OBJAVLJENA KNJIGA „STRADANJE ŽUPE VRBANJCI I KOTORVAROŠKOG KRAJA U RATU 1992. – 1995.“

Svećenik Banjolučke biskupije vlč. Adolf Višaticki u spomenutoj knjizi opisao je svoja sjećanja osoba i događaja genocidnog etničkog čišćenja, to jest nepovratnog iseljavanja Hrvata i Muslimana s područja općine Kotor Varoš kod Banja Luke u navedenim ratnim godinama.

„Sva ta sjećanja trebaju poslužiti svrsi da se događaji u kotorvaroškom kraju 1992. do 1995. zabilježe i tako sačuvaju od zaborava. Treba sačuvati istinu o svemu onome što se tada dogodilo. Ti su krajevi sve do danas ostali napušteni, sela i kuće porušene, svijet silom i zločinima istjeran“, napisao je autor Višaticki u pogovoru knjige.

Sadržaj knjige vidljiv je iz naslova nekih ključnih poglavlja: Župa pred rat, Početak rata u kotorvaroškoj dolini, Upad srpske vojske i uhićenje muškaraca, Noćne provale i pljačke, Vikend-četnici pljačkaju kuće, Avionima na Večiće, Ubojstvo pukovnika Markovića i potpukovnika Stevilovića u Rujevici, Pripreme za Veliki konvoj, Tužna kolona je krenula, Naša mrtva sela, Odlazak u potpuno prazne Bilice, Predaja muslimana civila iz Večića i Smajilovića itd.

Višaticki opisuje kako je vidio nepreglednu vojnu kolonu koja je jednog petka u podne sve do nedjelje u ponoći iz pravca Srbije prolazila kroz Vrbanjce prema Hrvatskoj. Spominje kako su kotorvaroški katolički svećenici 5. lipnja 1992. godine mjerodavnim institucijama i pojedincima uputili „Apel za mir“.

Unatoč tomu, Srbi su uz pomoć vojske JNA okupirali Kotor Varoš 11. lipnja 1992. godine. Izvršili su općinski ‘državni udar’. Predsjednik općine Anto Mandić uhićen je i odveden s Nedjeljkom Marićem u logore u Banja Luci. Za novog predsjednika postavljen je Srbin Nedeljko Đekanović. Ubijeni su Drago Anušić i policajci Miro Petrušić i Ilija Draguljić čiju su ženu silovali. Hrvatski i bošnjački civili uhićeni su i smješteni u četiri logora. Među uhićenima bili su župnik fra Ivan Franjić i župni vikar fra Mato Pranjić te dvije redovnice kao i muslimanski imami. Pri uhićenju muškarci su mučeni, prebijani i ponižavani pred svojim suprugama i djecom. Nakon monstruoznih mučenja strijeljano je dvanaest zarobljenika. Po kućama i stanovima ostale su supruge, majke, sestre, djeca i starci prepušteni na milost i nemilost pomahnitalim srpskim vojnicima. Počela su iživljavanja, silovanja, dnevne i noćne pljačke, osobito motorki, auta i traktora i na kraju paljenje kuća. Hrvatska i muslimanska sela koja su pružila otpor tučena su iz svih artiljerijskih oruđa i aviona.

Vojskom je u cijelom kotorvaroškom kraju zapovijedao potpukovnik JNA Boško Peulić, a vojnom policijom major Zdravko Samardžija. U Vrbanjcima je vojni zapovjednik bio kapetan Slobodan Župljanin. U knjizi se često spominje umirovljeni policajac Zdravko Pejić iz Banja Luke „koji je cijelo vrijeme rata bio u Vrbanjcima i bio jako angažiran u stvaranju Republike Srpske u kotorvaroškom kraju“ (38).

