Povodom Međunarodnog dana žena i priznanja za njihov međureligijski dobrotvorni rad u Livnu i okolici, za Vatikanski radio i Vatican News govore redovnica Blanka Jeličić i mualima Šejla Mujić
Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini je redovnicu s. Blanku Jeličić i mualimu gospođu Šejlu Mujić, obje iz Livna, proglasilo ženama mjeseca veljače 2023. godine. „Dok zajednički pomažu potrebitima Blanka i Šejla utjelovljuju humanost i međureligijsku suradnju. Njihova priča inspiracija je i ljudima izvan Bosne i Hercegovine“, objavili su ovih dana iz Veleposlanstva SAD-a u BiH.
Za dobru i plemenitu suradnju njih dvije čuli smo i ranije. Sestra milosrdnica Blanka i mualima Šejla vjeruju da je Bog sve ljude stvorio i da želi da se svi ljudi spase. One u Livnu i okolici već godinama vraćaju nadu u bolje sutra te grade mostove, a ne zidove. Njihova misija pravi je primjer i drugima koji žele graditi ljudsko bratstvo i sestrinstvo, pa i pravo provođenje vjere u praksi, kao i Dokumenta o ljudskom bratstvu i sestrinstvu za svjetski mir i zajednički život koji su 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib.
Ove dvije zanimljive i drage žene tako svoj grad i svoje vjerske zajednice čine boljom i inkluzivnijom sredinom. Povodom Međunarodnog dana žena i iskazivanja spomenutog priznanja, s njima je za Vatikanski radio i za Vatican News razgovarala Antea Marinović.
Dokument o ljudskom bratstvu i sestrinstvu iz 2019. počinje rečenicom „Vjera upućuje vjernika da u drugom vidi brata i sestru koje treba poduprijeti i voljeti“. Vas dvije, sestro Blanka i mualima Šejla, godinama dajete primjer međureligijskog dobrotvornog rada u kojem nema izvještačenosti, nego je to jedan prirodan i ljudski čin. Što vas pokreće u tome, što vam daje snagu?
Blanka: Želim reći da pripadam Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog koji je jednom zgodom rekao: „Nije dovoljno da samo ja ljubim Boga, moram učiniti sve da ga i moj bližnji uzljubi“. To je ono što me pokreće. Dakle, vjera u Boga koji je radi mene, radi nas, postao čovjekom. I karizma sv. Vinka Paulskog koja me uči da u bratu čovjeku častim zemaljski život Isusa Krista.
Vaša međusobna suradnja započela je pričom o jednoj perilici. Možete li nam približiti početak vašeg poznanstva, prijateljstva?
Šejla: Naše poznanstvo je počelo malo prije priče o perilici. Naime, na gradskom trgu u Livnu imali smo jedan humanitarni događaj „Košarkom za toleranciju“ koji je organizirala naša velika humanitarka Željka Mihaljević. Tu smo zajedno prikupljali novac za jednu porodicu ovdje iz Livna, pa smo se Blanka i ja tada upoznale te „kliknule“, kako kažemo, i ostvarile lijep kontakt. Nakon određenog vremena Blanka je dobila poziv jedne mlade majke kojoj je bila potrebna perilica. Blanka se tako potrudila naći moj kontakt, jer ranije na trgu nismo razmijenile brojeve telefona. Nije joj bilo teško otići do ureda Medžlisa Islamske zajednice Livno, institucije u kojoj radim. Tražila je moj broj telefona i nazvala me, pitajući me: „Šejla, hoćeš li da učinimo nešto zajedno, da kupimo perilicu za jednu mladu majku koja mi se obratila?“. Ja sam rekla „Da“. Mislim da smo u roku dvadesetak dana svi zajedno sakupili novac i novu perilicu odnijele na adresu te majke. Tako je sve počelo.
One koji se angažiraju u međureligijskom dijalogu katkad dočekaju otpor ili nepoželjni komentari, najčešće iz vlastite zajednice. Jeste li vas dvije imale takvih iskustava i jeste li morale objašnjavati nekome otkud suradnja katoličke redovnice i muslimanske vjeroučiteljice, imamove supruge?
