AUDIO: PROPOVIJED NADBISKUP TOME VUKŠIĆA NA PATRON SV. BONAVENTURE U BANJOJ LUCI

Svečano Euharistijsko slavlje, kojim su u subotu, 15. srpnja 2023. Banjolučka biskupija i katedrala, proslavile svetkovinu svoga nebeskoga zaštitnika sv. Bonaventure, biskupa i crkvenog naučitelja, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Prigodnu propovijed nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Djela Kristova napreduju u skladu vjere i kulture“, prenosimo u cijelosti:

Za vrijeme Euharistijskih slavlja na blagdan sv. Bonaventure, otkako postoji Banjolučka biskupija pa do danas, izgovorene su brojne poučne propovijedi i profinjena razmatranja. Za propovjedaonicom se kroz to vrijeme izmijenilo vrlo mnogo vrsnih propovjednika: kardinala, nuncija, biskupa, svećenika i možda još ponekoga. Njihove riječi i misli ugrađene su u duhovni rast vjernika ove biskupijske zajednice i doprinijele su, po zagovoru njezina zaštitnika, obraćenju i posvećenju pastira i svih ostalih Kristovih vjernika.

Više nego stoljetnom nizu tih propovjednika i njihovih razmatranja o sv. Bonaventuri, njegovu doprinosu duhovnom životu i značenju koje ima u Crkvi te o potrebi našega nasljedovanja njegova primjera, danas predlažem misli jednoga pape. Radi se o Benediktu XVI., koji je bio jedan od ponajboljih poznavatelja Bonaventurine misli, svetosti i osobe. Josef Ratzinger je, naime, svoja znanstvena istraživanja započeo 1953. godine kad je najprije napisao doktorsku radnju s naslovom „Narod i Božja kuća u Augustinovu nauku o Crkvi“ a potom, četiri godine kasnije, dokazao se također prikladnim za katedru sveučilišnoga profesora drugom radnjom s naslovom „Teologija povijest sv. Bonaventure“. I otada pa do kraja svoga života, kao svećenik i profesor, biskup i papa, kao Josef i kao Benedikt, vrlo često se vraćao nauku i primjerima ove dvojice velikih crkvenih učitelja i svetaca.

Za ovu prigodu bit će ponuđene neke misli Benedikta XVI. iz govorȃ koje je izrekao za vrijeme pastoralnoga pohoda Bonaventurinu rodnome mjestu Bagnoregio (6. rujna 2009.) i malo kasnije na tri uzastopne opće audijencije srijedom (3., 10. i 17. ožujka 2010.). Neka posluže kao pouka, poticaj, opomena i ohrabrenje za ovu crkvenu zajednicu, pojedine njezine vjernike i sve ljude našega vremena, a i da se upotpuni niz propovjednika tako što će se čuti i riječi pape. Tiču se one sklada između vjere i kulture, kontinuiteta Crkve, poštivanja ljudi koji misle drukčije, a govore također o osobnom traženju Boga, poštivanju Stvoritelja i njegovih djela te o svjedočenju nade u kršćanskom životu.

I.

Bonaventura se rodio i živio u 13. stoljeću „u kojemu je kršćanska vjera, ušavši duboko u europsku kulturu i društvo, nadahnula neprolazna djela na području književnosti, vidljivih umijeća, filozofije i teologije. Među velikim kršćanskim likovima, koji su doprinijeli nastanku ovoga sklada između vjere i kulture, ističe se upravo Bonaventura, čovjek akcije i kontemplacije, duboke pobožnosti i razbora u upravljanju“.

