. godine, nakon odlaska u mirovinu iz gimnazije, službovao je kao župni vikar i ispovjednik na Plehanu, gdje je preminuo.
Bio je krhka zdravlja, ali uvijek pravi borac. Još u početcima njegove profesorske karijere, sedamdesetih godina pobijedio je jedan tumor, a u zadnjih 15 godina proživio nekoliko moždanih udara u više navrata. Po dolasku na Plehan liječnici se u bolnici „Dr. Josip Benčević“, u Slavonskom Brodu, budno pratili njegov oporavak i proglašavali ga Božjim čudom, u smislu napretka oporavka. Krajem travnja ove godine, u Slavonskom Brodu dijagnosticiran mu je i karcinom zbog kojeg je morao u Zagreb na operaciju. Nakon operacije, spremnošću Braće sv. Ivana od Boga smješten je na oporavak u Strmcu, na odjelu za palijativnu skrb, odakle je izrazio želju da se vrati na Plehan. Treći dan njegova boravka na Plehanu, opremljen svetim sakramentima na putu prema bolnici je preminuo.
Uime učenika i profesora franjevačke klasične gimnazije u Visokom prigodnim riječima od fra Filipa se oprostio. fra Ivan Nujić prof. i tajnik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Govoreći o njegovoj 30-godišnjoj službi u toj ustanovi kao njegov učenik fra Ivan je istaknuo fra Filipovu jednostavnost, solidarnost, kojima je osvajao srca, ne samo svojih učenika, nego i mnogih građana Visokog i okolice.
„Odrastajući u poratnoj sirotinji i neimaštini, fra Filip se vrlo rano naučio sućutnoj solidarnosti i darežljivosti, i upravo su te vrline, čini mi se, sućutna solidarnost i darežljivost, kod njega bile najuočljivije.Uvijek je nekome imao i htio pomoći ili pokloniti, a najviše je poklanjao svoje znanje i dobrotu.
Kao profesor i odgojitelj fra Filip je najviše odgajao svojim primjerom, odnosno svojom marljivošću. Stalno je nešto radio: pomagao na vrtu, oko štale, u nabavci hrane, održavanju zgrade…, a iznad svega vrlo je rado i temeljito davao instrukcije ne samo svojim učenicima nego i svima drugima koji bi pokucali na njegova vrata. Njegovi su učenici za njega s pravom tvrdili da kao malo tko „zna dobro objasniti“. Kao profesor nikada nije prijetio lošim ocjenama ni drugim sankcijama, i zato ga se učenici nisu bojali. Bio je posve bezopasan čovjek. Gradeći odnos povjerenja prema učenicima najbolji način im je pomagao da u sebi razbiju strah od nepoznatih prostora matematike. U izlaganju je fra Filip bio metodičan i strpljiv: prvo ti zada zadatak, pa te onda navede da ga sam probaš riješiti; ako ne ide, pomaže ti malo-pomalo dok ne shvatiš i dođeš do rješenja. Kada vidi da ti je drago što si uspio, zada ti drugi zadatak, sličan prethodnome ili malkice teži, govoreći: „E, hajd’, de sad to časkom riješi!“ I opet te prati sve do rješenja. I do nove radosti. Kod njega se sva matematika svodila na 2+2.Napose je bilo divota gledati kako uživa u kraćenju razlomaka i potencija. Najkompliciranije, rekao bih: najmonstruoznije jednadžbe odjednom su nekom čarolijom postajale jednostavne. Takav je bio i u svakidašnjem životu: čarobno jednostavan, neposredan, precizan, učinkovit.
Fra Filip se iskreno radovao uspjehu svojih učenika, kao i svih drugih koji su ga molili za pomoć, a posebno mu je bilo drago podučavati siromašne studente i radnike kojima bi polaganje ispita iz matematike donijelo bolje radno mjesto, a time i povišicu plaće odnosno bolji životni standard za cijelu obitelj.
Za vrijeme posljednjega rata u BiH, dok su naša Gimnazija i Sjemenište bili u izbjeglištvu u Baškoj Vodi, fra Filip je zajedno s fra Pavom Vujicom ostao u Visokom čuvati samostan. Za to im naša zajednica duguje osobitu zahvalnost. U tim teškim godinama fra Filip je ne samo sačuvao samostanski inventar nego je šakom i kapom dijelio hranu i drugu humanitarnu pomoć, i to ne samo katolicima nego i svim drugim građanima Visokog i okolice. Tih je godina fra Filip postao zaštitnim znakom našega samostana – živi znak i garant opstanka i ostanka male katoličke zajednice u Visokom i Zimči, dajući svjedočanstvo suživota u različitosti, gradeći mostove prijateljstva sa svima.Svojom franjevačkom skromnošću, jednostavnošću i bliskošću sa svima bez razlike fra Filip je, možda posve neprimjetno, ali utoliko stvarno, uspostavio vrlo visoke i čvrste standarde kulture suživota u Visokom i okolici. U tom smislu, mi franjevci, a napose mlađi, imamo obavezu taj model kulture suživota ponosno čuvati i drugdje presađivati“, rekao je o fra Filipu fra Ivan te mu zahvalio za svu dobrotu i ljubav kojom je obogatio njihovu Gimnaziju i Sjemenište.
Sažalnicu kardinala Vinka Puljića, pročitao je preč. Darko Tomašević.
DFS/B.L.
Sarajevo, 31. srpanj 2018.
