Vijesti 2022. godina

OBIČAJI VELIKOG TJEDNA I USKRSA U LIVANJSKOM KRAJU

Tekst o običajima Velikog tjedna i Uskrsa u Livanjskom kraju je napisala Anđelka Kajić pod nazivom „Sjećanje“ a objavljen je u Glasniku sv. Ante 1939. godine. Facebook stranica Župa Vidoši – Svetište Gospe Vidoške objavila je tekst koji vam prenosimo u cijelosti.

Kad nastupi korizma, a pogotovo kad se približi Veliki Tjedan, tada se u mojoj duši javlja duboka čežnja za rodnim krajem. Čežnja u kojoj ima gotovo fizičkog bola — ali eto kroz dugo godina želja da provedem te dane u rodnom kraju osta neispunjena.

Korizma, Veliki Tjedan, a osobito Veliki Petak imaju u mome rodnom kraju posebno značenje. Dani su to drukčiji od ostalih. Nije to dio crkvene godine koji važi samo za crkvu — nego je to vrijeme usko spojeno sa cijelim narodom — a obredi tih svetih dana pripadaju i selu i gradu. Svakog petka u korizmi održaje se križni put u našoj lijepoj samostanskoj crkvi, koja je u te dane vrlo dobro posjećena. No i kod kuće se pazi da se živi u skladu s korizmom. Jedu se posna jela, ne priređuju se zabave, nego se uveče moli skupna molitva, a iza toga se pjevaju odlomci „Gospinog Plača.”

A kad se približi Veliki Tjedan, tada svaki dan ima svoje značenje. Uoči Cvjetnice djeca traže ljubice po obližnjim obroncima, jer se na „cvjetnicu” ujutro, kad zazvoni prvo zvono na misu treba umiti vodom u kojoj su cijelu noć počivale ljubice. Kažu, da se od te ljubičine vode postaje ljepši. Osim toga grane jelice kitile bi se raznobojnom vunicom da budu ljepše za blagoslov. Blagoslivale se grančice jelove i maslinove i pjevala se „Muka”. Čitav Veliki Tjedan bio je priprema za Uskrs. Na Veliki Četvrtak obilazio se je Sv. Grob, a pazilo se je i na to da se taj dan popije bar nekoliko gutljaja crnog vina. Jer se je vjerovalo, da se vino koje se pije na Veliki Četvrtak pretvara u krv.

Biti na Veliki Petak bez „Muke” i „Plača” mogli su samo teški bolesnici, oni najstariji i nejaki. „Muku” je pjevao mješoviti zbor naše omladine, a pjevalo se je lijepo i skladno. Ostajalo se je u crkvi sve do podne [Prije liturgijske obnove obredi Vazmenog trodnevlja bili su u prijepodnevnim satima; op. FpuB]. Tada bi se svijet razilazio gradom. Sve se je bijelilo od „bašća” i crvenilo od „šalova” lijepe nošnje našeg puka. Ručalo se obično bakalara ili samo „samun” začinjen uljem i biberom, mnogi su „sušili” i „žežinjali” — to jest ili se jelo suhog kruha ili se ništa nije okusilo cijelog dana. Sve se je to činilo sa ljubavlju i dubokom vjerom, a odlučivalo „za potribe duše i tila”. Poslije podne bi se obično bojadisala uskrsna jaja. Bojadisala su se najviše u „lukavini”, ukrašavala raznim šarama i brisala platnom natopljenim u ulje da budu sjajnija. Sve se je radilo žurno da se ne zakasni na „Plač” koji je obično počeo oko pet sati, a tko bi ostao bez „Plača”. Pjevaju ga svi zajedno. Stariji doduše više mole — a rijetko se kad vidi tako zaufane molitve kao kod nas kod Isusovog groba. Isusov grob u crkvi moga djetinjstva bio je lijep, sav u cvijeću i svjetiljkama koje su ga diskretno osvjetljivale i povećavale misterij smrti Njegove. „Plač Gospin” — jednostavne riječi — još jednostavnija melodija, ali ipak odraz bola jednog srca ispaćene Majke i tragedija Spasenja roda ljudskoga.

Na Veliku Subotu poslije podne nosilo se je „posvetilišće” u crkvu. Iza toga se je obukla nova haljina — (pusta jada, ako je kiša pokvarila užitak da se pokažeš u novoj haljini). Uskrsna procesija bila je kod nas svečana — prisustvovala su joj i „gospoda” koja inače ne običaju dolaziti u crkvu. Išli bi odmah iza „neba”. A mi đaci gledali smo ih sa čudom — pa eto i oni su došli da se poklone Uskrslom Spasitelju. Crkva je sva sjala u zlatu svečanog ornata, gorjelo je more svijeća, zvona su zvonila, glazba je svirala, a srca su se ispunila zanosom, vedrinom i vjerom, u nešto veliko i sveto.

I odlazilo se kući noseći blagoslov Uskrsa, čiji simbol bijaše posvećeni kruh i jaja, što se blagovahu na uskrsno jutro. Bože sačuvaj da bi koja mrvica posvećenog dara Božjega pala na pod!

A u velegradu je sve isto. Zabave se nastavljaju kao da i nije bilo poklada, grad je isti kao i u druge dane. Reklame, buka ulice, filmovi, kao i jelovnik što ga daje naša radio-stanica. Tek izlozi bogato urešeni uskrsnim zečićima i čokoladnim jajima — proizvodima tvorničkim — sjećaju da će i ovdje doći Uskrs. Istina u crkvama se i ovdje osjeća da je doba korizme — ali ipak to nije ni izdaleka onako lijepo i ne ostavlja u duši traga neizbrisivog. I zato eto u te dane čežnja ispuni dušu moju. Da opet doživim Veliki Petak i Uskrsnuće u rodnom kraju! A možda u toj čežnji ima toliko bola i zato što je sve to usko povezano s mojom majkom — a nje više nema. Počiva ona na brežuljku iza crkve, koja je imala toliko značenja u životu njenom. I koje je namrla nama djeci svojoj.

[Tekst Anđelke Kajić pod nazivom „Sjećanje“ objavljen je u Glasniku sv. Ante 1939. godine]

KTA/FB
Vidoši, 16. travnja 2022.

Povezani članci

Back to top button