Uskrsno trodnevlje
U prikazima prepirke oko blagdana Uskrsa postalo je jasno da je stara Crkva slavila blagdan Pashe u cjelovitoj punini samo jedan dan, odnosno jednu uskrsnu noć.
Ono što su prva tri kršćanska stoljeća mislila o sadržaju i dostojanstvu blagdana Uskrsa, to je sažeto izložio poznati istraživač liturgije O. Casel u svojoj studiji s naslovom: Način i smisao najstarijeg kršćanskog uskrsnog slavlja (Art und Sinn der ältesten christlichen Osterfeier), i to upravo na hvalospjevan način, kako slijedi: “Blagdan je Uskrsa, dakle, kultni navještaj i uprisutnjenje Kristova djela otkupljenja u smrti i Gospodinovu preobraženju, pobjeda nad grijehom po križu, a s tim i pomirenje između Boga i čovjeka, ali s tim također utemeljenje Crkve, koja se izbavlja Kristovom krvlju i vjenčaje sa svojim zaručnikom: duhom Gospodinovim. Po svemu tome Uskrs je također sakrament prijelaza iz svijeta u život Boga, ulaz otkupljenog čovječanstva u Božje kraljevstvo i vječni život kod Boga. Jednom riječi: Uskrs je misterij kulta Božjeg djela spasenja u Kristu od Crkve. Uskrs je prema tome ‘blagdan’ u središtu godine, koja u svome toku ocrtava svjetsku godinu, a ta je ponovno stvorena kopija Božje vječnosti.” Sadržajna je punina uskrsnoga blagdana bila u 4. stoljeću zbog historizirajućeg gledanja i oponašajuće forme prikazivanja, postupno podijeljena na odlomke i prikazana u dijelovima. Dok je slavlje uskrsne noći kao “majka svih bdjenja” (Augustin) zadržavala do ponoći post i žalost zbog Isusove smrti, a istom onda kad je nastala radost zbog Gospodinova uskrsnuća, razvilo se u 4. stoljeću “sveto uskrsno trodnevlje raspetog, pokopanog i uskrslog Gospodina”. Ta tri dana liturgijska slavlja prikazuju otada u svojoj sredini istinsko godišnje slavlje pashalnog misterija. Nova opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima: “Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine” (br. 18). Ono “počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa” (br. 19).
Potrebno je bilo reformirati slavlje toga trodnevlja u 1600 godina svoje povijesti. Treba se podsjetiti da je cijelo slavlje uskrsne noći premješteno u ranu zoru Velike subote, te je tako izgubilo zamašnu snagu simbola. Dekretom Kongregacije za obrede od 9.2.1951. godine ponovno je dopušteno “ad experimentum” za noć prije Uskrsa. Četiri godine kasnije, 16.11.1955. godine objavljen je glasoviti Glavni dekret Kongregacije za obrede o obnovi liturgije Velikog tjedna, koji je bio predzahvat na pokoncilsku liturgiju Rimskog misala iz 1970. godine.
Slavlje večeri Velikog četvrtka
Židovsko-antička predodžba da dan počinje već predvečerjem toliko utječe na liturgiju, da se svetkovine i nedjelje liturgijski slave već večernjom prethodnoga dana. Stoga nije neobično da također večer Velikoga četvrtka pripada prvom danu uskrsnoga trodnevlja, naime Velikom petku. To je sadržajno također opravdano i sadržajno, jer je Isus na Posljednjoj večeri sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu. I pranje je nogu te večeri jasan znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.
Taj se dan latinski zove “Feria V in Cena Domini” (5. dan tjedna Večere Gospodnje) ili također: “5. dan Svetog tjedna”. To se, vjerojatno, odnosi na okolnost, da su prije na taj dan oni vjernici, koji su bili osuđeni na crkvenu pokoru (nazvani također pokornici ili “plačući”) bili ponovno primljeni u crkveno zajedništvo. Njihovo se otpuštanje iz reda pokornika nazivalo također “dan otpuštanja”, a ponekad se javlja također ime “Veliki ili Sveti četvrtak”.
Liturgija Večere Gospodnje oblikovana je ponajprije spomenom Isusove Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu, koje je simbol njegove ljubavi služenja. Na misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica. Druge mise, bez obzira na biskupovu misu posvete ulja u jutarnjim satima – obično se ne trebaju slaviti.
