PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA SPOMENDAN SVETE MAJKE TEREZIJE U BANJOLUČKOJ KATEDRALI

Na spomendan utemeljiteljice Družbe sestara Misionarki ljubavi svete Majke Terezije, u večernjim satima 5. rujna 2020. u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci Misno slavlje predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. Markom Semrenom te uz koncelebraciju biskupijskog kancelara preč. Pere Grgića, ekonoma mons. Ivice Božinovića i tajnika Predraga Ivandića. Sudjelovale su sestre: Misionarke ljubavi poznate kao sestre Majke Terezije, Milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Klanjateljice Krvi Kristove te oko sedamdeset vjernika. Svetu misu izravno je prenosila Radio Marija Bosne i Hercegovine.

Sestre Misionarke ljubavi došle su u Banja Luku u listopadu 2005. na poziv banjolučkog biskupa Franje Komarice. U kući djeluju 4 sestre. Apostolat sestara je posjećivanje siromašnih u gradu i obližnjim selima. Otvorile su mali Dom za beskućnike (18 ležajeva) te pučku kuhinju u kojoj dnevno nahrane od 60 do 80 osoba. Posjećuju također zatvorenike u zatvorima (Tunjice, Banja Luka i Doboj). Ovisno o mogućnosti, mjesečno dijele pakete hrane i odjeće siromašnim obiteljima kojih ima oko pedesetak. Osim materijalne pomoći sestre mole zajedno sa siromasima da im i na taj način pokažu put do Boga – a to sestre smatraju najvažnijim. Kako je znala reći utemeljiteljica bl. Majka Terezija, Misionarke ljubavi nastoje propovijedati ne toliko riječima nego djelima i životom. Sestre osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti žive zavjet služenja najsiromašnijim od siromaha.

Prigodnu propovijed uputio je biskup Semren, a prenosimo je u cijelosti:

Drage s. Majke Terezije, dragi prijatelji naših sestara, braćo i sestre iskreno vas pozdravljam. Sigurno ćemo se složiti sa ovom tvrdnjom: «Reci mi kakav si prema ljudima, reći ću ti kakav si prema Bogu!» Bogoljublje se mjeri bratoljubljem! A Bogoslužje treba izvirati iz Bogoljublja koje ojačava naše bratoljublje. Majka Terezija je čula Kristov glas: „Budi moje svjetlo u služenju siromasima! Time ćeš postati majka odbačenima, zgaženima, ostavljenima, bolesnima, umirućima“. Još uvijek odzvanja taj glas živ u svetoj Majci Tereziji i njezinim sestrama i ovdje u Banja Luci. Poslušajmo i mi taj glas i zahvalimo mu u ovoj gozbi ljubavi za sestre Misionarke te Ljubavi, moleći da se zapaljeni plamen nikad ne ugasi i da ih Bog blagoslovi novim duhovnim zvanjima.

Sv. papa Ivan Pavao II. rekao je o svetoj Majci Tereziji: “Ona je izabrano oruđe za naviještanje evanđelja cijelom svijetu ne propovijedanjem, nego svakodnevnim djelima ljubavi prema najsiromašnijima“. Promatrajući tihu prisutnost njezinih sestara vidimo da je na djelu: misionarstvo ljubavi, misionarstvo mira, misionarstvo života. Življenje Majke Terezije bilo je himna životu, radosno Da rođeno iz duboke vjere i ljubavi.

Osmijehom ispunjenim ljubavlju preobražavala je svijet. Sv. Pavao ističe da je ljubav stvorena da traje, da vječno traje, da ne potamni u susretu sa svagdanjim životom. Zato se mora jačati, produbljivati se i cvjetati svaki dan sve više snažena Božjom ljubavlju i služenjem potrebitima. Prava ljubav potječe od Boga, nadnaravna je i zahtijevana je. (2 Kor 5,14):”Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“.

