Apostolsko pismo u obliku motuproprija vrhovnog svećenika Franje o uporabi rimske liturgije koja je prethodila obnovi iz 1970. godine.
Čuvari predaje, biskupi, u zajedništvu s rimskim biskupom, tvore vidljivo načelo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama.[1] Vođeni Duhom Svetim oni, naviještanjem evanđelja i slavljenjem euharistije, ravnaju partikularnim Crkvama koje su im povjerene.[2]
Da bi se postigla sloga i jedinstvo Crkve, moji časni prethodnici, sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., očinskom brigom za one koji su u nekim krajevima ostali privrženi liturgijskim oblicima koji su prethodili obnovi zahtijevanoj od Drugoga vatikanskog koncila, dopustili su i uredili pravo korištenja Rimskoga misala koji je 1962. godine objavio papa Ivan XXIII.[3] Na taj su način namjeravali »olakšati življenje crkvenoga zajedništva onim katolicima koji se osjećaju navezanima na neke prethodne liturgijske oblike«, a ne na druge.[4]
Na tragu nakane mojega časnog prethodnika Benedikta XVI. da se, tri godine nakon objavljenja motuproprija Summorum Pontificum, biskupe pozove da provjere njegovu primjenu, Kongregacija za nauk vjere provela je 2020. godine temeljito savjetovanje s biskupima, a rezultati su pomno razmatrani u svjetlu iskustva koje je sazrijevalo tijekom ovih godina.
Razmotrivši želje niknule među biskupima i saslušavši mišljenje Kongregacije za nauk vjere, ovim apostolskim pismom želim ići korak dalje u trajnome nastojanju oko crkvenoga zajedništva. Stoga sam smatrao prikladnim odrediti sljedeće:
Čl. 1. Liturgijske knjige koje su proglasili sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s odlukama Drugoga vatikanskoga koncila, jedincati su izraz lex orandi rimskoga obreda.
Čl. 2. Dijecezanskomu biskupu kao upravitelju, promicatelju i čuvaru cjelokupnoga liturgijskog života u povjerenoj mu partikularnoj Crkvi,[5] pripada uređivati liturgijska slavlja u vlastitoj mu biskupiji.[6] Stoga je isključivo u njegovoj mjerodavnosti odobriti uporabu Rimskoga misala iz 1962. godine u svojoj biskupiji, slijedeći smjernice Apostolske Stolice.
Čl. 3. Biskup, u biskupijama u kojima već postoji jedna ili više skupina koje slave prema misalu koji je prethodio obnovi iz 1970. godine:§1. neka utvrdi da te skupine ne isključuju valjanost i zakonitost liturgijske obnove, odredaba Drugoga vatikanskog koncila i Učiteljstva vrhovnih svećenika;
§ 1. neka utvrdi da te skupine ne isključuju valjanost i zakonitost liturgijske obnove, odredaba Drugoga vatikanskog koncila i Učiteljstva vrhovnih svećenika;
§2. neka naznači jedno ili više mjesta na kojima će se vjernici koji pripadaju tim skupinama moći okupljati na euharistijsko slavlje (ali ne u župnim crkvama, i bez ustanovljivanja novih personalnih župa);
§ 3. neka za mjesto koje je naznačio odredi dane u koje su dopuštena liturgijska slavlja s uporabom Rimskoga misala koji je proglasio sveti Ivan XXIII. 1962. godine;[1] na tim slavljima neka se čitanja naviještaju na narodnome jeziku, rabeći prijevode Svetoga pisma za liturgijsku uporabu, potvrđene od dotičnih biskupskih konferencija;
§ 4. neka imenuje svećenika koji će, kao biskupov delegat, preuzeti brigu za slavlja i za pastoralnu skrb u tim skupinama vjernika. Svećenik neka bude prikladan za tu službu, sposoban rabiti Missale Romanum koji je prethodio obnovi iz 1970. godine, neka posjeduje znanje latinskoga jezika koje mu omogućuje potpuno razumijevanje rubrika i liturgijskih tekstova i neka bude prodahnut gorljivom pastoralnom ljubavlju i osjećajem crkvenoga zajedništva. Nužno je, doista, da svećenik kojemu je povjerena ta služba ima na srcu ne samo dostojanstveno slavljenje liturgije, već i pastoralnu i duhovnu skrb za vjernike;
§ 5. neka u personalnim župama, koje su kanonski osnovane na dobrobit tih vjernika, pristupi prikladnoj provjeri jesu li one uistinu korisne za duhovni rast te procijeni hoće li ih zadržati ili ne;
§ 6. pobrinut će se da ne bude odobreno osnivanje novih skupina.
