Treća nacionalna konferencija o pastoralu mladih u Bosni i Hercegovini, koja nosi naziv „Crkva i mladi uoči sinode“, otvorena je u petak, 27. travnja 2018. u zgradi Ordinarijata u Banjoj Luci. Pozdrav na početku konferencije uputio je predsjednik Odbora za mlade pri Vijeću za laike Biskupske konferencije BiH mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Govor biskupa Semrena prenosimo u cijelosti:
Pozdravljam Vas sve i radostan sam što smo se okupili u Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci prigodom 3. Nacionalne Konferencije o Pastoralu Mladih u BiH s temom: Crkva i mladi uoči sinode. Naviještati radost evanđelja je poslanje koje je Krist povjerio svojoj Crkvi. Stoga je Crkva odlučila na temu: „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“ istraživati kako pratiti mlade na putu prepoznavanja i prihvaćanja poziva na ljubav i život u punini, i ujedno zatražiti od samih mladih da joj pomognu utvrditi najplodonosnije načine naviještanja Radosne vijesti u današnjem vremenu. Crkva će, preko mladih, moći zamijetiti Gospodinov glas koji odzvanja i danas. Kao nekoć Samuel (usp. 1 Sam 3, 1-21) i Jeremija (usp. Jr 1, 4-10), ima mladih koji znaju zamijetiti one znakove našeg vremena koje Duh Sveti pokazuje. Slušajući njihove težnje možemo nazrijeti svijet sutrašnjice koji nam dolazi ususret i putove kojima je Crkva pozvana ići. Stoga svaki mladi ima što reći drugima, ima što reći odraslima, ima što reći svećenicima, časnim sestrama, biskupima i papi.
Poziv na ljubav poprima za svakog pojedinca konkretni oblik u svakodnevnom životu kroz niz izborâ, koji uobličuju životni stalež (brak, zaređeno svećeništvo, redovništvo, posvećeni život i drugo), zvanje, vrstu društvenog i političkog angažmana, stil života, upravljanje vremenom i novcem itd. Bilo da su prihvaćeni ili im se pojedinac podlaže, svjesni ili nesvjesni, tim izborima nitko ne može izmaći. Svrha razlučivanja zvanja je otkriti kako ih pretvoriti, u svjetlu vjere, u korake prema punini radosti na koju smo svi pozvani.
Crkva je svjesna da posjeduje „ono što daje snagu i ljepotu mladima: sposobnost da se raduje onome što je tek u povojima, da se raduje ne očekujući ništa zauzvrat, da se obnavlja i ponovno kreće u nova osvajanja“ (Poruka Drugog vatikanskog koncila mladima, 8. prosinca 1965.); bogatstva njezine duhovne tradicije pružaju mnoga pomoćna sredstva kojima se može pratiti sazrijevanje svijesti i autentične slobode.
Razmišljanje sadržano u Pripremnom dokumentu podijeljeno je u tri dijela. Najprije se u kratkim crtama opisuju neke društvene i kulturne dinamike svijeta u kojem mladi rastu i donose svoje odluke, kako bi ih se promatralo kroz prizmu vjere. Zatim se prolazi temeljne korake procesa razlučivanja, koji je glavno sredstvo koje Crkva kani ponuditi mladima da bi otkrili, u svjetlu vjere, vlastiti poziv. Na kraju se nude osnovna uporišta pastorala zvanja za mlade. Riječ je dakle ne o zaokruženom dokumentu, već o nekoj vrsti mape koja želi potpomoći traženje čiji će plodovi biti raspoloživi tek na kraju sinodskog puta.
Posebno se usredotočujem na pitanje vjere, razlučivanja i poziva. Ovom Sinodom Crkva želi iznova potvrditi vlastitu želju da susretne, prati i brine se za svakog mladog čovjeka, bez iznimke. Mudrost Istočne Crkve pomaže nam otkriti kako se to povjerenje temelji na iskustvu “triju rođenja”. Prvo je prirodno rođenje, to jest pojedinac dolazi kao žensko ili muško na svijet koji može primiti i podržati život; tu je zatim rođenje na krštenju „kad osoba postaje dijete Božje po milosti“; postoji, na kraju, treće rođenje, odnosno kada se događa prijelaz „iz tjelesnog života u duhovni“, koje otvara osobu ka punom ostvarenju slobode (usp. Govori Filoksena od Mabuga, sirijskog biskupa iz 5. stoljeća, 9).