Koliko značenje i kakva je uloga Majke Terezije bila za vrijeme njezina života, a i danas vidljivo je i u nacionalnim i međunarodnim nagradama koje je za života dobila. Najprije su je «otkrili» sami gladni, gaženi, gubavi, siromasi svih vrsta, a onda ljudi kulture, ekonomije, politike, vjere …Tako je počelo natjecanje oko njezinoga nagrađivanja, od Indije, a kasnije i po cijelome svijetu, te je dobila počasno građanstvo od više država, više počasnih doktorata i 1979. godine Nobelovu nagradu za mir.

O njoj su veliki crkveni dostojanstvenici i državnici kazali: Prolazila je svijetom čineći dobro i osmjehom preobražavala svijet. Bila je istinski svjedok evanđelja svima nama hrabrim navješćivanjem ljubavi Kristove. Davala je svoj život svakog dana novom snagom i ljubavlju za dobro siromaha, odbačenih, gubavih, onih koji nemaju nikoga. Svjedočila je moć bratskog prijateljstva, potičući tako pravi ljudski i društveni razvoj. Bilo je nemoguće biti u njezinoj nazočnosti, a ne biti optimist. Ona je heroj našega vremena. Majka Terezija i njezine sestre Misionarke Ljubavi čudo su kršćanske ljubavi za sav svijet. One su najljepši izraz dobrote, humanosti, plemenitosti, žrtve, svjedoci da je Bog i danas živ i djelotvoran ….

Na komentar jednoga novinara kako to što ona radi on ne bi radio za milijune, jednostavno je i iskreno odgovorila kako ni ona to ne bi radila za milijune, ali za Isusa da. Isus Krist je taj odakle je crpila snagu, hrabrost, smjelost, izdržljivost, suočenja s potrebama bližnjih i mukama cijeloga svijeta. Snaga i ljubav napose su dolazili do izražaja u služenju siromašnima u kojima je vidjela samoga Krista. Jasno je govorila, «Isus Krist za mene je Kruh Života, uvijek na raspolaganju svima nama, zato i mi trebamo biti na raspolaganju Bogu i drugima, svima kao kruh … Ako otkrivamo Krista pod prilikama kruha, onda ćemo lakše moći otkriti i služiti mu u smrdljivima i uništenim tijelima siromaha, gubavaca, umirućih.” «Isus je sama radost i mir našeg srca», znala je pisati bratu Lazaru. Sestrama pak misionarkama ljubavi pisala je: «Plod našega sjedinjenja s Isusom jest zavjet ljubavi kao što je dijete plod sakramenta ženidbe … Svijećnjak ne gori bez ulja, tako ni zavjet ljubavi ne može opstati bez zavjeta siromaštva i poslušnosti, a mi smo k tome dodale i besplatno služenje siromasima među najsiromašnijima iz ljubavi prema Bogu …»

Živjela je Isusa. Zato i za nas njezine riječi imaju snažnu poruku: «Moja je najveća nagrada ljubiti Isusa. On je izvor moga života, moga zvanja, moga posvećenja. On je moja ljubav, moje sve. Moja bi najveća želja bila da se ljubav Božja proširi na sve ljude, posebno na one koji pate.»

Svoju snažnu ljubav prema Isusu prenosila je djelom i riječju na svoje sestre. Često im je znala je reći »Mi nismo socijalne radnice, nego prije i iznad svega redovnice, ljubav Božja na djelu. Sve što činimo, radimo s ljubavi, iz ljubavi za Boga i za bližnjega. Radimo mnogo, gotovo dan i noć s mnogim bolesnicima, gubavcima, umirućima, ali sve bi bilo uzaludno i zapravo nemoguće bez Božje pomoći, koju dobivamo posebno po molitvi, po sv. pričesti. Bez molitve nećemo biti sposobne prepoznati u svakome čovjeku brata i sestru, još manje Boga, jer plod je molitve vjera, plod vjere ljubav, a plod ljubavi služenje.»