Čl. 4. Svećenici koji će biti zaređeni nakon objavljenja ovoga motuproprija, a žele slaviti liturgiju prema Missale Romanum iz 1962. godine, trebaju podnijeti zamolbu dijecezanskomu biskupu, koji će se prije davanja te ovlasti posavjetovati s Apostolskom stolicom.
Čl. 5. Svećenici koji već slave prema Missale Romanum iz 1962. trebaju od dijecezanskoga biskupa zatražiti ovlaštenje da bi se i dalje mogli koristiti tom mogućnošću.
Čl. 6. Ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života, koje je svojedobno osnovalo Papinsko vijeće Ecclesia Dei, prelaze u mjerodavnost Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života.
Čl. 7. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacija za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života, za pitanja iz svoje mjerodavnosti, vršit će vlast Svete Stolice, bdijući nad poštivanjem ovih odredaba.
Čl. 8. Dosadašnje odredbe, naputci, dopuštenja i običaji, koji nisu u skladu s iznesenim u ovome motupropriju, stavljeni su izvan snage.
Nalažem da se sve što sam odlučio ovim apostolskim pismom u obliku motuproprija, opslužuje u svim njegovim dijelovima, unatoč svemu protivnom, čak i ako je vrijedno posebnoga spominjanja, i određujem da ono bude proglašeno objavljenjem u dnevniku L’Osservatore Romano te, stupivši na snagu odmah, bude potom objavljeno u službenome glasilu Svete Stolice, Acta Apostolicae Sedis.
Dano u Rimu, pri Svetome Ivanu Lateranskom, 16. srpnja 2021., na spomendan Gospe od Karmela, godine devete našega pontifikata.
Franjo
________________________________________
[1] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, 21. studenoga 1964., br. 23, AAS 57 (1965.), 27.
[2] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium, 21. studenoga 1964., br. 23, AAS 57 (1965.), 32; Drugi vatikanski koncil, Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi Christus Dominus, 28. listopada 1965., br. 11, u: AAS 58 (1966.), 677-678; Katekizam Katoličke Crkve, br. 833.
[3] Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo u obliku motuproprija Ecclesia Dei, 2. srpnja 1988., u: AAS 80 (1988.) 1495-1498; Benedikt XVI., Apostolsko pismo u obliku motu proprija Summorum Pontificum, 7. srpnja 2007., u: AAS 99 (2007.), 777-781; Apostolsko pismo u obliku motuproprija Ecclesiae unitatem, 2. srpnja 2009., u: AAS 101 (2009.), 710-711.
[4] Ivan Pavao II., Apostolsko pismo u obliku motuproprija Ecclesia Dei, 2. srpnja 1988., u: AAS 80 (1988.), 1498.
[5] Usp. Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 4. prosinca 1963., br. 41, u: AAS 56 (1964.), 111; Caeremoniale Episcoporum, br. 9; Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Uputa o nekim stvarima vezanima uz presvetu euharistiju koje valja obdržavati odnosno izbjegavati, Redemptionis Sacramentum, 25. ožujka 2004., br. 19-25, u: AAS 96 (2004.), 555-557.
[6] Usp. ZKP, kan. 375, § 1; kan. 392.
[7] Usp. Kongregacija za nauk vjere, Dekret Quo magis kojim se odobrava sedam euharistijskih predslovlja za izvanredni oblik Rimskoga obreda, 22. veljače 2020., i Dekret Cum sanctissima o liturgijski slavljima u čast svetih po izvanrednome obliku Rimskoga obreda, 22. veljače 2020., u: L’Osservatore Romano, 26. ožujka 2020., str. 6.
KTA
Vatican, 22. srpnja 2021.
