PAPA FRANJO PRIHVATIO ODREKNUĆE KARDINALA PULJIĆA, A SLUŽBU VRHBOSANSKOG NADBISKUPA PREUZIMA MONS. VUKŠIĆ

U subotu, 29. siječnja 2022., u 12.00 sati u Nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu mons. Amaury Medina Blanco, otpravnik poslova Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, pročitao je Priopćenje za javnost da je Sveti Otac Franjo prihvatio odreknuće od pastoralnog vodstva Vrhbosanske nadbiskupije koje je podnio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i da službu vrhbosanskog nadbiskupa metropolita preuzima nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Tog istog dana i u isto vrijeme vijest je objavio Tiskovni ured Svete Stolice u Rimu.

U Nadbiskupskoj rezidenciji su, uz kardinala Puljića, nadbiskupa Vukšića i mons. Blanca bili su nazočni: provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, generalni vikari Vrhbosanske nadbiskupije i Vojnog ordinarijata u BiH mons. Slađan Čosić i mons. Željko Čuturić, članovi Zbora konzultora Vrhbosanske nadbiskupije, članovi Stolnog kaptola vrhbosanskog i članovi Vojnog ordinarijata te generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Ivo Tomašević.

Donosimo biografije kardinala Puljića i nadbiskupa Vukšića.

Kardinal Vinko Puljić

Vinko Puljić je rođen je na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, 8. rujna 1945. u selu Priječani pokraj Banje Luke u blizini trapističkog samostana Marija Zvijezda od oca Ivana i majke Kaje kao dvanaesto od njihovih trinaestero djece. Ivan je u Priječane došao iz Hercegovine, iz sela Hodbina. Vinka je krstio fra Jozo Loparević, 9. rujna 1945. u župnoj i samostanskoj crkvi sv. Ante Padovanskog u banjolučkom naselju Petrićevac. Majka Kaja umrla je 1948. godine kad je Vinko imao tri godine. Nakon smrti Vinkove majke Kaje njegov otac Ivan se oženio Anom Jurić 1949. godine s kojom je imao još osmero djece.

Vinko je pohađao osnovnu školu koja se nalazila u tadašnjem obližnjem nacionaliziranom trapističkom samostanu Marija Zvijezda. Prva dva razreda srednje škole završio je u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a treći i četvrti razred u Sjemeništu u Đakovu gdje je završio i teološki studij na Visokoj bogoslovskoj školi. Đakovački biskup msgr. Stjepan Bäuerlein zaredio ga je za svećenika Banjolučke biskupije u đakovačkoj katedrali, 29. lipnja 1970.

Svećenik Vinko je najprije tri godine obavljao službu župnog vikara u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Banjoj Luci (1970.-1973.), a potom je imenovan privremenim upraviteljem župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Sasini pokraj Ljubije gdje ostaje četiri mjeseca. U studenom 1973. imenovan je župnikom župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u mjestu Ravska u Bihaćkom dekanatu gdje je ostao četiri i pol godine. U ljeto 1978. preuzeo je službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru gdje ostaje do ljeta 1987. godine kada je imenovan župnikom župe sv. Roka u Bosanskoj Gradišci. U ljeto 1990. godine imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu.

Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. u Rimu zaređen je za biskupa po rukama pape Ivana Pavla II. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Za geslo uzima riječi: Po Mariji u vjeri, nadi i ljubavi. Papa Ivan Pavao II. ga je 30. listopada 1994. imenovao kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenog 1994. u Rimu. Dodijeljena mu je naslovna crkva svete Klare u Rimu.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini nadbiskup Vinko Puljić nije napuštao svoje biskupsko sjedište u Sarajevu iz kojeg je često izlazio pod vrlo opasnim uvjetima kako bi pohodio svoje župe do kojih je mogao doći kao i brojne prognane vjernike te kako bi sudjelovao na brojnim važnim susretima u svijetu svjedočeći o teškom ratnom stanju, moleći moćnike za zaustave ratna stradanja i potičući brojne dobročinitelje da pomognu napaćenim ljudima u njegovoj nadbiskupiji i u njegovoj domovini.

U vrijeme njegova obnašanja nadbiskupske službe utemeljeni su u Vrhbosanskoj nadbiskupiji katolički školski centri: Sv Josip u Sarajevu (1994.), Sv. Pavao u Zenici (1995.), Sv. Franjo u Tuzli (1997.), Petar Barbarić u Travniku (1998.), Don Bosco u Žepču (započeo s radom 1999.). Pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije od 1997. do 2005. djelovao je i Katolički školski centar Majka Terezija u Konjicu na teritoriju Mostarsko-duvanjske biskupije. Zajedno s osnutkom Katoličkog školskog centra Petar Barbarić u Travniku ponovno je pokrenuto i Nadbiskupsko sjemenište koje je također dobilo ime po sjemeništarcu, časnom sluzi Božjem Petru Barbariću čiji se grob i nalazi u sjemenišnoj crkvi u središtu ovog zdanju.

U vrijeme njegova obnašanja službe vrhbosanskog nadbiskupa i velikog kancelara Vrhbosanska katolička teologija je 2009. godine uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji je 2013. godine postao punopravna članica Univerziteta u Sarajevu.