Blanka: Hvala za ovo pitanje. Rekla bih da u ljudskom rodu postoje one male duše koje nisu zločeste, ali ponekad ne razumiju, nije im dano da razumiju. Ili možda postoje i one koje možda ne žele razumjeti pa onda mogu baciti nekakav nepoželjan komentar. No nikada, barem ja, to nisam doživjela da to bude u nekoj baš zločestoj mjeri. Ako se nekada dogodi neka sitnica u nerazumijevanju, onda me vodi misao da ni Krista nisu razumjeli dok je razgovarao sa Samarijankom. Znamo, da je pogotovo u ono vrijeme razgovarati Židovu s jednom ženom Samarijankom bilo nezamislivo. Nisu, dakle, tada razumjeli Isusa. On je micao granice, mijenjao svijet na bolje. Zato, glede i jednih i drugih, ako ne mogu razumjeti, doći će vrijeme kada će moći. Ono što je važno je da pred Bogom stojimo čista srca i da u čistoći srca činimo ono dobro koje nam je dragi Bog dao da možemo činiti.
Šejla: Samo ću se nadovezati na riječi sestre Blanke. U ovih šest godina koliko radimo bilo je možda nekih sitnih, bezvrijednih komentara, na koje se mi zaista nismo osvrtale. Najčešće su oni bili negdje preko interneta. A glede naših zajednica, evo, primjerice, moja Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je pozdravila ovu našu suradnju. Ljudi s kojima surađujem također. Cjelokupno stanovništvo govori dobro, jer je priča privukla pozornost.
Zajedno se može učiniti više, osobito u zajedništvu s osobama koje su spremne pomoći. Jesu li ljudi otvoreni za pomaganje ljudima u potrebi?
Šejla: Zaista jesu. Mi živimo u državi u kojoj svakodnevno postoje određeni apeli za pomoć. Nekad možemo pomisliti da su ljudi već zasićeni time, da ne mogu upratiti koliko je tih apela, ali pored svega toga narod se ipak nije zasitio. I kada god, konkretno nas dvije, napravimo neku akciju, želimo nekome pomoći, uvijek se netko javi. Meni je to interesantno jer stanja ljudske duše se mijenjanju, nikad čovjek ne zna kako će reagirati u određenom trenutku, možda danas bude ravnodušan na nešto, a već sutradan, dragi Bog učini da se njegovo srce otvori i da želi biti dijelom neke akcije, neke pozitivne priče. Tako da… dobrota je uvijek in!
Blanka: Rođena sam u Republici Hrvatskoj, a moji roditelji su iz kraljevskog grada Jajca, dakle ljudi iz Bosne i Hercegovine. I s te strane ja doista poznajem tu dušu bosansko-hercegovačkog čovjeka i mogu reći da je naša draga Bosna i Hercegovina prepuna dobrih i plemenitih ljudi koji imaju strašno veliko srce. I onda kada sami nemaju sredstava, nađu načina da od onoga malo, od one mrvice, otkinu za čovjeka koji je u većoj potrebi nego što su oni sami.
Međureligijski dijalog muslimana i katolika u Bosni i Hercegovini je živ unatoč svemu. Uz ovaj vaš rad, ima još primjera suradnje među vjeroučiteljima, svećenicima i imamima. Jedan imam, primjerice, prevozi starije osobe katolike nedjeljom na misu, a jedan je svećenik prošle godine pomagao svom prijatelju imamu popraviti krov na džamiji. To su, moglo bi se reći, nažalost više iznimke, nego pravilo. No koliko ovi primjeri ohrabruju i druge ljude da pokušaju odbaciti nacionalizme i isključivosti i počnu raditi za dobro ljudi?
Blanka: Maloprije sam rekla da je Bosna i Hercegovina prepuna dobrih i plemenitih ljudi i ona doista, rekla bih kroz niz stoljeća, ima tu jednu dobrotu. Kako bih to potvrdila, samo ću kratko iznijeti životni primjer naše sestre Akviline Čuić koja je odgajana kao begova kći. U ona vremena, u turska vremena kad je beg mogao sebi probrat koga želi, kako želi. Travnički beg Krehić je imao dvije žene, prva mu je rodila devetero, druga osmero djece, a sva su mu pomrla do prve godine. On je jednog dana došao ocu sestre Akviline, tada Jele, i zatražio od njega da mu da Jelu koja je tada imala pet godina. Naravno, njezin otac je pokušao dogovoriti da ide netko drugi. Međutim, beg je rekao Jela i gotovo, a begu se nije moglo suprotstaviti. A jedino što je Jelin otac zamolio bega je da ju ne prisili da mijenja vjeru. I beg mu je dao to obećanje. Sestra sama svjedoči da ju beg nije nikada prisilio na klanjanje, na učenje Kur’ana časnoga, nego da je živjela kao njegova kćer. Kasnije je imala priliku ponovno upoznati katoličku vjeru te je poželjela biti redovnica i to je postala. Hoću reći da je i u tim iznimno teškim vremenima bilo dobrih ljudi. I to je nasljeđe Bosne i Hercegovine. Mi kao Družba imamo primjer da su, kada su sestre 1871. došle u Bosnu i Hercegovinu, jedni drugima pomagali, da su sestrama pomagali i pravoslavni svećenik i imami. S druge strane, sestre milosrdnice su uvijek, u svojih 150 godina življenja i djelovanja u Bosni i Hercegovini, u svojim razredima, u svojim školama, imale i djecu drugih nacionalnosti, drugih vjeroispovijesti, drugih pogleda na život.