Vjera, kao sudjelovanje u Isusovu načinu gledanja (usp. Lumen fidei, 18), izvor je razlučivanja zvanja, jer pruža temeljne sadržaje, specifične izraze, jedinstveni stil i vlastitu pedagogiju za to. Radosno i spremno prihvatiti taj milosni dar zahtijeva da ga se učini plodnim kroz konkretne i dosljedne životne izbore. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge“ (Iv 15, 16-17). Ako je poziv na radost temeljni poziv koji Bog stavlja u srce svakog mladog čovjeka da bi život svakog od njih mogao donijeti ploda, vjera je ujedno dar s neba i odgovor na izabranost i ljubljenost.
Vjerovati znači slušati Duha i biti u dijalogu s Riječju, koja je Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6), svim svojim umom i afektivnošću i naučiti uzdati se u tu Riječ, “utjelovljujući” je u konkretni svakodnevni život, kako u trenucima kad nas snađe kakav križ tako i u onima u kojima nas preplavi radost zbog znakova uskrsnuća, baš kao što je učinio “ljubljeni učenik”. To je izazov s kojim se mora suočiti svaka kršćanska zajednica i svaki pojedini vjernik.
Mjesto u kojem se odvija taj dijalog je savjest. Kao što uči Drugi vatikanski koncil, ona je „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, u koje je on sâm s Bogom, čiji mu glas odjekuje u nutrini“ (Gaudium et spes, 16). Savjest je dakle nepovredivi prostor u kojem se očituje poziv na prihvaćanje obećanja. Razlučivati glas Duha od ostalih poziva i odlučiti kako na nj odgovoriti zadaća je koju mora izvršiti svaka osoba. Drugi je mogu pratiti i podupirati, ali je nikada ne mogu u tome zamijeniti.
Život i povijest nas uče da osobi nije uvijek lako prepoznati konkretni oblik one radosti na koju Bog poziva svakog čovjeka i kojoj svaki od nas teži. To je još teže u današnjem vremenu označenom promjenom i raširenom nesigurnošću. Katkad se, pak, osoba mora suočiti s obeshrabrenošću i pritiskom drugih navezanosti koji je koče na njezinu putu prema punini. Mnogi su to iskusili, primjerice onaj bogati mladić koji je zbog bogatstva otišao žalostan od Isusa namjesto da ode pun radosti (usp. Mk 10, 17-22). Ljudska sloboda, premda se treba stalno pročišćavati i usavršavati, ne gubi nikad potpuno temeljnu sposobnost da prepozna i čini dobro: „iako ljudi mogu pasti na najniže grane, mogu se također izdići iznad sebe samih, ponovno izabrati dobro i krenuti iznova, neovisno o bilo kojoj psihološkoj i društvenoj uvjetovanosti“ (Laudato si’, 205).
Donositi odluke i usmjeravati vlastite postupke u situacijama neizvjesnosti i u suočavanju sa suprotnim unutarnjim porivima je prostor za vježbanje u razlučivanju. Riječ je o klasičnom izrazu iz crkvene tradicije, koji se primjenjuje na različite situacije. Postoji naime vrsta razlučivanja koja se odnosi na čitanje znakova vremena a vodi do prepoznavanja prisutnosti i djelovanja Duha u povijesti. Tu je zatim moralno razlučivanje, u kojem se razlikuje ono što je dobro od onoga što je loše. Postoji i treće, duhovno razlučivanje, koje ima za cilj prepoznati napast kako bi joj se čovjek othrvao i nastavio kročiti putem punine života. Postoji očita isprepletenost tih oblika razlučivanje tako da se oni nikada ne mogu potpuno odvojiti jedan od drugoga.
Imajući to na umu, u žarištu Sinode je razlučivanje zvanja, to jest proces kojim osoba, u dijalogu s Gospodinom i osluškujući glas Duha, donosi temeljne odluke, počevši od opredjeljenja za pojedini životni stalež. Ako je pitanje kako ne propustiti prilike za samoostvarenje od bitne važnosti za svakog muškarca i ženu, za vjernika to pitanje ima još snažnije i dublje značenje. Kako živjeti radosnu vijest evanđelja i odgovoriti na poziv koji Gospodin upućuje svima onima kojima ide ususret, bilo kroz ženidbu, sveti red ili Bogu posvećeni život? Gdje mogu oploditi vlastite talente: u profesionalnom životu, volonterskom radu, služenju potrebnima, sudjelovanju u građanskom i političkom životu?