Višaticki piše kako je glavna poruka spomenute četvorke bila: „Predajte oružje, izvjesite bijele zastave (plahte) na vaše kuće u znak predaje i nemate se ničega bojati. Nitko vas neće dirati i neće biti rata u vašem kraju“(63). Peulić je naredio svećenicima Višatickom, Franjiću i Pranjiću da idu po selima svojih župa i obavijeste župljane o predaji oružja. Prijetio je: „Granatirat ću sela koja ne predaju oružje“(26). Većina sela predala je oružje. Ipak, više sela, poput hrvatskih Bilica i muslimanskih Večića, pružilo je otpor. Kao uspješni organizatori otpora bili su Dragutin Bandalo iz Bilica i Stipo (Ivo) Marić, zvani ‘Spržo’, iz Vrbanjaca. Jake srpske snage i JNA napale su hrvatska sela Bilice i Bašćinu ujutro 23. lipnja. Nakon ulaska u dio Bilica ubijeno je trinaest civila, među kojima je bio i dječak Ivica Pilić od četrnaest godina. Hrvatsko selo i župu Sokoline, kao i muslimansko selo Večiće, napali su 27. lipnja.

Nažalost, srpska vojska i JNA su 25. lipnja 1992. godine upali u hrvatska i muslimanska sela koja su predala oružje. Cilj je bio ostvariti dobro planirani genocidni naum potpunog etničkog čišćenja, to jest trajnog iseljenja Hrvata i Muslimana iz kotorvaroškog kraja, iz župa Kotor Varoš, Sokoline i Vrbanjci. I to tako brutalno da se nikad ne vrate. Predano oružje samo im je olakšalo spomenuti naum.

Zarobili su sve Hrvate i Muslimane koji se nisu uspjeli sakriti po šumama i odveli ih u logore. Bili su zarobili i žene i djecu, ali su ih kasnije pustili. Neki zarobljeni teško su mučeni i ubijeni, iako su bili nevini, kao Mato Bilobrk „Učo“. U Vrbanjcima su pohvatali oko trideset i pet Muslimana, žena i djece i preko mosta rijeke Vrbanje uputili ih u selo Večiće. Dok su prelazili most jedan srpski vojnik sve ih je pobio jer je dobio obavijest da mu je negdje na liniji poginuo brat. Čak je ubijeno i osam Muslimana i dva Hrvata koji su ubijene ukopali. Kasnije su sve iskopali i spalili u peći kožare u Kotor Varošu(33).

U hrvatskim i muslimanskim selima zavladala je panika, stah i osjećaj potpune nemoći i izgubljenost. „Stanje je kod ljudi bilo nesnosno pa su bili prisiljeni na iseljavanje. Muškarci koji nisu bili uhićeni krili su se po šumama da spase život, a sa ženama su se dogovorili da sebe i djecu spašavaju iseljenjem. Prolazio je jedan kombi i kroz Vrbanjce i oglašavao na megafon da svi koji to žele mogu napustiti svoje kuće i iseliti se kamo žele, samo moraju dati pismenu izjavu da sve svoje ostavljaju Republici Srpskoj. Mnogo ih je iz Vrbanjaca iskoristilo tu mogućnost“(48), napisao je Višaticki.

Osobito je teško stanje nastalo nakon ubojstva pukovnika vojne policije iz Banja Luke Stevana Markovića i njegova pomoćnika potpukovnika Milana Stevilovića u selu Rujevica početkom srpnja 1992. godine. Uslijedila je odmazda. Za organizaciju ubojstva osumnjičen je nevini kotorvaroški župnik fra Ivan Franjić kojega su uhitili i odveli u Mali logor u Banja Luci, gdje je „podnio grozna mučenja“ (51) od kojih je kasnije i umro. Srušeni su tornjevi nove, veličanstvene župne crkve koja je zapaljena 2. srpnja. Ubijen je legendarni branitelj ‘Spržo’. „Ubijeni su mnogi naši mladi ljudi, uništeno je i spaljeno selo Rujevica, neki od žitelja Rujevice su ubijeni spaljeni zajedno sa svojim kućama“ (66).