Već ulazna antifona iz Gal 6,14 naviješta cjelokupnu temu čitavog uskrsnog trodnevlja: “Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni.” Ovdje se spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.
“Govori se slava. Dok se pjeva pjesan, zvone zvona, a zatim šute do vazmenoga bdjenja, osim ako Biskupska konferencija ili ordinarij, iz pastoralnih razloga nisu drugačije odredili” (Rimski misal 3). Ta šutnja zvonâ za vrijeme vazmenog trodnevlja doseže barem do karolinškog vremena. Amalar iz Metza (+ oko 850.) vidi u tom izraz poniznosti u nasljedovanju poniženja Gospodinova. Za razliku od zvonâ prikladniji bi bili drveni zvučni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke, lat. crepitacula i tabulae), da se u posljednjim danima Velikoga tjedna prikaže Gospodinovo samoodricanje. Prema drugim autorima “šutnja je zvonâ i umjesto njih upotreba drvenih zvučnih instrumenata konzervativno i čvrsto držano sjećanje na ona vremena, kad su zvona bila još nepoznata u crkvenoj upotrebi”.
Slično kao kod zvonâ na mnogo se mjesta za isto vremensko razdoblje odriče također orgulja, koje su se do kraja srednjega vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni instrument. Motivi bi bili isti kao kod odustajanja od zvonjenja zvonâ. S obzirom na ta oba zvučna instrumenta govorilo se o “postu ušiju”, kao što se zastiranje križeva i oltarnih slika za vrijeme muke deklariralo kao “post očiju”. S obzirom na orgulje ni stari ni novi Rimski misal ne pozna, doduše, odgovarajuće upozorenje, nego se nalazi samo u jednoj odluci Kongregacije za obrede.
Zborna molitva stavlja u središte ustanovu euharistije kao žrtvu i kao gozbu, pa moli “da iz tog otajstva crpemo ljubav i život”.
Starozavjetno čitanje (Izl 12,1-8. 11-14) izvještava o klanju i objedovanju pashalnog janjeta, čija je krv na dovratnicima i nadvratniku kuća postala znakom izbavljenja za Izrael. Taj noćni objed Izraela u Egiptu uveo je izlaz iz ropstva i onaj red božanskih djela izbavljenja, koja su našla svoj vrhunac u sklapanju saveza na brdu Sinaju.
Pripjevni psalam (116) ne zahvaljuje samo za to povijesno spasavanje Izraela, nego pripjevom: “Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove” (usp. 1 Kor 10,16), upravlja zahvalu nad “kaležom spasenja”, nad ispunjenjem starozavjetnog uzora u Kristovu pashalnom misteriju, nad Janjetom koje se kolje i oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1,29). Drugo čitanje prihvaća tu misao, u kojoj prema 1 Kor 11,23-26 donosi izvještaj o ustanovi euharistije. Zaključni poklik prije evanđelja prevodi prema evanđelju o pranju nogu, u kojem naviješta “novu zapovijed”: “Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34). Ta biblijska perikopa iz Iv 13,1-15 upućuje na Isusov unutarnji stav: On ne želi vladati, nego služiti. Pranje nogu učenicima, što je zadaća robova kućnim gostima, postaje jasnim znakom da je bezgranična njegova ljubav prema ljudima, i to sve do predanja u smrt na križu.
Gospodinova opomena na kraju te perikope učenicima nečuvena je: “Ako, dakle, ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite, kao što ja vama učinih.” Od tog Gospodinova naloga i “nove zapovijedi” (mandatum) dobilo je pranje nogu također latinski naziv: mandatum. Premda se pritom također ponajprije radi o prisutnoj ljubavi nakon simboličnog pranja nogu i ta se mora ostvariti u mnogostrukom i suvremenom služenju braći, tako Crkva nije ipak izgubila iz vida i konkretan biblijski znak svoga Gospodina.