Bonaventura nije samo dao doprinos kulturi kao jedan od vrlo zapaženih kulturnih i znanstvenih djelatnika svoga vremena, nego je svojim djelovanjem evangelizirao kulturu, a pri tomu se nadahnjivao jednostavnim primjerom svetoga Franje. Pisao je: „Ispovijedam pred Bogom da se razlog, zbog kojega sam najviše zavolio život blaženoga Franje, sastoji u tomu što on sliči počecima i rastu Crkve. Crkva je započela s jednostavnim ribarima, a u nastavku se obogatila vrlo svijetlim i mudrim učiteljima; pobožnost svetoga Franje nije nastala iz mudrosti ljudi, nego od Krista.“

Papa Benedikt se potom pita: „Kakva je slika sv. Franje koja izlazi iz srca i pera njegova pobožnoga sina i nasljednika, sv. Bonaventure?“ I, s pozivom da njegov primjer slijede pojedini vjernici i Crkva, odgovara: „Bitna točka je ova: Franjo je alter Christus (drugi Krist), čovjek koji je strastveno tražio Krista. U ljubavi koja potiče na nasljedovanje, on se posvema suobličio Njemu. Bonaventura je pokazivao ovaj živi ideal svim Franjinim sljedbenicima. Ovaj ideal, koji vrijedi za sve kršćane, jučer, danas, uvijek, (…) je naznačen kao program također za Crkvu trećega tisućljeća. (…) Taj program (…) se usredotočuje ‘na samoga Krista kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, da se u njemu živi trinitaran život i da se s njim preobražava povijest sve do ostvarenja nebeskoga Jeruzalema’.“

II.

U Bonaventurino vrijeme postojao je u Crkvi, u njegovoj zajednici i šire, pokret onih koji su sebe, naspram Crkve kakvu se do tada poznavalo, nazivali „duhovnima“. Ovaj pokret je tvrdio da je Crkva već ispunila i završila svoju povijesnu ulogu i da bi na njezino mjesto trebala doći karizmatska zajednica slobodnih ljudi, koji su iznutra vođeni Duhom, te bi to bila Crkva Duha koja ne bi bila vezana na stare strukture.

Naspram tomu, Bonaventura je brzo uvidio da takav spiritualistički koncept ne vodi dobru te je naučavao da je Bog jedan i isti za cijelu povijest koja je u stalnom pokretu i napredovanju. „Isus Krist je posljednja Božja riječ – u njemu je Bog rekao sve, darujući i priopćujući sebe samoga. Više od samoga sebe, Bog ne može ni reći ni dati. Duh Sveti je Duh Oca i Sina. Sam Krist kaže o Duhu Svetom: ‘…podsjećat će vas na sve što sam vam ja rekao’ (Iv 14,26), ‘uzet će od onoga što je moje i navijestit će vam ga’ (Iv 16,15). Dakle ne postoji drugo uzvišenije evanđelje, ne postoji druga Crkva koju treba čekati.“

Potom zapaža Benedikt, da je korisno reći, kako također danas postoje slične vizije, prema kojima bi povijest ovakve Crkve bila nazadovanje. I na te suvremene pojave, zajedno s Bonaventurom, ponavlja da djela Kristova ne slabe nego napreduju (Opera Christi non deficiunt, sed proficiunt). Potom kaže: „I dok se ponavlja ova ideja o zalasku, postoji i druga ideja, taj ‘spiritualistički utopizam’, koji se ponavlja.“ Te naspram takvim današnjim pojavama, naglašava potrebu jasnoga nauka o jedincatoj Kristovoj Crkvi i njezinu kontinuitetu, koja je uvijek Crkva grešnika i uvijek mjesto milosti Božje.

III.