Župnik Višaticki bio je prisiljen da četrdeset i šest puta bude posrednik, pregovarač, „poštar“, jedina kontakt osoba između srpske komande u Vrbanjcima i muslimanske u Večićima, a kasnije i u Kotoru, selu kotorvaroške župe. Jednog dana je tri puta išao u Večiće. Svaki put je nosio bijelu ‘zastavicu’ i ‘glavu u torbi’ (74). Kad je s fra Matom Pranjićem išao kao ‘poštar’ u selo Kotor primijetio je: „Na mostu preko rijeke Vrbanje vidjeli smo razbacanu različitu obuću, cipele, čizme, papuče, opanke. Obuća je očito spala s nogu onih koji su tu pobijeni na tom mostu, kad je onih prvih dana nakon upada vojske (11. lipnja, moja nap.) trajala akcija hapšenja i ubijanja u Kotor Varošu (72)“. „Biti ubijen u ono vrijeme i onim uvjetima dođe kao nagrada i kraj svim mukama i problemima (73)“.

U napadima na hrvatska i muslimanska sela koja su pružala otpor ili pri organiziranoj pljački, kao što su bile uobičajene pljačke tzv. „vikend-četnika“, od Hrvata i Muslimana pravljen je „živi zid“ u kojemu je bilo staraca, žena i djece.

U pomoć Hrvatima i Muslimanima iz Pougarja kod Jajca stigla je veća grupa pripadnika  „Prve bojne HVO-a Kotor Varoš“ pod zapovjedništvom Stipe Karajice rodom iz Bašćine.

Kad je, navodno 1. kolovoza 1992. godine, banjolučki biskup Franjo Komarica pohodio  Kotor Varoš i Vrbanjce, Višaticki mu je rekao da se kod njega krije župnik Sokolina fra Tomo Buljan kojega Srbi traže i da se zbog toga i njemu ne piše dobro. Biskup se nije usudio povesti fra Tomu. Uspjelo je to predsjedniku HDZ-a Banja Luke Nikoli Gabeliću (58).

Konačno je zapovjednik srpske vojske potpukovnik Boško Peulić predložio kolektivno, zajedničko iseljenje svih Hrvata pod pratnjom srpske vojske i policije te Međunarodnog Crvenog križa. Predložio je „da se svi, koji žele, mogu iseliti, napustiti svoje kuće, potpisati dokument da sve svoje ostavljaju Republici Srpskoj i mogu otići u slobodu. I vojska i civili“ (77). U dogovoru o ovome sudjelovali su župnici Višaticki i Franjić te župni vikar Pranjić. U ime SPC-a sudjelovao je banjalučki vladika Jefrem. U u ime srpske vojske sudjelovao je Peulić, u ime policije Stojan Župljanin i u ime općine Kotor Varoš načelnik općine Neđo Đekanović. Višaticki je napisao kao mu je policajac Pejić rekao da ovaj dogovor ne vrijedi za Muslimane, nego samo za Hrvate. Konačno se pokazalo da je ipak vrijedio. Višaticki je napomenuo: „Razumije se da je za ovu akciju znao i biskup Komarica (77)“.

„Fra Ivanu, fra Mati i meni je dano u zadatak da odemo po selima u svojim župama i napravimo popise ljudi koji se žele na miran način iseliti. Ovo je vrijedilo i za naše naoružane vojnike koji su došli u odorama i za sve branitelje (78)“, napisao je Višaticki dodajući: „Očito se vidjelo koliko je srpskoj strani bilo stalo da se što više svijeta iseli. Primjetio sam da je Peulić bio zadovoljan kad je vidio spisak“ (79). Ali, pošto se selo Bašćina odbilo upisati za iseljenje Peulić je, lupajući šakama po stolu, zaprijetio župniku Franjiću: „Fra Ivane, hoću spiskove! Do pola noći ću ovdje čekati dok ne dođu spiskovi. Ako spiskovi ne dođu, dejstvovt ću svim raspoloživim sredstvima(79)“. Zbog toga su Višaticki i fra Ivan po noći otišli u Bašćinu gdje su uspjeli da se napravi spisak.

