Pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, na blagdan Svih svetih franjevačkoga reda, 29. studenoga 2019., u samostanskoj i župnoj crkvi na Širokom Brijegu predvodio je svečano Euharistijsko slavlje te zaredio za đakona bogoslove Hercegovačke franjevačke provincije: fra Zlatku Ćorića i fra Renata Galića. Koncelebriralo je oko 80 svećenika, članova Hercegovačke franjevačke provincije koji su se toga dana okupili u Širokom Brijegu na duhovnu obnovu poznatu kao „Kapitul na rogožinama“ te posebno molili za pokojne članove svoje Provincije.Propovijed biskupa Semrena donosimo u cijelosti:
Čit: Sir 44,1.10-15; Mk 10,17-21.
Za blagdan svih svetih Franjevačkog reda odabran je baš 29. studeni. To je dan kad je papa Honorije III. posebnim pismom 1223. godine, odobrio Pravilo sv. Franje Asiškog. Podsjetimo se da je «Pravilo i život Manje braće: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći». Evanđelje za Franju nije bilo samo knjiga, obično slovo, nego – sam Krist. Pravilo u temeljnim obrisima zacrtava put franjevačke svetosti. Franjevačku duhovnost mogli bi sažeti u Pavlovu i Franjinu misao vodilju: «Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist» (Gal 2,20) i «Ne živjeti samo sebi, nego koristiti i drugima».
Izvanrednom duhovnom pronicljivošću: očinskom, bratskom, majčinskom, sv. Franjo je u svojoj braći, uza sve njihove nesavršenosti, otkrivao odlike kojima se i sam osjećao obogaćen, te je sveudilj za njih blagoslivljao Božju darežljivost. Znao je reći: «Dobar je onaj manji brat koji slijedi način života i posjeduje osobine ove svete braće: vjeru brata Bernarda zajedno s ljubavlju za siromaštvo; prostodušnost i nevinost brata Leona koji je doista sjajio svetom čistoćom; uljudnost, plemenitost i dobrostivost brata Anđela koji je bio prvi soldat što je ušao u Red; lijep izgled i prirođeno plemenito vladanje brata Masea; uznesen duh kontemplacije brata Egidija u najvećem savršenstvu; kreposnu i ustrajnu djelatnost brata Rufina koji je bez prekida molio, pa i u snu, pa ako je bio čime i zaposlen, uvijek je duhom bio s Bogom; strpljivost brata Junipera koji je dopro do stanja savršenog strpljenja, zajedno sa savršenim odricanjem od vlastite volje i žarkim nasljedovanjem Krista putem križa; tjelesnu i duhovnu snagu brata Ivana koji je u svoje vrijeme bio najjači čovjek; dobrotvornu ljubav brata Ruđera čiji je život i govor bio sam žar dobrotvornosti; brižljivost brata Lucida koji je bio sama aktivnost, ali nije nigdje htio ostati više od mjesec dana, pa i kad mu se negdje sviđalo, rado je to mjesto napustio govoreći: Nemamo stalnog boravišta ovdje, nego – na nebu» (SP 85). Uz sve ove nabrojene osobine dodajemo i mučeništo 66 širokobrijeških franjevaca žrtve komunizma.
Danas nam je dodatna radost slaviti đakonsko ređenje koje je ganutljiv trenutak za cijelu Crkvu a osobito za mjesnu Crkvu. To je znak da Duh Sveti nastavlja dijeliti darove uskrsloga Krista koji živi kroz vjekove, za život Božjega naroda koji putuje u vremenu. U konkretnim okolnostima današnjice po tim darovima pridružujemo se bezbrojnom mnoštvu koje dolazi od svakog jezika i puka.
Svakom ređenju prethodili su poziv i odgojni hod. Tako je i sa ovim našim đakonima. Bog poziva na najrazličitije načine u nepredvidivim životnim situacijama. Pozvani je u sebi osjetio nešto jače od njega samoga, jače od njegovih dječjih i mladenačkih snova, planova i ideala. To je najčešće jedva primjetljiv šapat. Treba ga dobro osluhnuti, napeti pozornost, ako ga se želi čuti. Božji glas nije nikada neka naredba: to je poziv na slobodni radikalni izbor. Pozivom Bog jamči svoju prisutnost kao prijateljsku snagu, podršku u iskušenjima, hrabrost da pozvani može dati svjedočanstvo o Njemu. Zato, ne treba se bojati velikodušno odgovoriti na poziv što ga Bog upravlja pojedincu. Dragi đakoni, u daru vašega života u službi Bogu i ljudima naći ćete svoju sreću i razvitak cijelog svoga bića. Ovo je za vas dan velike odluke. Budite hrabri. Bog je s vama, a i mi vas pratimo svojom molitvom i blizinom.
Svaki je poziv zalaganje za velikodušno i radosno služenje. Đakon znači sluga, poslužitelj, naravno u kršćanskom smislu. Za naše đakone to je povlastica, plemenita titula. Oni će biti veći što bude veća njihova plemenitost. Đakon će pomagati biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi.
