BISKUP KOMARICA ZA DIREKTNO: PREŠUĆIVANJE ZLA, PA I ONOG NAD HRVATIMA BOSANSKE POSAVINE, VRLO JE SMRTONOSNA ‘PANDEMIJA’ ZA POŠTENO LJUDSKO SRCE

U intervjuu za portal Direktno govorio je o mnogim temama, od snage vjere do opstanka Hrvata u BiH.

Mons. Franjo Komarica, banjolučki biskup, rođen je 3. veljače 1946. u Novakovićima kod Banje Luke. Studirao je u Innsbrucku, gdje je 1972. godine zaređen za svećenika. Doktorirao je liturgiku 1978. godine. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. godine pomoćnim biskupom banjolučkim, kao najmlađeg biskupa u tadašnjoj Jugoslaviji. Za banjolučkog biskupa imenovan je 15. svibnja 1989. godine. Od 2002. do 2006. bio je predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

U predratnim i ratnim zbivanjima biskup Komarica sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini prošao je ovozemaljski pakao i to ga nije pokolebalo. Zauzimanje biskupa Komarice za proglašenje blaženim sina Banjolučke biskupije Ivana Merza jedan je od najvećih njegovih uspjeha. Godine 2003. papa Ivan Pavao II., iako bolestan, odazvao se Komaričinu pozivu pohodio biskupiju i Ivana Merza proglasio blaženim.

Godine 2004. biskup je bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Povodom nominacije izdana je njegova knjiga U obrani čovjekova dostojanstva.

Godine 1997. objavio je knjigu U obrani obespravljenih: izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina 1991. do 1995., prevedenu na više europskih jezika. Poznati je borac za ljudska prava i oštar kritičar međunarodne zajednice. Neumorni je zalagatelj za opstanak Hrvata u Republici Srpskoj i BiH te pravednom rješenju budućnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini.

U intervjuu za portal Direktno govorio je o mnogim temama, od snage vjere do opstanka Hrvata u BiH.

Biskupe, koliko je danas težak život Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, odnosno kako izgleda život Hrvata u Republici Srpskoj?

Bosansko-hercegovački Hrvati katolici dijele i danas – kao što su činili i ranije – zajedno s drugim žiteljima naše zemlje aktualnu društveno-političku situaciju, koja je snažno – svih poratnih godina – obilježena izostankom djelovanja pravne države. Umjesto zakona pravde i pravednosti u mnogim segmentima svakodnevnog života vlada zakon jačega, – stranke, partije, pa ček i pojedinaca! – po principu ‘hoće mi se, može mi se’.

Takva atmosfera je za mnoge, pogotovo za mlade ljude, teško podnošljiva, te mnogi od njih traže načina da pobjegnu od takve nenormalne, zapravo apsurdne situacije. Time ujedno oni sami pokazuju da nemaju dovoljno jake ‘kralježnice’ da se ni pojedinačno ni udruženim snagama – zajedno s drugima –bore za humaniji i pravedniji život – svoj osobni i svojih potomaka, kao i svojih sugrađana.

Hrvati katolici u entitetu RS-a su dodatno u još težem položaju, jer nemaju nikoga tko bi se na političkom ili društvenom planu zalagao za njihov svakodnevni život. Vrlo često nemaju ni osnovnih uvjeta za iole human i civiliziran život – ni popravljanje puteva do svojih kuća, ni bližeg medicinskog zbrinjavanje, ni redovite socijalne skrbi za starije i nemoćne, kojih je većina među sada ovdje živućim preostalim starosjediocima.

U mnogo slučajeva je prognanim i izbjeglim Hrvatima katolicima nezakonito oduzeta njihova imovina i prepisana na neke nove vlasnike. Čak je to slučaj i s imovinom župa, kao npr. u Bosanskom Novom (Novom Gradu), gdje je općina oduzela i onaj najnužniji prostor za župljane oko novoizgrađene – u ratu porušene župne crkve; a slično je i s imovinom u župi Marija Zvijezda u Banjoj Luci.

Unatoč svemu, ogromna većina od ovdašnjih Hrvata katolika uspijevaju ponašati se kao dobri i plemeniti, neosvetoljubivi ljudi, koji ne mrze – istinski potomci svojih predaka, koji su desetljećima i stoljećima navikli patiti zbog svog identiteta i svoje vjernosti Kristu i vjeri Crkve kao i svojoj rodnoj grudi!