Dan ‘Velikog konvoja’ bio je 17. listopada 1992. „Primali su se i oni koji nisu bili na popisu, samo da nas ode što više“ (81). „Bilo je to veliko poniženje“ (79) za branitelje, osobito one iz „Prve kotorvaroške bojne“. „Srpske žene koje su bile zadužene za kontrolu ženskog osoblja, počele su odmah otimati novac i zlatninu koju su nalazile kod naših žena (81)“.

Kolona od 31 autobusa krenula je 17. listopada preko Banja Luke, Skender Vakufa i Babanovca prema Travniku. „Na čelu kompletne kolone je išao automobil Međunarodnog Crvenog križa. Iza njega Vojo Kuprešanin, tada predsjednik Skupštine Republike Srpske svojim autom i s njime fra Ivan. U autu Voje Kuprešanina je s fra Ivanom bio i Dragutin Bandalo. Ja sam bio u drugim kolima Međunarodnog Crvenog križa i to na začelju kolone. Autom je upravljao Beat Schweitzer, šef ureda Međunarodnog Crvenog križa u Banja Luci, Švicarac. Govorilo se da je u konvoju bilo oko 1700 osoba“ (82). Prije rekreacijskog centra Babanovac na Vlašiću srpski vojnici bili su skrenuli jedan autobus ustranu, ali im nije uspjelo. Iza Babanovca cijelu noć su držali kolonu zaustavljenu. „Srpski vojnici tražili su neke od ljudi koji su bili u tom konvoju da ih izdvoje i pobiju. Imali su spisak ljudi koje je trebalo izdvojiti iz tog konvoja. Zato su nas držali u vozilima te cijele noći (85)“. U koloni je jedan Hrvat uboden nožem, a jedna je žena rodila. Ljudi su dovučeni do hrvatskog sela Paklarevo kod Travnika i tu istovareni. Srpski vojnici otimali su im prtljagu i novac te nosili u svoje rovove kraj puta. „Sav kapital bila je živa glava“ (84). Župnici Višaticki i Franjić vratili su se u Kotor Varoš.

Višaticki navodi knjigu zarobljenika logora Manjača Vlade Brkića „Moja ratna sudbina“ u kojoj Brkić piše: „Srbi su imali samo jedan cilj, a taj cilj mogli su ostvariti samo zločinima, da ostvare ono što su naumili, a naumili su zauvijek protjerati nesrbe s tih prostora“(86).  Brkić dalje piše: „Srpskoj strani odgovaralo je smo to da sve što je nesrpsko zauvijek nestane s tih prostora. To se moglo postići samo brutalnim ratom. Mi nismo imali drugog izbora nego braniti svoje gole živote. Isplanirali su da se žrtva više nikada ne vrati na prostore s kojih je uklonjena. Sve je to sustavno planirano i učinjeno i na prostorima općine Kotor Varoš. Cilj im je bio zauvijek stvoriti čiste etničke prostore“(86).

Višaticki piše kako je muslimansko selo Večići pružalo otpor do početka studenoga 1992. Srpski zapovjednici nisu dozvolili ulazak novinara BBC-a u Večiće. Kad je ponestalo hrane i municije oko 500 branitelja Većića kreće u proboj prema Travniku. Oko 200 ih je zarobljeno i gubi im se svaki trag. Kasnije su i ostali, koji su lutali po šumama, bili zarobljeni, mučeni i predani u zloglasni logor Manjača (87). Nakon pada Večića sedam autobusa odvezlo je starije muškarce te žene i djecu iz „krvavog okruženja (101)“. Nakon svega „zavladao je mir koji vlada na groblju. Gotovo da nema žive duše“. „Nakon dugog i žilavog otpora nestali su i Večići i tolika druga sela hrvatska i muslimanska u kotorvaroškom kraju. Nastupaju sada hrabro, bez straha srpski borci i odlaze slobodno u pljačku, a onda i paljenje i rušenje kuća“ (101). Pričalo se kako su srpski vojnici pljačkajući nailazili na mine iznenađenja.