Već u 4. stoljeću susrećemo na Zapadu (s iznimkom Rima) pranje nogu u okviru obreda krštenja. Nakon njegova postupnog nestanka, uvjetovanim širenjem rimske liturgije, ponovno se oživljava u samostanima kao pranje nogu siromasima i samostanskoj braći. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži, da se na Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj svečani čin. Svaki bi biskup ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge svojim podanicima. U Rimu je taj obred posvjedočiv od 12. stoljeću Misal pape Pija V. (1570.) predviđa pranje nogu za kraj misnog slavlja, ali Novo uređenje Velikoga tjedna iz 1955. godine stavlja ga iza evanđelja i propovijedi. Tako je ostalo i u Misalu iz 1970. godine. Prije reforme iz 1955. god. taj je obred bio propisan samo za biskupske i opatijske crkve, ali nova odredba misli na sve crkvene zajednice, ako “to preporuča pastoralni razlog”.
Obred je jednostavan: “Poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima pripravljenim na zgodnom mjestu. Tada svećenik (skinuvši, ako je potrebno, misnicu) pristupi svakom pojedinom te mu vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika” (Rimski misal 6). Tradicionalni broj dvanaest, što ga je obnovljeni obred iz 1955. god. još čvršće zadržao, više se ne nalazi u novom Misalu. Za vrijeme pranja nogu pjevaju se neke od u Misalu navedenih antifona, ukupno šest, ili druge prikladne pjesme. Budući da se ne govori Credo, odmah slijedi Sveopća molitva.
Za vrijeme priprave darova “mogu vjernici u prikaznoj povorci donijeti darove za siromahe” (Rimski misal 9). Takva djelotvorna ljubav prema bližnjemu, na koju također potiče u Misalu predviđeni himan “Sve nas sabra sad u jedno ljubav Krista” zajedno s pripjevom: “Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog”, jedna je od mogućih konkretizacija simboličnog pranja nogu. Svake se godine dobrim razlozima poticalo da se za vrijeme mise održi akcija posta za potrebe naroda (“Misereor”) – za one koji nisu mogli sudjelovati.
Predslovlje slavi ustanovu euharistijskog slavlja, koje je Krist ustanovio te večeri. Euharistijska molitva I., koja se može slobodno odabrati, predviđa za tu večer poseban umetak, u kojem se upućuje na Kristovu ustanovu i njegovu samožrtvu. U uvodu za Kristove riječi ustanove nad kruhom, izričito se naglašava: “To jest danas.”
Poslije popričesne molitve za bogoslužje se Velikoga petka prenose u svečanoj procesiji prethodno konsekrirani darovi u svetohranište sporednog oltara iz kapele. Glavni se oltar ogoli (denudatio altaris). Zaključno se klanjanje Presvetom treba zadržati prema mogućnosti, poslije ponoći, svakako bez ikakve svečanosti. Taj običaj ima vrlo staru povijest, koja seže do u 2. stoljeće. Već Irenej Lionski (+ oko 200.) govori o tome da su neki postili 40 sati prije Uskrsa, dakle (zaokruženi) broj sati Kristova počivanja u grobu, što potvrđuje Augustin. S tim postom, koji je prema drugim svjedočanstvima bio povezan također s molitvenim bogoslužjem, htjelo se u smislu Lk 5,35 odavati počast “uzetom zaručniku”. U 10. stoljeću nastao je, prije svega u Engleskoj, običaj da se nakon klanjanja križu na Veliki petak zamotava u rubac propelo ili skinuti corpus i polaže u simboličan grob. U nekim krajevima dodavalo se konsekrirane hostije. S tim svetim grobom povezalo se kasnije, također, oponašano prikazivanje događaja uskrsnuća, tzv. vazmene igre. Također novija, često dramatično oblikovana slavlja uskrsnuća imala bi ovdje svoje porijeklo.
Kad se prihvatilo da se slavlje uskrsne vigilije premjesti u jutro Velike subote (pogledaj kasnije c), 40-satna je molitva mogla početi već uvečer Velikog četvrtka, da bi se broj 40 sati mogao čvrsto držati do uskrsne liturgije. Sama je Kongregacija za obrede podnosila da se ono mjesto prethodno konsekriranih darova označavalo kao “sveti grob”. Treba i to spomenuti da postoji još jedna druga forma 40-satne molitve kao štovanje Oltarskog sakramenta izvan vazmenog trodnevlja (prvi put posvjedočiva za 1527. god. u Milanu).
Ugledni istraživač liturgije J. A. Jungmann misli uz to “da bi obje forme bile samo od koristi za razmišljanje osnovnih misli i uranjanje u tajnu otkupljenja najdublje točke slobodnog poniženja Bogočovjeka”.