Kardinal Puljić je u srpnju 1997. bio jedan od osnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, a obnašao je u nekoliko mandata i službu predsjednika spomenutog Vijeća.

Godine 2002. ponovno je pokrenuo izdavanje Katoličkog tjednika, a 2006. godine utemeljio je Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije.

Godine 2007. potpisao je odluku o osnivanju Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u kojem se i papa Franjo susreo s mladima tijekom svoga pastirskog pohoda, 6. lipnja 2015.

Godine 2010. kardinal Puljić je blagoslovio novoizgrađeni Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije, a 2018. i Nadbiskupsku rezidenciju u koju se i sam uselio godinu dana kasnije.

Najduže je od svih vrhbosanskih nadbiskupa obavljao službu predsjednika Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije koji je osnovan 1931. godine te ponovno pokrenut 1990. godine neposredno prije njegova imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom. Caritas je odigrao izvanredno važnu ulogu u teškom ratnom vremenu, ali i u godinama poraća.

Kardinal Puljić je izabran za prvog predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na inauguralnoj sjednici novoosnovane BK BiH održanoj od 27. do 29. siječnja 1995. u Mostaru i tu službu je obavljao u tri navrata: od 1995. do 2002. godine, zatim od 2005. do 2010. godine i od 2015. do umirovljenja 2022. godine. Kao predsjednik Biskupske konferencije BiH obnašao je i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine. Zajedno sa svim članovima BK BiH sudjelovao je u pokretanju nekoliko važnih redovitih godišnjih susreta na razini Crkve u Bosni i Hercegovini.

Kao kardinal izbornik sudjelovao je na konklavama 2005. godine kada je za nasljednika Ivana Pavla II. izabran papa Benedikt XVI. Također je sudjelovao na konklavama 2013. godine kada je izabran papa Franjo.

Kao vrhbosanski nadbiskup vodio je pripreme za doček pape Ivana Pavla II. u opkoljenom Sarajevu na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, 8. rujna 1994., ali je taj dolazak bio onemogućen. Ipak, nadbiskup Puljić s tisućama drugih radosno je dočekao papu Ivana Pavla II. koji je, 12. i 13. travnja 1997. pohodio glavni grad Bosne i Hercegovine, Također je u Sarajevu s brojnim hodočasnicima radosno dočekao papu Franju, 6. lipnja 2015.

Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata i izgradnju mira na prostorima Bosne i Hercegovine te za zalaganje na planu ekumenizma i međureligijskog dijaloga kardinal Puljić primio je više priznanja među kojima su: počasni doktorat iz humanističkih znanosti koji mu je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan; počasni doktorat dodijeljen 2001. godine u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu Santa Maria; međunarodna mirovna nagrada Perdonanza (Opraštanje) talijanskog grada L’Aquila dodijeljena 2002.; povelja udruge Mare nostrum croaticum dodijeljena 2011. godine; priznanje Europskog pokreta u Bosni i Hercegovini dodijeljeno 2012.; odlikovanje veleredom kralja Dmitra Zvonimira sa lentom i Danicom dodijeljeno 2022. godine.

Život i djelovanju kardinala Puljića opisano je u većem broju knjiga, a nekima je on sam i autor. Među njima su: O stradanjima s nadom I., O stradanjima s nadom II., Križni put, Moje prve konklave, Ne trnite svjetla (izbor iz propovijedi), Pisma Mariji, Pisma Pavlu, Cristiani a Sarajevo, Moje druge konklave, Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti (izbor iz propovijedi), Iz župnikove torbe.

Mons. Tomo Vukšić

Mons. Tomo Vukšić je rođen 9. siječnja 1954. u Studencima, općina Ljubuški, u Mostarsko-Duvanjskoj biskupiji. Nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika 29. lipnja 1980. te je bio župni vikar u katedrali u Mostaru (1980.-1982.). U Rimu je na Papinskom orijentalnom institutu postigao magisterij na odjelu teologija-patrologija (1984.) i potom magisterij iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Nakon toga je kroz dvije godine obnašao službu tajnika biskupije u Mostaru. Vrativši se u Rim postigao je doktorat na Papinskom orijentalnom institutu (1991.).

Trideset godina je bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu (1991.-2021.), a predavao je i u Mostaru, Zagrebu i Dubrovniku. Bio je ravnatelj teološkog instituta u Mostaru (1991.-1994.), vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (1993.-1998.), ravnatelj Katoličke tiskovne agencije (1998.-2005.), sudski vikar biskupije Mostar-Duvno (1993.-2009.) i od 2009. generalni vikar iste biskupije. Autor je brojnih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja.

Papa Benedikt XVI. je 1. veljače 2011. ustanovio Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu i mons. Tomu Vukšića imenovao prvim vojnim ordinarijem. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. Od 2012. godine je član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Papa Franjo ga je 22. siječnja 2020. imenovao nadbiskupom koadjutorom Sarajevske nadbiskupije a 24. siječnja 2020. imenovan je apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata.

U Biskupskoj konferenciji BiH je od 2015. godine njezin dopredsjednik te predsjednik Komisije za nauk vjere i Vijeća za medije i član Stalnoga vijeća. Predsjednik je i zajedničkoga Vijeća za inozemnu pastvu Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije.

KTA
Sarajevo, 29. siječnja 2022.