Višaticki spominje kako je Anđa Pavić iz Orahove u svojoj knjizi „Naša Orahova“ napisala: “Što je manje ljudi ostajalo, njima je bilo lakše raditi zločine“(97). I nakon Velikog konvoja „Srbi nisu odustajali od namjere da našu Orahovu očiste do kraja 29. rujna 1993. Dolaze u kuću Jure i Janje Bilanović, uhvatili su ih na spavanju. Njega su izmasakrirali na krevetu, a ona jadna, želeći se pokušati spasiti, iskoči kroz prozor. No, i nju su uhvatili u njenom vrtu te ju također izmasakrirali“, napisala je Anđa, nastavljajući: „Poslije Jurinog i Janjinog ubojstva, krenuli su prema Hrvatskoj i ostali. Tako su 22. listopada 1993. svi otišli. Tako je Orahova ostala potpuno pusta i prazna, bez ijednog stanovnika, a kuće su potpuno uništene i sad je to potpuno pust kraj“(98).

Posljednji čin kotorvaroške tragedije bilo je protjerivanje preostalih Hrvata nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u ljeto 1995. Tada je morao otići i župnik fra Ivan Franjić. U tri kotorvaroške župe prije rata živjelo je skoro jedanaest tisuća Hrvata. Sve od rata do danas tamo ih je samo oko dvije stotine i to uglavnom starijih osoba. Skoro sva sela su potpuno pusta i prazna. Nema cijele župe Sokoline, a u župi Vrbanjci živi samo oko dvadesetak osoba. U ratu su poginula 174 Hrvata, a Muslimana još više.

Vlč. Višaticki je u ratu mnogima na razne načine pomogao, kako Hrvatima i Muslimanima tako i Srbima. Spašavao je ljudima njihove živote i imovinu, izbavljao ih iz zarobljeništva. Tako je župnika župe Sokoline, koja je potpuno nestala, fra Tomu Buljana spasio od logora i moguće smrti. Zbog žučnih kamenaca morao je otići u Zagreb na operaciju (107). Nakon operacije i oporavka u Lichtensteinu 1993. godine imenovan je župnikom Mrkonjić Grada gdje je vidio kako su Hrvati i Muslimani tamo doživjeli istu sudbinu onih u Kotor Varošu. Njegov prethodnik,  župnik Pero Jurendić umro je od posljedica fizičkog zlostavljanja, a  župna crkva i kuća su zapaljene (110). Stoga Višaticki ima pravo kad kaže: „Doista je tada u Bosni vladala tama i sile mraka“(107).

Knjiga Adolfa Višatickog „Stradanje župe Vrbanjci i kotorvaroškog kraja u ratu 1992. – 1995.“ ima 155 stranica formata između A4 i A5, sitnog fonta. Lekturu je obavila prof. Martina Petranović. Dizajn i prijelom učinio je Foto studio „Magdalena“ Delnice. Tiskala ju je OG Grafika, Ogulin, 2023. godine.

Adolf  Višaticki rođen je 14. travnja 1941. godine u selu Čatrnja, u župi i općini Bosanska Gradiška. Bio je župnik u više župa. U Vrbanjcima je bio od 1988. do 1993. godine, gdje je proživio teška ratna zbivanja koja je opisao u ovoj knjizi. Nakon Vrbanjaca postaje župnik Mrkonjić Grada. Sada je upravitelj župe BDM Sasina kod Prijedora.

FIA
Stipo Marčinković