“Bogatstvo orgulja u nekoj sredini, gradu, kraju neprocjenjivo je i daje poseban pečat kulturne baštine i njenog bogatstva i različitosti.”
Povodom prvog orguljaškog festivala u Banjoj Luci koji organizira HKD Napredak podružnica Banja Luka razgovarali smo sa Edmundom Andlerom Borićem, koji će tri večeri nastupati na različitim lokacijama u našem gradu.
Edmund Andler Borić rođen je i odrastao u Zadru, a živi i djeluje u Zagrebu. Jedan je od najaktivnijih koncertnih orguljaša u Hrvatskoj, organizator i gost mnogih orguljaških festivala i višestruki dobitnik značajnih priznanja.
Već duži niz godina ravnatelj ste festivala Orgulje Zagrebačke katedrale, recite nam nešto više o važnosti organiziranja festivala ovog tipa po uzoru na vodeće europske gradove, za samu promidžbu i razvoj glazbenog turizma grada u kojem se festival organizira?
Već tijekom studija orgulja počeo sam intenzivno koncertirati kao solist uz orgulje ili uz goste na drugim instrumentima po Hrvatskoj i vani. Gostovao sam na mnogim orguljaškim festivalima i ostao fasciniran kako to izvrsno rade u Njemačkoj, Švicarskoj, Češkoj, Bjelorusiji itd. Obilazeći Sisak i okolicu upoznao sam nekoliko sjajnih, malih, povijesnih orgulja koje su iz 18. i 19. stoljeća. To je bio okidač da s kolegicom iz Siska pokrenemo međunarodni orguljaški festival “Ars organi Sisciae / Umjetnost orgulja Siska”. Taj festival sam vodio jedanaest godina. Kako sam često bio angažiran u zagrebačkoj katedrali, otvorila se nova dimenzija da s našom udrugom “Zvuci tišine” pokrenemo veliki i ozbiljan Festival Orgulje Zagrebačke katedrale. Festival smo vodili deset godina. Bio je to veliki skok za cjelokupnu zagrebačku scenu. Zagreb smo pozicionirali kao kulturnu i orguljašku destinaciju. Jer u katedrali se nalaze najveće orgulje u Hrvatskoj, neprocjenjivo vrijedne iz 1855. godine koje je gradila tada vodeća njemačka i svjetska orguljaška kompanija Walcker. Koncerti su bili puni i krcati sjajne publike kako domaće tako i strane.
Bogatstvo orgulja u nekoj sredini, gradu, kraju je neprocjenjivo i daje poseban pečat kulturne baštine i njenog bogatstva i različitosti. U nebrojeno gradova Europe i svijeta postoje orguljaški festivali koji taj grad čine posebnim, kulturnim, poželjnim kao turističku destinaciju i tako obogaćuju i kulturnu ponudu samog grada.
Jako me veseli da u Banjoj Luci pokrećemo ovakav jedna festival u ne baš ugodnim vremenima za kulturu. Čestitam HKD Napretku u Banjoj Luci i predsjednici kao velikom kreativcu u prepoznavanju originalnih stvari, gđi Ružici Grozdić Ševarika.
Čest ste gost u Banjoj Luci, recite nam nesto više o Vašim impresijama vezanim za grad, kao i orguljama koje baštinimo, a imali ste priliku na njima svirati?
Moj prvi koncert u Banjoj Luci bio je na poziv banjolučkog biskupa Franje Komarice prije dosta godina i tad sam prvi put uopće upoznao grad koji me na prvi susret oduševio. Bio sam u dosta gradova Bosne i Hercegovine, ali moram priznati Sarajevo i Banja Luka su me fascinirali svojim bogatstvom kulturnog nasljeđa. Ono što mi je žao da nažalost te kao i mnoge druge sredine ne prepoznaju vlastitu vrijednost kroz bogatu i originalnu kulturnu baštinu. Moj prvi koncert je bio na orguljama katedrale Sv. Bonaventure. Već idući koncerti su bili na orguljama trapističke crkve koja me apsolutno oborila s nogu. Čak je i u Hrvatskoj teško naći tako veliku i bogato ukrašenu crkvu kao Mariju Zvijezdu s predivnim velikim orguljama. I uslijedili su koncerti na poziv obnovljenog HKD Napretka u župnoj crkvi u centru Banja Luke. I svaki moj dolazak mi je omogućio da iznova otkrivam taj predivni grad i da ostanem zapanjen bogatstvom crkava i orgulja u njima. Nakon Sarajeva Banja Luka je grad s predivnim orguljama kakvih nema neka druga sredina u Bosni. Kod mene se već tad stalno motala po glavi ideja nekog orguljaškog festivala.