Banjolučka biskupija u Crkvi spada među sam vrh onih koje su najviše stradale ikada u ratovima u svijetu. Koliko je teško biti na čelu takve biskupije?

Od tolikih razgovora i intervjua koje sam tijekom proteklih desetljeća vodio, Vi ste prvi koji mi postavljate takvo pitanje!

Nisam nikada razmišljao o težini svoje zadaće koju mi je Božja Providnost, po nasljedniku svetog Petra – papi sv. Ivanu Pavlu II. dodijelila prije više od tri desetljeća. Nisam birao ni svoju kožu niti vrijeme ni životno okruženje u kojem tu kožu nosim. Mnogo više sam se u molitvi i predanju Božjoj Providnosti, milosrđu i dobroti, trudio da spoznam što mi je činiti i tražiti od Boga i ljudi pomoć da to i učinim – da se što više Bog i njegovi zakoni poštuju i proslavljaju i da se istinski pomogne konkretnom čovjeku u njegovoj duhovnoj ili materijalnoj potrebi.

Mogu samo još reći da sam – ne samo jednom – doživio izuzetnu, uragansku, rušilačku i uništavajuću silu zloduha, ali još više i jače izuzetno – često neočekivano i nepredvidivo – djelovanje Božjeg Duha. Za to sam Bogu neizmjerno zahvalan.

Od kolikog je značaja Crkva za Hrvate u BiH?

Nesumnjivo od velikog značaja! Tako je bilo i tijekom mnogih proteklih stoljeća izuzetno dramatične povijesti Katoličke Crkve u ovoj zemlji. Ogromna većina katoličke populacije je privržena našem svećenstvu i redovništvu, znajući iz iskustva da su i svećeni, redovnici i redovnice bili i ostali uz njih i s njima i u najdramatičnijim godinama rata i cijelo vrijeme poraća, a jedan broj, osobito u mojoj biskupiji je za to dao i svoj život; da su često, ako ne i redovito, bili prvi pa i jedini voditelji i pomagači u obrani i promoviranju njihovih temeljnih ljudskih prava i sloboda, te obnovitelji njihove nade, vjere, ljubavi i solidarnosti u materijalnijom obnavljanju njihovih obitelji, domova, naseljâ, župâ. Znam da to također dobro znaju i neki utjecajni međunarodni krugovi, kojima to nije pravo, te su sve učinili i danas čine da se katolike fizički iskorijeni i iz ove zemlje.

Solidarnost ne bi trebala poznavati nacionalne i religijske odrednice ni barijere. Što u tom smislu možemo iščitati iz odnosa među narodima u BiH?

Pripadnici naša tri ‘domaća’ naroda, kao i pripadnici ovdašnjih nacionalnih manjina žive zajedno, međusobno izmiješani, već vrlo dugo. Navikli su jedni na druge i redovito su međusobno izgradili doista dobe i solidarne pa i prijateljske odnose. Mora ‘izvana’ doći neka izuzetno jaka sila da se ti njihovi duboko istinski i humani odnosi poremete ili pak unište. To se dogodilo i tijekom zadnjeg rata od strane aktualnih političkih, ideoloških vođa i ratnih stratega – domaćih i stranih. Namjerno forsirana negativna propaganda preko medija i ‘od uha do uha’ poljuljala je nažalost, pa i uništila mnoga prijateljstva i dobrosusjedske odnose.

Kad je ta i takva manipulirajuća buka i propaganda nepovjerenja i isključivosti jenjala ljudi su se ponovno počeli zbližavati, međusobno ispomagati i biti međusobno solidarni u svakodnevnim životnim poteškoćama i u radostima.

Moje je višestruko iskustvo, tako često doživljeno među pripadnicima svih ovdašnjih naroda i nacionalnih manjina, da je ogromna većina ovdašnjeg stanovništva u stanju i da je spremna živjeti zajedno s drugima i drukčijima. Što se tiče ovdašnjih katolika – tu i oni ne zaostaju, jer znaju da su oni osobito zaduženi za prakticiranje solidarnosti s drugima i drukčijima pored sebe, u duhu Kristove zapovijedi ljubavi.

Znamo da je povratak Hrvata u Posavinu slab, no postoji li interes barem za obnavljanje uništenih kuća i očuvanje zemlje predaka?

