GOVOR BISKUPA KOMARICE PRIGODOM OBILJEŽAVANJA 150. OBLJETNICE DOLASKA SESTARA MILOSRDNICA SV. VINKA U BANJU LUKU 1872. GODINE

Prigodnu riječ biskupa Komarice pod naslovom: „Mučeništvo u mučeničkoj Crkvi“ prenosimo u cijelosti.

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, u nedjelju, 23. listopada 2022. u banjolučkoj župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije sudjelovao je na obilježavanju 150. obljetnice dolaska sestara Milosrdnica sv. Vinka u Banju Luku 1872. godine. Predvodio je Misno slavlje te na prigodnom akademskom činu nakon Svete mise sudjelovao i u predstavljanje knjige prof. dr. Nevenke Nekić pod naslovom: „Naša klecala i baklje“ koja govori o djelovanju, stradanju i mučeništvu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Drugom svjetskom ratu i poraću. Prigodnu riječ biskupa Komarice pod naslovom: „Mučeništvo u mučeničkoj Crkvi“ prenosimo u cijelosti:

Vrlo poštovana Časna Majko s. M. Miroslavo Bradica,
poštovane provincijalna poglavarice s. M. Vinka Bilješko,
poštovane i drage sestre Milosrdnice,
drage sestre redovnice drugih Družbi,
draga braćo svećenici i redovnici,
dragi Kristovi vjernici laici,
cijenjeni prijatelji sestara Milosrdnica, ovogodišnjih naših domaćih slavljenica!

U ozračju današnjeg jedinstvenog Dana sjećanja na brojna dobročinstva Božja, koja je dobila zajednica naših plemenitih i vjernih sestara Milosrdnica tijekom proteklih 150 godina njihova blagoslovljenog djelovanja u našem gradu i biskupiji, opravdana je bila želja i potreba ove zajednice sestara da se – zajedno sa svim sudionicima ovog spomen-slavlja velikog Jubileja, barem ukratko – podsjeti na one – osobito dragocjene plodove ljudske velikodušne suradnje s Božjom voljom koja suradnja je rezultirala žrtvovanjem svoga života za Krista i vrijednost Njegova Evanđelja.

U kršćanstvu, u našoj Crkvi se takve članove Crkve naziva mučenicima. Mučenika u duhu naučavanja Crkve je bilo i na području ove biskupije i ove zemlje – među svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima. Nisam siguran da smo mi članovi naših Mjesnih Crkava i naših redovničkih zajednica u dovoljnoj mjeri svjesni tih dragocjenih plodova u vrtu naše domovinske Crkve.

Pojasnit ću to jednim osobnim doživljajem. Prije 10-ak godina, bilo je u Bukureštu slavlje proglašenja blaženim jednog rumunjskog biskupa. Slavlje beatifikacije je predvodio tadašnji pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih kard. Angelo Amato. U kratkom razgovoru s njim, kada je čuo odakle dolazim, odmah me je – blago prekorivši – počeo poticati: „Što čekate Vi u Bosni i Hercegovini? Mi znademo da ste Vi tamo osobito patnička Crkva, da imate brojne svjedoke vjere, istinske mučenike, zrele za uzdizanje na čast oltara! Počnite s procesima za njihovo proglašenje! Mi ćemo Vam pomoći u svemu što trebate za vođenje i dovršenje tih procesa!“ – Tako je govorio jedan od najkompetentnijih članova naše Crkve, o vrijednosti mučenika u Crkvi. O mučenicima je poznati naš teolog redovnik Tomislav Šagi-Bunić ovako napisao: „Mučenici su najsjajnija slava svetosti Crkve kroz stoljeća: govor o svetosti Crvke kao Naroda Božjega, kako danas tako nekad, nemoguć je i nezamisliv bez izričitog spominjanja i odvagivanja onoga što toj svetosti pridonosi mučeništvo“.

Na riječi kardinala Amata nisam ostao gluh. Odmah sam odlučio poduzeti barem neke korake. O tome ću nekoliko riječi reći nešto kasnije. Sada vas najprije želim podsjetiti na nekoliko važnih odrednica crkvenog učiteljstva glede mučeništva u Crkvi i glede mučenika.

U vrlo važnoj dogmatskoj Konstituciji o Crkvi, Drugog vatikanskog koncila „Lumen gentium“ br. 42, Crkva tvrdi kako Bog u Crkvi uvijek iznova podiže mučenike, koji svjedoče o stvarnom, međusobnom jedinstvu između onoga što se u Crkvi naviješta i onoga što se živi. Evo tih riječi:

„Budući da je Isus, Sin Božji, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za nj i za svoju braću (usp. 1 Iv 3,16; Iv 15,13). Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani, da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju koji je slobodno primio smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra osobitim darom i najvećim dokazom ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.“

Crkva, dakle, gleda u mučeništvu najautentičnije ostvarenje svjedočanstva dosljednosti između ispovijesti vjere u Boga i svakodnevnog života.