Duh govori i djeluje kroz životne događaje svake osobe, ali ti su događaji sami po sebi nejasni ili dvosmisleni, budući da se mogu različito tumačiti. Da bi se otkrilo njihovo značenje i donijelo odluku potrebno je razlučivanje. Tri glagola kojima je ono opisano u Evangelii gaudium, 51 – prepoznati, tumačiti i izabrati– mogu nam pomoći opisati odgovarajući put za pojedince odnosno grupe i zajednice, imajući na umu da u praksi granice u različitim fazama nikada nisu jasno naznačene.
Prepoznavanje se prije svega odnosi na to kako se događaji u mojemu životu, osobe koje susrećem, riječi koje slušam ili koje čitam odražavaju na moju nutrinu. Sve to naime u njoj pobuđuje različite „želje, osjećaje, emocije“ (Amoris laetitia, 143) s njihovim različitim očitovanjima: žalost, sumornost, punina, strah, radost, mir, osjećaj praznine, nježnost, srdžba, nada, bezvoljnost i drugo. Osoba osjeća da je privlače ili da je se gura u različite pravce, a da joj nije jasno kojim putem krenuti i što poduzeti; to je trenutak uspona i padova i u nekim slučajevima prave i istinske unutarnje borbe. Prepoznavanje iziskuje da se to emotivno bogatstvo iznese na vidjelo i da se te strasti nazove pravim imenom a da ih se pritom ne osuđuje. Ono traži također da se dokuči „okus“ koji ostavljaju, to jest sklad ili nepodudarnost između onoga što osjećam i onoga što je duboko u mom srcu. U ovoj fazi Božja Riječ je od velike važnosti.
Nije dovoljno prepoznati ono što se „osjetilo“: treba to protumačiti odnosno, drugim riječima, shvatiti na što Duh Sveti osobu poziva kroz ono što pobuđuje u svakom pojedincu. Često pojedinci pri opisivanju nekog iskustva ističu kako je na njih ostavilo „dubok utisak“. Teže je međutim razumjeti izvor i značenje željâ i osjećajâ koje je pojedinac iskusio i ustanoviti usmjeravaju li ga one u jednom konstruktivnom pravcu ili ga naprotiv vode prema tome da se priginje nad sebe samog. Tumačenje zahtijeva strpljivost, budnost i određeno znanje. U razlučivanju stvarnost je važnija od ideje. Za tumačenje želja i nutarnjih pobuda nužno je iskreno sučeljavanje, u svjetlu Božje Riječi, također s moralnim zahtjevima kršćanskog života, uvijek ih nastojeći primijeniti u konkretnoj situaciji u kojoj se živi. To tumačenje se provodi u unutarnjem dijalogu s Gospodinom, ulažući u to sve osobne sposobnosti. Ipak, pomoć iskusnih osoba u osluškivanju Duha vrijedna je pomoć i potpora koju Crkva nudi i koju ne bi bilo mudro zanemariti.
Nakon što se svijet želja i emocija prepozna i protumači, sljedeći korak u donošenju odluke je vršenje autentične ljudske slobode i osobne odgovornosti, koje su, naravno, uvijek vezane uz konkretnu situaciju i stoga ograničene. Izbor, dakle, biva oslobođen slijepe sile nagonâ, kojoj podliježe određeni suvremeni relativizam dodjeljujući tomu ulogu vrhovnog kriterija te zatvara tako osobu u krug stalnih promjena. Istovremeno je oslobođen podložnosti silama izvan same osobe te dakle heteronomnim silama. Sve to zahtijeva dosljednost života. Odluka se mora prokušati da se vidi je li ispravna. Izbor ne može ostati zatvoren u nutrini koja je izložena opasnosti da ostane virtualna ili nerealna – to je realna opasnost naglašena u suvremenoj kulturi –, već je pozvan pretočiti se u djelo, postati stvaran i opipljiv, pokrenuti hod, prihvaćajući rizik suočavanja s onom stvarnošću koja je pobudila želje i emocije. U ovoj fazi će se javiti druge želje i emocije: njihovo prepoznavanje i tumačenje omogućit će da se ustanovi je li odluka dobra ili ju treba preispitati. Zato je važno „izaći“ iz straha da će se pogriješiti koji može biti paralizirajući.