1. Đakon pomaže u službi Božje riječi. On je u kršćanskoj zajednici pozvan naviještati evanđelje i tako odgajati savjesti, stvarati “mentalitet vjere”, izgrađivati nepokolebive kršćanske ličnosti. Kažemo, naviještati evanđelje, a ne neku ideologiju kojom bismo procjenjivali evanđelje. Da, naviještati evanđelje, a ne “ljudske predaje” (Mk 7, 8). Naviještati evanđelje, a ne neku politiku koja je obično kratkoga daha. Da, naviještati evanđelje u njegovoj iskrenosti, izvornosti i cjelovitosti, bez dodavanja suvišnih umetaka ili farizejskih tumačenja koje ga svode na razinu ljudske znanosti.
Polje na koje je đakon pozvan naviještati evanđelje široko je koliko cijeli svijet. To je evangelizacija odraslih, braka i obitelji, mladih, starijih i bolesnika, kulture, vjerski rubnih i posebnih skupina, evangelizacija udruga i pokreta, sredstava društvenog priopćavanja, u župnoj katehezi i u školskom vjeronauku. Evangelizacija koja izvire iz srca postaje pjesma Božanskoj ljubavi, kao što veli psalam: “O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka“.
2. Đakon je u službi Euharistije koja je u središtu bića i aktivnosti Crkve, svih sakramenata i svakog djelovanja milosrđa, ljubavi i pravde.
Kao što Euharistija naviješta kako je Bog vjeran načelu utjelovljenja i otkupljenja tako đakon u crkvenoj zajednici mora očitovati, po Euharistiji slavljenoj i življenoj, isto zalaganje solidarnosti i otkupljenja prema ljudima, povijesti i svakom stvorenju. Đakon mora svaki dan, zajedno s Crkvom po mjeri euharistije, u samom sebi iskreno živjeti otajstvo kojemu poslužuje i koje slavi, te sve više rasti u ljubavi i istini.
Nema sakramentalnog djelovanja, nema geste ili pastoralne inicijative, nema molitve ili socijalne, kulturne i humane djelatnosti, što je Crkva i svaki kršćanin mogu ispuniti, izvan snažne ukorijenjenosti u Euharistiji. Nema službe ili poziva ili služenja na koje su u Crkvi i svijetu kršćani pozvani obavljati, koji ne crpe svoju snagu i krepost od Euharistije. Nema obnove osobnog, obiteljskog, socijalnog i političkog ili ekonomskog života, što ih kršćani mogu dosljedno živjeti s Evanđeljem, koje ne dolaze iz Euharistije. Napose nema snažnog svjedočanstva, sve do herojske ljubavi i do davanja vlastitog života u mučeništvu, koje ne izvire iz Euharistije, hrane jakih i kruhu sigurne nade na zemaljskom hodočašću.
3. Đakon je u službi djela ljubavi. To što propovijedamo i slavimo pretače se u djela ljubavi, napose prema siromašnima, odbačenima. Đakonu su potrebni vjernici. Mi možemo sada u nekom propovjedničkom zanosu govoriti o đakonovom potpunom predanju ili o njegovoj nepodijeljenoj ljubavi prema Gospodinu, ali on ipak ostaje samo čovjek sa svim svojim ograničenjima. Vjerujem da svaki đakon u svom mladenačkom zanosu velikodušno izriče svoj “Evo me, Gospodine!”, no nakon ređenja, nastupa svakidašnjica gdje dolazi do izražaja da je ređenik samo čovjek. U tim časovima potrebni smo mu mi vjernici. Da, đakon je potreban Crkvi, ali i đakonu kao i kasnije svećeniku potrebna je Crkva, a to smo mi svjesni, savjesni, angažirani vjernici.
Vi vjernici mnogo zahtijevate od svojih crkvenih službenika. Imate i pravo. No, morate znati da je poziv i služba crkvenih pastira zahtjevna. Tko se darovao u punoj velikodušnosti svoje mladosti, ostaje čovjek, i svaki dan taj čovjek u njemu traži uzeti nazad ono što je dao. Trajna je borba ostati potpuno raspoloživ Kristu i bližnjima.Crkvenim službenicima nisu potrebni komplimenti. Potrebno je da im kršćani, o kojima na različite načine vode brigu, pokažu i dokažu da njihovi duhovni pastiri nisu svoj život uzalud darovali.
U ovoj Euharistiji, žrtvi hvale i zahvale, iznesimo Gospodinu svoju molitvu za ovu našu braću: Zlatka i Renata i za sve koji u Crkvi Božjoj “podnose teret dana i žegu” (Mt 20,12) svoga pastirskog djelovanja da ostanu vjerni.
Molimo za njih da osjete radost svoga poziva i da svaki dan, dar primljen od samoga Krista u sakramentu sv. Reda, ponovno otkrivaju i za njega Darovatelju zahvaljuju. Tako neka bude! Amen.