Bonaventura je bio „izvrstan teolog koji zaslužuje da ga se stavi uz jednoga drugog velikog mislioca, njegova suvremenika, sv. Tomu Akvinskoga. Oba su istraživali tajne objave, koristeći sposobnosti ljudskog uma, u dijalogu između vjere i razuma što je karakteriziralo kršćanski srednji vijek, čineći od njega, osim razdoblje vjere i crkvene obnove, također razdoblje velike intelektualne živahnosti. (…) Oba su marljivo, strastveno i s ljubavlju služili Crkvi do te mjere da su bili pozvani sudjelovati na Lionskom ekumenskom saboru 1274., iste godine kad su umrli: Toma dok je putovao u Lion a Bonaventura za vrijeme zasjedanja Sabora. Također, na Trgu sv. Petra kipovi dvojice svetaca su paralelno smješteni upravo na početak kolonada kad ih se gleda ispred pročelja Vatikanske bazilike: jedan na lijevo krilo a drugi na desno krilo. (…)

Sv. Toma i sv. Bonaventura na različit način definiraju posljednji cilj čovjeka, to jest njegovu potpunu sreću. Za sv. Tomu vrhovni cilj, prema kojemu je upućena naša želja je: gledati Boga. (…) Za sv. Bonaventuru, naspram tomu, posljednji cilj čovjeka je: ljubiti Boga, susret i sjedinjenje njegove i naše ljubavi. (…)

U tom smislu, mogli bismo također reći da je istinitō najviša kategorija za sv. Tomu, dok je to za Bonaventuru dobrō. No, bilo bi pogrešno u ova dva odgovora vidjeti kontradikciju. Za obojicu istinitō je također dobrō, a dobrō je također istinitō; gledati Boga je ljubiti a ljubiti je gledati.“

Dvojica svetaca su se vrlo uvažavali i dopunjavali iako su u mnogo čemu su na različit način razmišljali. Tako je, na primjer, upamćeno da je sv. Toma, kad je čuo da Bonaventura piše životopis sv. Franje, radosno kazao: „Pustimo da jedan svetac piše o drugome!“

IV.

„Bonaventure iz Bagnoregia sam ja duša / za života, koja, u službama svojim / nikada nije marila za dobrima svjetovnim“ (Dante, Božanstvena komedija, Raj XII, 127-129). Tako je pjevao Dante o Bonaventuri! I pri tomu naglašava istinu, da je ovaj svetac u svim važnim poslovima, koje je vršio u Crkvi, brigu za dobra svjetovna uvijek smještao nakon duhovnoga dobra duša.

Kao važne duhovne i pastoralne smjernice, korisne za pojedince i crkvene zajednice, koje proizlaze bogate svetačke, mistične i teološke baštine sv. Bonaventure, papa Benedikt za njega kaže da je cijeloga života „na prvomu mjestu bio neumoran tražitelj Boga“ te je po tomu uzor svima.

Osim što je tražio Boga, Bonaventura je pjevao stvorenomu i, nasljedujući sv. Franju, naučio je hvaliti Boga u svim i po svim stvorenjima, jer je u njima odsjaj svemoći, mudrosti i dobrote Stvoritelja. Ona su odraz Božje dobrote i ljepote iz koje proizlazi sve istinito, dobro i lijepo. I važno je ponavljati tu istinu te tako pomoći današnjim ljudima, da otkriju ljepotu i vrijednost stvorenoga svijeta u svjetlu Božje dobrote i ljepote.

I treće: „Sv. Bonaventura je glasnik nade. Lijepu sliku nade nalazimo u jednoj od njegovih adventskih propovijedi, u kojoj kretanje u nadi uspoređuje s letom ptice, koja širi krila što je moguće više i, da bi ih pokretala, koristi sve svoje snage. U nekom smislu, sebe cijelu pretvara u pokret da bi išla naviše i letjela. Nadati se jest letjeti.“

I na kraju, zajedno s papom Benediktom, molimo za Banjolučku biskupiju, njezine biskupe, sve svećenike, redovnike, redovnice i za nas ostale Kristove vjernike: „Neka nam [svima] sv. Bonaventura pomogne ‘širiti krila’ u nadi koja nas potiče da budemo, kao on, neprestani tražitelji Boga, pjesnici ljepote stvorenoga i svjedoci one Ljubavi i one Ljepote koja sve pokreće.“

KTA