Kao i sve važne stvari u životu, razlučivanje zvanja je dugotrajan proces, tijekom kojeg pojedinac nastavlja budno pratiti znakove kojim Gospodin pokazuje i specificira poziv koji je vrlo osoban i jedincat. Gospodin je tražio od Abrahama i Sare da napuste svoju zemlju, ali tek je u postupnom hodu, u kojem je bilo i pogrešnih koraka, razjašnjeno ono što su isprva bili tajanstveni „krajevi koje ću ti pokazati“ (Post 12, 1). I sama Marija napreduje u svijesti o vlastitom pozivu kroz razmišljanje o riječima koje čuje i događajima koji su joj se dogodili, čak i onima koje ne razumije (usp. Lk 2, 50-51). Vrijeme ima temeljnu važnost u procjeni djelotvornosti donesene odluke. Kao što se uči na svakoj stranici Biblije, svaki je poziv usmjeren prema misiji koju se prihvaća nevoljko ili s oduševljenjem.
Prihvaćanje misije podrazumijeva spremnost riskirati vlastiti život i proći put križa, Isusovim stopama, koji se odlučno zaputio prema Jeruzalemu (usp. Lk 9, 51) kako bi prinio svoj život za ljudski rod. Samo ukoliko se odrekne toga da stavlja u središte pozornosti vlastite potrebe, osoba postaje otvorena za prihvaćanje Božjeg plana u obiteljskom životu, svetom redu ili Bogu posvećenom životu kao i za ozbiljno bavljenje vlastitim zanimanjem i iskreno traženje općeg dobra.
U temelju razlučivanja možemo pronaći tri uvjerenja, koja su čvrsto ukorijenjena u iskustvu svakog ljudskog bića promatranog u svjetlu vjere i kršćanske tradicije. Prvo je da Duh Sveti djeluje u srcu svakog muškarca i svake žene kroz osjećaje i želje koje se vežu iz ideje, slike i planove. Ako sluša pažljivo, ljudsko biće ima mogućnost tumačiti te znakove. Drugo je uvjerenje da je ljudsko srce, zbog svoje krhkosti i grešnosti, u pravilu podijeljeno jer ga privlače različiti ili čak oprečni osjećaji. Treće je uvjerenje da svaki način života nameće neki izbor, jer osoba ne može ostati neodređeno vrijeme neodlučna. Osoba se treba opskrbiti sredstvima koja su joj potrebna da prepozna Gospodinov poziv na radost ljubavi i izabrati da odgovori na taj poziv. Osobno praćenje zahtijeva stalno izoštravanje vlastite osjetljivosti na glas Duha i dovodi do otkrivanja dara i bogatstva u individualnom karakteru osobe. Riječ je o njegovanju osobnog odnosa s Bogom i pomaganju osobi da ukloni sve ono što ometa taj odnos. U tome se krije razlika između praćenja u razlučivanju zvanja i psihološke potpore, koja, kad je otvorena transcendenciji, često ima temeljnu važnost. Psiholog pruža pomoć i potporu osobi koja se nalazi u teškoćama i pomaže joj da postane svjesna svojih slabosti i potencijala. Duhovno vodstvo ponovno usmjerava osobu prema Gospodinu i priprema tlo za susret s njim (Iv 3, 29-30).
Isusov susret s ljudima svoga vremena, kao što je zapisano u Evanđeljima, iznose na vidjelo pojedine elemente koji nam pomažu opisati idealni profil osobe koja prati mladu osobu u razlučivanju zvanja. To su: mio pogled (poziv prvih učenika, usp. Iv 1, 35-51); autoritativna riječ (učenje u sinagogi u Kafarnaumu, usp. Lk 4, 32); sposobnost „biti bližnji“ drugome (prispodoba o dobrom Samarijancu, usp. Lk 10, 25-37); odlučiti „pratiti nekoga“, biti suputnik drugome na njegovu putu (učenici iz Emausa, usp. Lk 24, 13-35); i, na kraju, autentično svjedočanstvo, neustrašivo ustati protiv najraširenijih predrasuda (pranje nogu na Posljednjoj večeri, usp. Iv 13, 1-20).
U zadaći praćenja mladih naraštaja, Crkva prihvaća svoj poziv da surađuje u radosti mladih radije no da podlegne napasti da gospodari njihovom vjerom (usp. 2 Kor 1, 24). Ta služba u konačnici ima svoj korijen u molitvi i traženju dara Duha, koji vodi i prosvjetljuje sve i svakog pojedinog. Želim vam uspješan rad.