Šejla: Međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini je zaista živ, i možda je puno ljepši i važniji ovaj neslužbeni od ovog službenog koji je, hvala Bogu, aktualan i aktivan. Ja sam bila dijelom Međureligijskog vijeća, još kao mladi teolog tijekom studija, a nakon dolaska u Livno bila sam članica Odbora za međureligijsku suradnju za područje Livna. Međutim, taj dijalog je više fokusiran na te neke službene stvari, na projekte i slično, fali mu malo ovog spontanog rada poput ovih, kako ste naveli u ovome pitanju, primjera ovih svećenika, imama, poput primjera Blanke i mene, da to krene onako spontano, samo od sebe. Jer imam osjećaj da tako onda ima bolji efekt i na zajednicu i na naše ljude s kojima radimo. Mnogo je primjera međureligijskog dijaloga isto tako među našim ljudima koji nisu vjerski službenici. Gdje god dođete čut ćete takve primjere, posebno gdje žive zajedno katolici i muslimani, muslimani i pravoslavci, itd. Tako da jest… potreban nam je međureligijski dijalog, ne treba to biti izuzetak ni iznimka, nego da stalno i svakodnevno možemo slušati ovako lijepe i pozitivne priče.
„Neophodno je potrebno priznavanje prava žena na obrazovanje, zapošljavanje i ostvarivanje njihovih vlastitih političkih prava. […] Potrebno je raditi na tome da se promjene zakoni koji sprečavaju žene da u potpunosti uživaju svoja prava“, stoji također u Dokumentu o ljudskom bratstvu i sestrinstvu. Što biste vas dvije, kao „heroine“ ili žene mjeseca veljače 2023., poželjele drugim ženama za Dan žena?
Blanka: Prvo se želim osvrnuti da na taj izraz „heroina“. Doista me smeta taj izraz, moram priznati. Uopće se tako ne osjećam i mislim da je to s neke strane pretjerivanje. Ja sam žena, redovnica, koja u dubini srca nastoji živjeti svoju vjeru unutar karizme, kojoj je zadaća milosrdna ljubav. To je program svetoga Vinka, to je program moje Družbe kojoj pripadam. Evo toliko o „heroinama“, što se mene tiče. Oprostite (smijeh). Drugo, čovjek je prekrasno biće i kruna je stvaranja. I muški i ženski čovjek kruna su stvaranja. I kako kaže Biblija: stvori Bog čovjeka na svoju sliku i priliku, na svoju sliku stvori ih, muško i žensko, stvori ih. Stoga bih samo rekla ovo: „Krasna ženo, kruno Božjega stvaranja, nemoj zaboraviti svoje dostojanstvo, nego hrabro koračaj naprijed. U pobjede nove, one koje su u skladu s Božjim zakonima, Božjim propisima i u skladu s tvojim dostojanstvom“.
Šejla: Obzirom da nam je danas 8. mart, Dan žena, željela bih prije svega čestitat ovaj dan svim našim ženama, svima koje ga doživljavaju i na neki način obilježavaju, kojima on znači. Sretan vam 8. mart, Dan žena, drage moje žene, djevojke, majke, kraljice. Ono što bih htjela poručiti svim ženama, djevojkama, jest da budu uporne, da ne odustaju, da se obrazuju, školuju. To je najvažnije. Našim djevojčicama, da im škola bude najvažnija, da imaju cilj, da je fakultet cilj, a ne prije svega udaja. Da dostojanstveno žive, da svoja prava ostvaruju unutar tih nekih granica koje moraju da postoje, znači ne po svaku cijenu. Ja lično smatram da se sva prava mogu ostvariti ako smo uporne i ukoliko imamo znanje. Znači, upornost i znanje su najvažniji.
KTA/RV
Banja Luka, 8. ožujka 2023.