Doista je tužno – i danas toliko godina nakon nesretnog rata i nespriječenog, inače dobro isplaniranog i temeljito provedenog etničkog čišćenja, tj. fizičkog iskorjenjivanja starosjedilačke hrvatske, odnosno katoličke populacije s područja Bosanske Posavine, a također i Sjeverozapadne Bosne, nekadašnje ‘Turske Hrvatske’ – biti primoran govoriti o sramotnom ponašanju naše generacije političara, državnika, intelektualaca i drugih društvenih radnika, koji su bili ili su još uvijek – zaduženi za ispravljanje teškog zločina protiv jednih od temeljenih i neupitnih ljudskih prava: prava na rodno mjesto, na vlastitu imovinu, na vlastiti identitet.

Ne samo da je i famozni Daytonski mirovni sporazum garantirao nesmetani održivi povratak svih prognanih i izbjeglih tijekom rata, pa tako i bosanskih Hrvata, nego su i vrhovni moralni svjetski autoriteti pape sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. u više navrata službeno prozivali i pozivali političare – domaće i međunarodne – koji su bili zaduženi za održivi povratak svih prognanih i izbjeglih Hrvata katolika iz Posavine i banjolučke regije.

Nažalost, ne samo da dotični dužnosnici nisu uradili posao koji su morali i za koji su bili plaćeni – da su omogućili i prognanim Hrvatima katolicima održivi povratak, politički, pravno i materijalno – nego su nerijetko (a osobno su mi poznati brojni slučajevi), i izravno onemogućavali, tj. radili protiv povratka bosanskih Hrvata katolika. Hvalevrijedni su često nadljudski napori pojedinaca među prognanicima i izbjeglicama da vlastitim, često skromnim sredstvima pokušaju barem materijalno donekle obnoviti svoju uništenu očevinu i djedovinu. Ali, to nažalost ni izdaleka nije dovoljno da bi se moglo govoriti o njihovom masovnijem održivom povratku. Fatalno – sve do sada – nedostaje potrebna strategija i politička volja od strane nositelja vlasti.

Smeta li Vas što se Hrvate Bosanske Posavine i ono što im se dogodilo ignorira u bh., ali i u hrvatskim medijima?

Istinoljubivost i intelektualno poštenje zahtijevaju od nas svakoga da budemo vjerodostojni, da zlo nazivamo zlom, da nepravdu nazivamo nepravdom. Prešućivati zlo i nepravdu vrlo je opasna pa i smrtonosna ‘pandemija’ za zdrav ljudski razum i pošteno ljudsko srce. Destrukcija, zlo, nepravda i nehumanost uspijevaju i pobjeđuju ondje gdje i onda kada zakažu dobro, konstrukcija, pravo, pravda i humanost.

Prešućivanje – i to godinama – i ignoriranje dalekosežne mnogostruke nepravde, koja je učinjena hrvatskoj, odn. katoličkoj populaciji u spomenutom dijelu Bosne – zorno pokazuje stanje istinoljubivosti, pravdoljubivosti i čovjekoljublja u srcima i glavama poglavito onih naših sugrađana, sunarodnjaka i suvremenika, koji žele imati i zadržati monopol nad javnim mišljenjem.

Meni je dodatno žao što se do sada – sve protekle godine nakon rata – među brojnim tisućama i desetinama tisuća prognanih Hrvata iz Bosanske Posavine i Bosanske Krajine, koji žive i rade kao ozbiljni, savjesni i ugledni ljudi u Hrvatskoj ili u nekim srednjoeuropskim ili zapadnoeuropskim zemljama, nije našla barem omanja grupa istinskih domoljuba, rodoljuba i humanista s ‘kralježnicom’, te se javno i ustrajno javljala na sceni političkih ili društvenih dosadašnjih razgovaranja i dogovaranja o nama i našoj budućnosti.

Narodna mudrost veli: ‘Tuđi nokti svrab ne češu’. I još: ‘Plug koji ne ore i sam zahrđa’. Imat ćemo ono i onoliko za koje i za koliko se budemo prvenstveno sami voljni i kadri izboriti. Fatalno premalo smo se – zajednički do sada borili, jer smo mnogi – kako nam se stranci rugaju – ali svoje glave da ih neke tuđe noge nosaju. Ako mi sami ne držimo do sebe, do svoga postojanja i dostojanstva, kako ćemo očekivati da drugi do nas drže?

Što mislite koliko je Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine odgovoran za nestanak Hrvata s područja entiteta RS-a?

