Na blagdan Pohoda BDM, 31. svibnja 2020. banjolučka župa Pohoda BDM je proslavila svoj patron. Svetu misu je predvodio fra Tomislav Svetinović, župni vikar petrićevački. Uz domaćeg župnika don Žarka Vladislava Ošapa na Misi je koncelebrirao, zbog nedjeljnih obveza svećenika, samo vlč. Marijan Mišo Stojanović, vojni kapelan i župnik budžački. I pored korone pošasti iz koje polako izlazi, ipak se okupilo lijepi broj vjernika, njih 80-ak, kako domaćih župljana tako i iz okolnih župa.
Propovjednik se najprije osvrnuo na sam događaj Pohoda BDM Elizabeti u Lukinom evanđeoskom izvješću, govoreći da možemo samo pokušati zamisliti kakav je to bio susret dviju žena prožet vjerom i emocijama srca i duše kao što se i očituju kod žena koje u sebi nose život. Njihov je razgovor bila Božja slava koja se proslavlja u životu i ljudskim djelima. Čovjek kao čovjek je u drugom planu, ali Bog je iznad svega i u svemu.
Evanđelist Luka, nastavio je propovjednik, o ovom događaju piše s mnogo topline i emocija koji mu je Marija, vjerojatno opisala do u detalje. Ovo su jedinstveni susreti, razgovori u Duhu i po Duhu Svetom. Ovo je susret koji se događa u Duhu, susret koji rađa sreću, jer je u Bogu i s Bogom. To su razgovori koji su pod dojmom života jer nose živote, koji su presudni za život čovjeka i njegove povijesti.
Kao što Boga krasi poniznost, tako i ženu poput Marije krasi poniznost. Upravo plod takve poniznosti i jest njezin hvalospjev Veliča: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj … što pogleda na neznatnost službenice svoje…!“
Primjenjujući sve ovo na životnu – konkretnu stvarnost, propovjednik je naglasio da je nekada žena, dok je živjela svoju slobodu srca, u tome bila sretna, Žena srca je sretna u svojoj trudnoći, a pogotovo kad se dijete rodi nakon svih patnja i porođajnih bolova. Što su patnje bile teže, radost je tim veća. Žene su onoliko sretne koliko života daju drugima. No, na žalost mnoge današnje žene biraju drugačije puteve i drugačije izbore.
Žene posvećenog života, sa zavjetima, druga su vrsta žena. One svoju žrtvu doživljavaju na još sretniji i postojaniji način u srcu i duši. Ta, Božja svi smo djeca!
Marijin Hvalospjev Veliča u sebi sadrži svu istinu o ljudskom životu, istinu sadašnje ljudske stvarnosti za buduću. Već se nazire i prepoznatljivo je ono što čovjeka čeka nakon ove zemlje. Marija već vidi našu i Božju stvarnost: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.“
Gladni se pune dobrima, a bogati se otpuštaju prazni! Ova zemlja je prolazna. Sve ono što imamo napustit će nas. Ostat ćemo prazni. Gladni ove zemlje i siromašni postaju bogati Bogom, jer On je jedino bogatstvo. Nemojmo ga zamijeniti prolaznim!
Na kraju je propovjednik sve pozvao: Neka nam ove dvije velike žene budu zvijezda vodilja u nasljedovanju Krista Spasitelja.
Pod Misom je pjevao župski zbor a svirala je orguljašica Sanja Horvat.
Nakon Mise uslijedila je okrjepa za sve sudionike u dvorištu crkve, a za biskupa, svećenike, časne sestre i vijećnike ŽPV u župnoj kući.
Proslavi patrona prethodila je trodnevnica koju je, zbog svih okolnosti predvodio župnik Ošap. Prvog dana trodnevnice (četvrtak) bilo je cjelodnevno klanjanje od 8 do 17.30 sati pod kojim su se župljani izmjenjivali klečeći po sat vremena. Župnik je pod Misom propovjedio o Mariji „ženi euharistije“, kako ju je nazvao sv. papa Ivan Pavo II. Drugoga dana bilo je organizirano pokorničko bogoslužje a župnik je propovijedao o sakramentu ispovijedi u kojem susrećemo i dotičemo Božje milosrđe.
Trećeg dana trodnevnice, Misom uočnicom, proslavili su, kao župna zajednica, svetkovinu Duhova.