Sestre je poticala da budu dobra i milosrdna srca prema svima i da ne dopuste da itko od onih koji im dođu, od njih odu a da ne postanu bolji i sretniji ljudi. Upozoravala je na glavni problem u svijetu – posrnule obitelji – i zalagala se za vraćanje zajedničke obiteljske molitve. U svome je služenju uočila da je najteža bolest današnjice osjećaj odbačenosti, napuštenosti, ravnodušnosti. Za nju su dvije zapovjedi – ljubiti Boga i ljubiti bližnjega – postale jedna, neodvojiva zapovijed. «Ja živim s Isusom dvadeset četiri sata na dan. Što god da radim, to je za Isusa». Iz molitve je proizlazio smisao za žrtvu, snaga dizanja glasa protiv ratova, protiv pobačaja koje je držala najvećim opasnostima za mir u svijetu. Borila se protiv droge i prostitucije.

Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji nosila je u svom srcu još od djetinjstva. Prenijela ju je na svoje sestre tako da svaka od njih i danas na svojevrstan način pokazuje Marijin život u poniznosti, poslušnosti, čistoći, služeći u ljubavi. Poput Majke Terezije one s krunicom u ruci stalno mole te ne čudi da gotovo nikada nisu doživjele neke veće životne opasnosti iako žive i rade u vrlo teškim i opasnim sredinama: među alkoholičarima, drogerašima, ženama koje su se odale lošemu životu. Stoga nije slučajno da je Kongregacija ljubavi upravo na blagdan Gospe od krunice, 7. listopada, dobila iz Rima odobrenje za djelovanje.

Danas Misionarki Ljubavi u svijetu ima više od 5000. Djeluju u mnogobrojnim domovima za siročad, za napuštene, umiruće u 137 zemalja svijeta i imaju 766 misija. Iako su u omjeru na siromahe svijeta tek «kap u oceanu», ta je kap danas itekako vrijedna pozornosti jer na svim kontinentima uz otklon materijalnoga siromaštva upozoravaju na duhovno siromaštvo. Svuda žive istim stilom života. Redovito dnevno provedu u molitvi po četiri i više sati, a ostatak su vremena sa siromasima. U svojim kućama nemaju radija ni televizije. Osim ženskoga osnovan je 1963. godine i muški ogranak Misionari ljubavi. Njih dvjestotinjak braće djeluje u sedam zemalja živeći i radeći po pravilu Majke Terezije. A ona ih potiče: «Ne možeš biti misionar ljubavi ako ti srce nije puno radosti!» Da, svi smo pozvani biti misionari i misionarke ljubavi i u svom životu ostvarivati Isusova blaženstva.

Na zidu Dječjega doma u Shishu Bhavani koji je osnovala Majka Terezija stoji zapis koji nam može poslužiti kao program djelovanja:

„Čovjek je nerazuman, nelogičan, sebičan.
Nije važno. Voli ga!

Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
Nije važno. Čini dobro!

Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Nije važno. Ostvaruj ciljeve svoje!

Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno.
Nije važno. Čini dobro!

Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
Nije važno. Budi iskren i pošten!

Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti.
Nije važno. Stvaraj!

Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
Nije važno. Pomaži im!

Daješ svijetu najbolje od sebe, a on ti uzvraća udarcima.
Nije važno. Daj najbolje od sebe!“

Draga braćo i sestre, dok zahvaljujemo Bogu za život i djelo Majke Terezije pokušajmo i svoj život osmisliti radom, molitvom i radosnim služenjem Bogu i bližnjemu. Mnogi od vas ovdje nazočnih čine čuda ljubavi u suradnji sa našim sestrama Misionarkama Ljubavi, a možda danas netko novi dobije poticaj da podrži rad naših sestara i pomogne im molitvom i konkretnim djelovanjem. Amen.