Gledajući iz sadašnje situacije – 26 godina nakon njegova potpisivanja – može se reći da je presudno i fatalno odgovoran za nestanak domaće hrvatske populacije s područja polovine njene domovine Bosne.

Istini za volju, u tom Sporazumu je – kako sam već spomenuo – bilo previđeno u famoznom Aneksu 7 da se mora omogućiti svim prognanima i izbjeglima, dakle i prognanim i izbjeglim Hrvatima iz BiH nesmetani i održivi povratak u njihov rodni kraj, na vlastitu imovinu. Nažalost, taj dio Sporazuma nije se ni izdaleka ostvario u poželjnom i potrebnom povratku hrvatskog pučanstva, što će imati sudbonosne i dalekosežne posljedice ne samo za to područje u koje se oni nisu vratili, nego i za neposredno susjedstvo u BiH i u Hrvatskoj!

Koliko vjerujete u opstanak Hrvata u BiH, s posebnim naglaskom na Republiku Srpsku koja prijeti odcjepljenjem?

Poznato je – barem nama starijima – da Bosne i Hercegovine, kao međunarodno priznate države, ne bi ni bilo bez presudnog aktivnog sudjelovanja Hrvata katolika u onom sudbonosnom referendumu. I za opstanak Bosne i Hercegovine kao države, presudan je hrvatski narod u njoj i njegova ravnopravnost na području cijele zemlje, pa tako i u entitetu RS-a. A te ravnopravnosti, nažalost, ni izdaleka nema u većem dijelu države, pogotovo u ovom entitetu, što je svima dobro poznato.

Dok god domicilni Hrvati imaju barem teoretsku mogućnost da dođu na svoju očevinu, a koja redovito nije pustinja ni prašuma, nego najplodniji dio Bosne i da na njoj uživaju sva prava kao i svi drugi njihovi sugrađani, postoji i realna mogućnost njihova povratka i daljnjeg njihova opstanka.

Kako ste zadovoljni odnosima s Hrvatskom?

Hrvatska – i država i politika i Crkva i mediji i intelektualci i privrednici i svi drugi javni djelatnici – pružili su prognanim i ovdje u entitetu RS-a ostalim malobrojnim Hrvatima, odn. katolicima onu pomoć i podršku koju su pružili. A da te i takve pomoći nije bilo bilo bi za mnoge unesrećene i obespravljene naše sunarodnjake još gore i dramatičnije. Da su svi navedeni, pogotovo oni, koji su službeno ili moralno bili zaduženi za pružanje osobito političke i pravne, a onda i materijalne pomoći pružili od te pomoći više – sigurno mnogi od onih, koji dva i pol desetljeća uzalud čekaju za sebe pravo i pravdu, ne bi bili u sadašnjem obespravljenom položaju i gledali bi optimističnije u budućnost svoju i svoje djece i potomaka.

Je li Bosna i Hercegovina ‘bačva baruta’ ili ipak ima razloga i za optimizam?

Mnogo puta i na mnogo mjesta – osobito u inozemstvu – javno sam pitao tamošnje političare i cijelu javnost: “Želite li vi dosita da moja domovina Bosna i Hercegovina i cijeli Balkan ostanu i dalje ‘bure baruta’ ili da postanu zona mira, uzor za cijelu Europu u svojoj jedinstvenosti s razumljivim različitostima – etničkim, vjerskim, kulturološkim i drugim?”. Nisam, nažalost, našao dovoljan broj onih koji su bili među najodgovornijima, a koji su htjeli i mogli razumjeti bremenitost i dramatičnost toga moga pitanja. To su mi čak i ovih dana – potvrdili i neki vrlo uvaženi međunarodni sugovornici, među kojima i sadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.

Kao vjernik smatram da treba više moliti Boga, Gospodara i Upravitelja narodâ i cijele ljudske povijesti da On prosvijetli pamet i potakne srca onih koji imaju veliku i važnu povijesnu odgovornost, da se svi oni više udruže oko zajedničkog “jezgra” svih ljudi i naroda – oko odlučnije obrane i promoviranja dostojanstva čovjeka kao bogolikog stvorenja i osnovnih ljudskih prava i sloboda kako pojedinaca tako i narodâ i vjerskih (i drugih) zajednica.

Autor: Bjonda Lučić
direktno.hr
Banja Luka, 15. studenog 2021.