Župnik je obišao i nekoliko bolesnike, tj. one koji su, zbog još izvanrednih okolnosti, sami pozvali župnika da ih posjeti i duhovno okrijepi.
Župa Banja Luka „broji“ svoja stoljeća koliko i sam grad Banja Luka koji se pod tim imenom prvi put spominje 1494. godine, a već 1495. spominju se u gradu redovnici, vjerojatno franjevci.
Fra Alojzije Mišić u petrićevačkom ljetopisu navodi da župa u Banjoj Luci postoji od 1503. Međutim, ukoliko je točna pretpostavka da je na području današnje Banje Luke bio Vrbaški Grad, onda je župa znatno starija. U popisu župa Zagrebačke biskupije Goričkoga arhiđakona Ivana iz 1334. spominje se i “crkva sv. Martina pod gradom”, koju povjesničar Bilogrivić smješta kraj ušća potoka Suturlije u Vrbas u Gornjem Šeheru.
Najstarije sačuvane matice banjolučke župe potječu iz 1753. Iz njih su nam poznata imena 76 župnika te župe u posljednja dva i pol stoljeća.
Župa je više puta mijenjala sjedište. Na sadašnje mjesto, nekoć zvano Latinska Mahala, preneseno je 1859., kada je tu sagrađena župna kuća i skromna kapelica. Sadašnja župna crkva sagrađena je 1891. Nakon potresa 1969., koji ju je znatno oštetio, temeljito je obnovljena, kao što je obnovljena i oprije 8 godina. Inače je to najstariji vjerski objekt grada Banja luke sačuvan u gabaritima od svoje posvete 1892. godine.
Župna kuća sagrađena je 1930-ih godina. Nakon Drugoga svjetskog rata najveći je dio kuće nacionaliziran i nikada nije vraćen Crkvi, kao što je nacionalizirano i cijelo crkveno zemljište od 2100 m2 na kojem je sagrađena crkva i župna kuća. Jedinstveno je to, ali istinito, da ova župa ne posjeduje ni zemljište na kojemu je crkva izgrađena, a kamo li nešto drugo.
Župa ima grobljanske kapelice: u Ducipolju, posvećenu sv. Josipu radniku, sa zvonom, sagrađenu 1980. a nakon rušenja je obnovljena 2005. godine; na groblju Sv. Marko; u Pavlovcu, posvećena Sv. Juraja, sagrađena 1973. i u cijelosti obnovljena 2018. godine, te trošna drvena kapelica na groblju u Rekavicama. Valja istaknuti da se na području župe nalazi i katedrala Sv. Bonaventure, koja nikada nije bila župna crkva. Na području banjolučke župe od 1872. djeluju sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, a od 1887. sestre Klanjateljice Krvi Kristove, jedne i druge s kraćim prekidom tijekom posljednjega desetljeća. U listopadu 2005. tu su svoju kuću otvorile i sestre Misionarke ljubavi, poznatije kao sestre blažene Majke Terezije iz Calcutte.
Župom upravlja dijecezanski (biskupijski) svećenik od 1900. godine. Od ove je župe godine 1972. odijeljen jugo-istočni dio i osnovana posebna župa Presnače (do 1977. samostalna kapelanija a onda župa sv. Male Terezije – danas njezino biskupijsko svetište).
Broj vjernika prije posljednjega rata bio je oko 4000 tisuće a danas župnik ima kontakt sa 540 katolika u 420 obitelji. Broj govori da su uglavnom samačke obitelji. Godišnje u župi se krsti jedno do dvoje novorođenčadi a sprovoda je 40-ak. Na župnu katehezu, u dvije grupe, dolazi 12 djece i godišnje uvijek imamo nekoliko katekumena. Svake godine imamo slavlja Prve pričesti i Krizme, osim ove godine zbog ovih okolnosti. Što se tiče pohađanja svetih misa nedjeljama i blagdanima možemo reći da ih, na tri mise (jedna je u katedrali) dođe oko 250 vjernika. Kada bi kao ljudi zaustavili se samo na brojkama mogli bi reći kako je to sve tužno i jadno. Ali nitko nije samo broj tako niti mi ovdje, i zato živimo u nadi protiv svake nade jer ona izvire iz vjere ovoga puka koji rado moli i Boga i Gospu slavi.
KTA
Banja Luka, 3. lipanj 2020.