Evo, još jednoga, jasnog katoličkog tumačenja mučeništva, kako to donosi za sve članove naše Crkve obvezni Katekizam Katoličke crkve: „Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. Daje svjedočanstvo za istinu vjere i kršćanske nauke. On podnosi smrt činom jakosti“ (br. 2473).

Poslušajmo još nekoliko smjerodavnih riječi crkvenog učiteljstva!

Veliki i nama osobito drag, sveti papa Ivan Pavao II. (čiji smo spomen u našoj biskupiji svečano obilježavali na više mjesta čak dva dana – jučer i prekjučer) u službenom dokumentu – pismu svim članovima Crkve –, „Otajstvo utjelovljenja“, br. 13 piše ovako: „Ovo (tj. 20.) stoljeće, koje je na izmaku, imalo je brojne mučenike, osobito zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere, plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature!“

Isti je papa, u jednom svome drugom važnom dokumentu, koji ima naziv „Na dolasku trećeg tisućljeća“ br. 13 napisao ovo: „Crkva će biti posvuda na svijetu čvrsto usidrena u svjedočanstvo mučenika, a njihov će spomen Crkva morati brižljivo braniti i čuvati.“ A u br. 37. istog svog učiteljskog dokumenta papa piše: „U našem stoljeću su se ponovno vratili mučenici, često nepoznati borci za veliku Božju stvar. (…) Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovno postala Crkva mučenika. Progonstva vjernika – svećenika, redovnika i laika – proizvela su veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta.“ (…) „Koliko god je to Crkvi moguće, ne smije dozvoliti da svjedočanstvo tih boraca Božjih, tih mučenika budu zanemarena, zaboravljena, zagubljena. Mjesne Crkve, tj. biskupije moraju sve poduzeti da se ne zaboravi spomen na one koji su podnijeli mučeništvo, nego da se o svima njima prikupi sva dostupna dokumentacija“.

Još je mnogo puta taj sveti papa govorio o važnosti i hitnosti tog našeg zadatka, kako kod pohoda Njemačkoj 1996.: „Požurimo se, da sva ova svjedočanstva prave veličine duha i svetosti ne prekrije zaborav. Martirologij nije samo registriranje činjenica. On je opomena.“ (Paderborn, 22.6.1996.)

Odazivajući se pozivu svetog pape Ivana Pavla II., a i na prijedlog i zamolbu više svećenika moje biskupije, ustanovio sam 20. lipnja 2008. „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“. Odredio sam da će taj Dan i ubuduće biti 27. srpnja svake godine, sa središnjim spomen-slavljem u Drvaru, a „obavljat će se i u svim župama naše biskupije posljednje nedjelje u srpnju kad ćemo u svetim misama moliti za mučenike i žrtve iz dolične župe, ali i cijele biskupije, posebno za one, za čije se grobove do danas ne zna“.

Već prije toga od 2001. mi smo svake godine 27. srpnja obilježavali u župi Drvar „Dan drvarskih mučenika“, molitvom za toga datuma 1941. likvidiranog drvarskog župnika i za njegove župljane hodočasnike.

Nekoliko godina, nakon svakogodišnjeg obilježavanja spomenutog „Dana mučenika“, u duhu crkvenih propisa ja sam članovima naše BK predstavio nakanu moje biskupije za pokretanje crkvenog procesa za proglašenje svetima četvorice – od većeg broja – ubijenih naših svećenika tijekom Drugog svjetskog rata. Bili su to: vlč. Maksimilijan Waldemar Nestor, župnik u Drvaru, prvomučenik među svećenicima Crkve ne samo u Banjolučkoj biskupiji, nego u našem narodu; zatim don Juraj Gospodnetić, župnik u Bos. Grahovu, vlč. Krešimir Barišić, župnik u župi Krnjeuša i vlč. Anto Dujlović, župnik u župi Gumjera.

Dobivši od članova naše BK njihov pristanak, zatražio sam i dobio od Kongregacije u Rimu službeno dopuštenje za početka biskupijskog procesa za njihovo proglašenje blaženima odn. svetima. Do sada se najdalje došlo u „causi“ mladog župnika vlč. Ante Dujlovića, jer se – na moju zamolbu – uključila i poljska biskupija Legnica, budući da su svjedoci za njegovu mučeničku smrt rođeni u nekadašnjoj poljskoj župi Gumjera, ili su njihovi potomci, koji sada žive na području te biskupije.

Nastavit ćemo, uz Božju pomoć, započeti proces i s drugim kandidatima.