Kako ste se odlučili svirati orgulje, s obzirom da su orgulje jedan od najsloženijih instrumenata?
Orgulje su me od malena uvijek privlačile. Orgulje su i glazba, zvuk, boje, arhitektura, mistika, neka drukčija dimenzija. Simfonijski zvuk tog instrumenta, čitava paleta zvuka i zvukovnih boja je fascinantna. Zatim pozicija orgulja u predivnim crkvama. Fantastična literatura iz svih stilskih glazbenih razdoblja. Kao što sam već rekao odrastajući u Zadru, gradu vrlo bogatog koncertnog života, imao sam sreću da su me roditelji odvodili na različite koncerte, pa i na orguljaške koji su kod mene otvarali apetit da se posvetim baš tom instrumentu. Također, orgulje sam sretao i kroz misu. Ali one nikad na misi nisu u prvom planu već su podređene liturgiji. Tek na koncertima koje sam slušao sam otkrio pravu veličinu orgulja. I nakon studija klavira i diplome klavira upisao sam studij orgulja i dalje je sve krenulo u svijet klasične glazbe za orgulje u kom sam istinski uživam. Orgulje su mi fascinacija na samo kroz glazbu već i kad ih se arhitektonski gleda. Pa i sam Mozart je orgulje nazvao kraljicom instrumenata.
Recite nam, što je to tako fascinantno kod orgulja, po čemu su specifične?
Orgulje su najstariji i najdugovječniji instrument u ljudskoj povijesti i civilizaciji. Procjenjuje se po raznim zapisima da su poznate još i u vremenu od 5000 godina u staroj Kini, Egiptu, Mezopotamiji, Grčkoj, Rimu, Bizantu itd. Orgulje su komplicirani sustav kojem treba zrak ne bi li svirao. Dakle, riječ je gotovo o živom organizmu. Orgulje su jedini instrument u kom su sadržani mnogi drugi puhački instrumenti. Jedino se orgulje sa svojim zvukom i zvukovnom moći mogu nositi i nadjačati simfonijski orkestar. Instrument je to koji ima ogromnu paletu boja, zvuka, te jačine. Od najtišeg registra koji se jedva čuje u prostoru do simfonijskog zvuka od kog znaju često i prozori na crkvama vibrirati. Za orgulje se pisala literatura tj. skladbe kroz apsolutno sva stilska razdoblja. Dalje, orgulje sviramo s obje ruke i obje noge. Nemate u glazbi niti jedan drugi instrument koji zahtjeva kompletno ljudsko tijelo da je angažirano u sviranju kao orgulje. Dalje, imajmo na umu da se sinthesizer kao elektronski instrument za pop glazbu temelji na ideji orgulja.
Budući da su orgulje instrument koji govori različitim jezicima, objasnite nam, zbog čega je to tako, da li je to zbog podjela prema porijeklu graditelja ili nečeg drugog?
Orgulje kako su se razvijale na europskom kontinentu, razvijale su se u sklopu pojedinih stilskih i nacionalnih graditeljskih škola. Zato imamo njemačku orguljsku tradiciju čije su orgulje reske, moćne, oštre po svom zvuku i kažemo da oponašaju zvuk njemačkog jezika. Imamo talijansku orguljsku tradiciju, a riječ je o malim orguljama, gotovo bez pedala. Talijanske orgulje su isključivo građene za izvedbu talijanskih skladatelja. Zvonke, razigrane po svojoj zvučnosti oponašajući boju talijanskog jezika. Francuska orguljska tradicija razvija manuale i njihovu paletu registara, ali pedal i pedalna tehnika nije toliko razvijena kao kod njemačkih orgulja. Francuske orgulje pune su nazalnih registara, registara koji oponašaju boju francuskog jezika. I još postoje neke manje graditeljske orguljaške tradicije.
Možete li nam objasniti kakva je razlika među njima i da li mi kao slušatelji možemo primijetiti tu razliku?
Razlika je u veličini orgulja tih već navednih orguljaških graditeljskih tradicija, razlika je u opsegu tipaka, zvuku, jačini zvuka i mogućnostima izvedbe razne literature. Njemački tip orgulja je najkompletniji i najveći i na takvim orguljama je zapravo moguća izvedba gotovo sve literature napisane za orgulje. Posebnost talijanskih orgulja je da se na njima može izvoditi isključivo literatura talijanskih skladatelja. Također i na francuskim. Ipak, njemački graditelji orgulja, a poglavito kroz 19. i 20. stoljeće, doveli su orgulje do tehničkog savršenstva. Onaj tko sluša orgulje naravno da može razlikovati boju zvuka talijanskih, njemačkih ili francuskih ili orgulja neke druge manje poznate graditeljske nacionalne škole.
Glas kulture
Banja Luka, 4. svibnja 2021.