Za podizanje na čast oltara imamo također i iz zadnjeg, domovinskog rata i poraća nekoliko istinskih mučenika – kako ih predviđa službeni nauk Crkve –, za koje ćemo – kao biskupija – sigurno morati jednog dana pokrenuti crkveni proces za beatifikaciju. Čim prije, bilo bi to bolje!

Osim svećenika, ubijenih „in odium fidei“ – „iz mržnje prema vjeri“ –, tu se svakako mora ubrojiti i članica Vaše Družbe Milosrdnih sestara, upravo iz ovdašnje samostanske zajednice, koja je bila na pastoralnoj službi katehistice i orguljašice u susjednoj župi Presnače. To je sestra Cecilija Grgić. Svake godine na dan njezine mučeničke smrti, koju je podnijela zajedno sa župnikom vlč. Filipom Lukendom, mi se okupljamo na molitveno slavlje u tamošnjoj župi.

Prije 27 godina, kada je nad katolicima ovoga grada „pomrčalo sunce“ i „nastala tama“, iz svoga kućnog pritvora, jačan Duhom utjehe i kršćanske neuništive nade, pisao sam – osim drugima – i tadašnjoj vrhovnoj poglavarici Vaše, drage mi Družbe – u međuvremenu blagopokojnoj Časnoj Majci Agneti Tadić-Šutra. Citirat ću nekoliko riječi iz dva moja pisma njoj upućena. Evo iz jednog: „Među dragim svjedocima Krista Spasitelja i njegove krvave žrtve na križu, koju On prikaza za pobjedu Božjeg Kraljevstva nad Sotoninim kraljevstvom, na posebno vidljiv i prepoznatljiv način jesu i naše i Vaše požrtvovne sestre u Banjoj Luci i Presnačama. Osobit je Božji dar i samoj Družbi i našoj biskupiji, kao i cijeloj Crkvi mučenička smrt drage i požrtvovne naše sestre Cecilije! I ona, kao i župnik, graditelj i čuvar biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa vlč. Filip Lukenda, istinski su svjedoci vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Oboje su živjeli, radili, izgarali i izgorjeli za vjernike župe Presnače, kao i za sve ljude ovog kraja. (…) Divni i svijetli lik naših mučenika, svjedoka vjere, neće kod naših vjernika sigurno nikada izblijediti! Uvjeren sam da će žrtve njihovih života uroditi obilnim plodovima u Kristovoj Crkvi, kao što je to bio slučaj kroz svu njezinu povijest.“

A evo i iz drugog pisma:

„(…) Želio bih se svakako još jedno o svega srca zahvaliti Vama osobino i dragim našim „bijelim sestrama“ koje su s nama ovdje bile „sve do zadnjeg“, a onda nas napustile – tijelom, ali vjerujem ne i duhom. Znam da nas Vi osobno, a ni Vaša cijela Družba, ne zaboravljate, posebno ne pred Gospodinom. A i kako bi mogli kad je ovdje kod nas, u ovo naše vrijeme, svoju vjernost Kristu i njegovoj Crkvi po služenju u svojoj Družbi i samom svojom krvlju posvjedočila naša nezaboravna i dobra sestra Cecilija, istinska mučenica ljubavi i požrtvovnosti! – Njezina je žrtva za sve nas i svetinja i obveza! Njezin lik i djelo ne smiju se predati zaboravu! Uvjeren sam da će i iz njezine nevine žrtve, koju je podnijela za Krista, izniknuti dragocjeni plodovi duhovni, kako za Družbu koja ju je „iznjedrila“, tako i za Crkvu za koju je služila i sebe žrtvovala! Doći će, ako Gospodinova volja bude, uskoro vrijeme kad ćemo moći nadoknaditi ono što smo dužni našoj dragoj pokojnoj mučenici (i našim svećenicima – mučenicima). Dotad nam valja ustrajati u vjeri, nadi i ljubavi prema Bogu i braći ljudima! U tome nam svojevrsnu podršku, vrlo dragocjenu za nas, daju upravo Vaše divne sestre tu, gdje se sada nalazite. Bog ih stostruko nagradio! Mi im, ne možemo dovoljno zahvaliti.“

Tako napisah tada! Tako ponavljam i sada! – Vjerujem da slično osjećaju prema Vama brojni domaći katolici – i drugi ovdašnji ljudi, koji su izbliza poznavali sestre iz ovdašnjeg Vašeg samostana!

Drage sestre Milosrdnice, Bog vas stostruko nagradio i ubuduće obilno blagoslivljao! Ja Vam ne mogu dovoljno zahvaliti, ali mogu i hoću za Vas Boga moliti!

Franjo Komarica
biskup banjolučki